I

“Onda, onda mi je rekao D. ‘ajde počni’. I počeo sam prvi rez, otprilike iznad grkljana na prednjoj strani grudnog koša, D. je svo vreme pričao i tada je rekao ‘pazi da bude precizno’. Zatvorenik je, sećam se kada sam ga ubo’ prvi put da rasečem, mrdnuo se jako i jako počeo da urla i vrišti, dozivajući Boga stravičnim kricima … Nakon toga sam sa makazama bajoneta počeo da sečem. Zatvorenik se već duže vremena nije pomerao, iako se nije pomerao bio je držan svo vreme. To nije mnogo jak otpor sečenja rebara bio, nije trebalo nešto mnogo jako da se pritiska, jeste trebalo da se stisne, ali ne prejako, jer te bajonet-makaze mogu da preseku i veoma jaku žicu … Ja sam potom najgori deo uradio, a to je rukama da izvadim srce, bilo mi je jako gadno i teško što sam to uradio.”

Tako je na uvid javnosti došlo nešto obsceno, dakle nešto nepredstavljivo koje samim svojim postojanjem narušava i cepa polje vidljivosti. Ovu večito zamućenu scenu koja izmiče vizualizaciji teoretičari prava nazivaju sublimnim zločina. Ono što je skoro dve godine, od objavljivanja izveštaja specijalnog izvestioca parlametarne skupštine Saveta Evrope Dicka Martyja 14. decembra 2010, postojalo kao jeziva mogućnost, sada je jasno opisano. Radi se, naravno, o ispovesti zaštićenog svedoka “Adrijana” u specijalnoj emisiji Radio Televizije Srbije “Anatomija zločina” prikazanoj u ponedeljak 10. septembra 2012. Kao i Carla Del Ponte u knjizi Lov: ja i ratni zločinci, Marty je naveo “žutu kuću” u selu Rripe kod gradića Burrel u centralnoj Albaniji kao jedno od mesta u kojima su se dešavali ovi zločini. Pored ove lokacije, u Izveštaju su se pominjali još i privatna kuća u selu Bicaj blizu grada Peshkopi, zatim kuće u gradiću Burrel koji se nalazi oko 80 kilometara severno od Tirane, kao i seosko imanje u mestu Fushë-Krujë u blizini tiranskog aerodroma. Pojavljujući se kao gost u specijalnoj emisiji RTS, zamenik državnog tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić, naglasio je da se u ovom slučaju ne radi o zloglasnoj “žutoj kući” već o školi u istom “regionu” severne ili centralne Albanije. Takođe, u više navrata je naglasio da je svedočanstvo “sto posto autentično”.

U samoj emisiji, iskaz “Adrijana” i Vekarićeva objašnjenja o mestu i načinu izvršenja zločina bili su poduprti i izjavama drugih sagovornika, kao što je hirurg Dr. Dragoš Stojanović, forenzički antropolog i bivši šef UNMIK-ovog odeljenja za nestala lica Jose Pablo Baraybar, kao i profesorka antropologije sa UC Berkeleya i pokretačica nevladine organizacije Organs Watch Nancy Scheper-Hughes. Već sledećeg dana oglasila se predsednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić izjavom da “Adrijanovo” svedocenje zvuči “neuverljivo”. Vekarić je odmah ponovio da je svedok proveravan čitavih 16 meseci na najrazličitije načine, koji su uključivali i poligraf, a tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević dodao je da su “mogući novi svedoci”. Emisija “Anatomija zločina” bila je politički događaj nedelje. Mediji su bili preplavljeni tvrdnjama i nagađanjima, izjavama podrške i osporavanjima, i to iz najrazličitijih pobuda. Tako, odgovarajući na pitanje novinara nedeljnika Vreme da li se radi o pukoj podudarnosti da se televizijsko prikazivanje izjave zaštićenog svedoka poklopilo sa prestankom nadzirane nezavisnosti Kosova, baš kao što se izveštaj Dicka Martyja poklopio sa prvim izborima na Kosovu posle proglašenja nezavisnosti, Vukčević je uzvratio da se radi o “zaista potpunoj slučajnosti”, da tužilaštvo “apsolutno nije imalo tu nameru”. Tabloid “Svedok” objavio je razgovor sa Dr. Goranom Kronjom, stručnjakom za presađivanje organa, koji je insistirao da je nemoguće obaviti kliničko uzimanje organa pod uslovima koje je opisao svedok. Komentatori Pečata iskoristili su ovu priliku da napadnu Tužilaštvo, a izveštaj iz Prištine o početku nenadgledane nezavisnosti uredništvo NIN-a objavilo je pod sugestivnim naslovom “Oči demona”.

Rečju, svako je dobio prostora da nešto da kaže o ovom događaju, sem onih kojih se to najviše ticalo. Dan posle emitovanja emisije oglasilo se Udruženje porodica kidnapovanih i nestalih lica na KiM, tražeći da UN pokrene istragu o sudbini nestalih tokom sukoba na ovom prostoru. I dok je objavljivanje Martyevog izveštaja doprinelo da javnost i državne institucije pokažu da bar malo misle na ove ljude skrhane neizvesnošću sudbine svojih najvoljenijih, ovog puta to se nije ponovilo. Recimo, u komentarima i debatama koje su usledile posle Martyevog izveštaja pominjana je brojka od ukupno nestalih 470 lica, od čega 375 Srba i 95 Albanaca. Ovoga puta niko ne pominje da li se nešto u međuvremenu promenilo? Da li je razjašnjena sudbina nekih od nestalih lica? Da li je nekom srećom neko od njih ipak živ? A ako nije, da li su pronađena mesta ukopa i identifikovane žrtve? Sva ova pitanja brzo su zatrpana ispod lavine špekulacija o verodostojnosti iskaza, političkom logikom njegovog objavljivanja, najavama “sledećih koraka”, govorom o policijskoj (ne)sposobnosti, o zlonamernosti “međunarodne zajednice”, urotama svake vrste. Uz svo dužno poštovanje za bol onih koji čak i ne znaju koja je sudbina zadesila njihove najrođenije, postavlja se pitanje koja je svrha ovih slika – diskurzivnih i vizuelnih – koje dolaze sa ekrana “javnog” i drugih “servisa”? Gde im je mesto u uobrazilji gledalaca koji ih nemo primaju? Dakle, ne samo odakle dolaze (da li su “uverljive” i “istinite”) nego gde odlaze? Koji je njihov učinak? Odnosno, na koji način učestvuju u stvaranju predstave o ovom društvu, o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Da li su one endemska pojava ograničena na Srbiju i još par vilajeta u neposrednom okruženju, ili je pak, bizarne i jedinstvene kao što jesu, upravo one povezuju sa nekim svetskim tokovima?


II

“The kidney travels well”, rekla je profesor Nancy Scheper-Hughes posredstvom skajpa za emisiju “Anatomija zločina”. Isto ne može da se kaže i za srce. “Srce je dragoceno za istraživanja, za učenje, ali sumnjam da su srca vadile nestručne osobe”, dodala je ona. Ipak prizor srca koje kuca u ruci žreca, dostojna scena iz filmova kao što su Apocalypto i Anđeosko srce, ostala je žigosana u svesti gledalaca ove emisije.

Činjenica da “bubrezi dobro putuju”, čini ovaj organ jednim od najtraženijih artikala na međunarodnoj crnoj berzi ljudskih organa. Ovo tržiste ima svoje zakonitosti i pravila. Ono postoji zahvaljujuci najsavremenijim dostignućima iz oblasti medicine i transporta, ali se u isto vreme zasniva na najbrutalnijim i najarhaičnijim principima merkantilnog kapitalizma. U jednom od svojih terenskih izveštaja “Nepoznati delovi: skrivena etnografija podzemlja švercovanih organa” (“Parts unknown: Undercover ethnography of the organs trafficking underworld,” Ethnography, 2004) Scheper-Hughes opisuje ovo tržište kao “bizarni ‘kula’ prsten” čiju cirkulaciju čine “smrtno bolesna tela koja putuju u jednom pravcu i ‘zdravi’ organi (često upakovani u žive ljudske pakete) u drugom” (34). Ona dodaje da “cirkulacija bubrega prati utabane staze kretanja kapitala od juga ka severu, od siromašnih ka imućnima, te od crnih i tamnih ka belim telima, i od žena ka muškarcima”, zbog čega ovo tržište predstavlja korak nazad u odnosu na postindustrijski kapitalizam (37). Ali, ovde se radi samo o prividnom anahronizmu, jer crno tržište ljudskih organa upućuje na unutrašnje protivurečnosti koje “kapitalizam sa ljudskim likom” brižljivo pokušava da prikrije.

Sa jedne strane, kula je model simbolične razmene koju je antropolog Bronislaw Malinowski u Argonautima sa južnog Pacifika opisao kao jedan od najizraženijih oblika neprofitne ekonomije, odnosno ekonomije poklona. Služeći se upravo primerima iz etnografskih izveštaja Malinowskog i antropoloških studija Marcela Maussa, Georges Bataille u Prokletom udelu uspostavlja razliku između ekonomije poklona, u kojoj se davanjem stiče društvena moć, i čistog davanja kao žrtve koja dovodi u pitanje samo postojanje davaoca (Bataille 76). Moderna institucija davanja organa strogo je ograničena. Govoreći bataillevskim jezikom, ona ne predstavlja jednu opštu ekonomiju jer je omeđena pragmatikom održavanja života. Ova pragmatika stavlja u pogon jednu ekonomsku plovidbu sasvim drugačije prirode od kule: transport organa sa juga na sever i sa istoka na zapad ponavlja trans-atlantsku trgovinu robljem koja je predstavljala najsuroviji oblik imperijalističke eksploatacije čoveka nad čovekom. Presađivanje ljudskih organa približava ova dva, potpuno oprečna, tipa ekonomije. Sa jedne strane, prodaja i kupovina ljudskih organa zabranjena je u svim razvijenim zemljama sveta. Ujedinjene nacije i Evropska zajednica pozvale su svoje zemlje-članice da zabrane ovu trgovinu, i najveći broj se odazvao (izuzeci su, donekle, Iran i Izrael). Jedini legalan način ubiranja organa radi presađivanja jeste putem donacija, tako da se ispostavlja da dobrovoljno davanje krvi, tkiva i unutrašnjih organa predstavljaju jedan od veoma retkih vidova ekonomije poklona koji se pojavljuje u okviru razvijenog kapitalizma, gde sve ima svoju cenu. Sa druge strane, starenje stanovništva bogatog severa i razvoj medicinskih tehnika presađivanja, kao i puteva razmene, stvara uslove u kojima potražnja organa daleko nadmašuje njihovu ponudu, što je situacija koja pogoduje ostvarivanju basnoslovnih profita. Ovo uporedno postojanje dveju potpuno suprotnih ekonomija stvara uslove za razvoj globalnog sivog tržišta ljudskim organima.


III

Građanima bivše Jugoslavije čije sećanje doseže do sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka poznata je situacija sužvota dve oprečne ekonomije u okviru jednog tržišta. Tokom poslednjih decenija postojanja Jugoslavije zvanična ekonomija samoupravljanja, koja se najsažetije može opisati kao ekonomija raspodele, postojala je uporedo sa nezvaničnom ili sivom ekonomijom, koju je najlakše definisati kao jedan vid neregulisane tržišne ekonomije. Ako su obeležja prve bila jaka institucionalizacija i centralizacija (najpre federalna pa republička, a u svim slučajevima partijska) skupa sa jednom ideoloskom pretpostavkom jednakosti, obeležja druge bila su vaninstitucionalnost, difuznost i izrazita nejednakost. Iako se u kolektivnom pamćenju (izloženom gotovo svakodnevnoj reviziji putem medija) nezvanična ili “siva” ekonomija najpre povezuje sa šverc turama u Trst, Solun i Istanbul, ovaj ilegalni uvoz predstavlja tek mali deo ekonomije koja je džigljala iz pukotina samoupravljanja. Ako je do kraja sedamdesetih “sivo” tržište bilo potisnuto na marginu, tokom osme decenije, obeležene dužničkom krizom i sve izraženijom političkom nestabilnošću, nezvanična ekonomija prodrla je u sam centar jugoslovenske privrede. Ona se sastojala, prema ekonomisti Ivi Bićaniću, od dve “grane”: prvoj su pripadale aktivnosti koje su se odvijale u potpunosti u okvirima legalnog sistema ali nisu beležene u državnim računima i zvaničnoj statistici, a drugoj su pripadale nezakonite aktivnosti koje su široko tolerisane od strane vlasti (The Unofficial Economy, 323). Najveći broj delatnosti u okviru ove dve grane nezvanične privrede – od preprodaje poljoprivrednih proizvoda, do špekulacije “deficitarnom robom”, izdavanja stanova na crno, turizma u “domaćoj radinosti” –  bili su direktno suprotstavljeni jednakosti kao osnovnom principu samoupravljanja tako sto su povećavali imovinske i statusne razlike između pojedinaca, klasa i regiona.

Jedna od ovih delatnosti, špekulacija stranim valutama, gotovo je potpuno osvojila čitavu prvu granu nezvanične ekonomije (legalne ali nezvanične aktivnosti pogubne po nacionalnu ekonomiju). Naime, od početka sedamdesetih, jugoslovenske vlasti, motivisane pre svega potrebom da prikupe sredstva jugoslovenskih radnika na privremenom radu u inostranstvu, omogućile su svojim građanima da otvore devizne račune u domaćim bankama. Nestabilnost dinara i vrlo povoljne kamatne stope na devizna ulaganja pospešile su brz razvoj nezvaničnog tržišta stranim valutama. Pošto nije postojala zakonska odrednica ispitivanja porekla deviznih uloga, sva sredstva koja bi se našla na bankovnim računima samim tim bi bila ozvaničena (Bićanić 1987:331). Tako su banke, doslovno i legalno, obavljale posao pranja novca. Upravo ovde se nalazi tačka dodira između nezvanične i zvanične ekonomije (recimo, sličnu ulogu kao bankarski sistem u jugoslovenskom samoupravljanju ima medicinsko osiguranje u Izraelu i Iranu, koje osiguranicima nadkonađuje deo troškova za nabavku organa za presađivanje.) Na njoj je krajem osamdesetih, pa onda ponovo, i u mnogo većim razmerama, u prvoj polovini devedesetih izrasla čitava jedna industrija koja je zatrla poreski sistem, korodirala institucije, obezvredila nekretnine, obesmislila proizvodnju, a koja je u isto vreme imala vodeću ulogu u finansiranju ratova koje je Slobodan Milošević vodio u Hrvatskoj i Bosni. Radi se, naravno, o industriji štampanja novca bez pokrića.

Ova koordinacija između nezvanične i zvanične ekonomije obeležila je uspostavljanje tržišnog sistema u Jugoslaviji. Samoupravna ekonomija raspodele, koja je pored svih iskrivljenja još uvek zadržala jedan, ma kako apstraktan i ideologiziran, princip ravnopravnosti, postala je instrument za rasprostranjivanje, usvajanje i normalizaciju jednog modela tržišta koje izmiče svakoj regulaciji. Ovo tržište je obeleženo čitavim nizom nejednakosti: od ponude i potražnje, do privilegovanog pristupa robama i informacijama, do ekstremnih razlika u simboličkoj i društvenoj moći. U takvim uslovima “tržišna privreda” je pre svega jedna opskurna privreda. Od statusa nezvanične, do poluzvanične, pa do vladajuće, tržišna ekonomija dobija lik jedne ekonomije zavere. I upravo ovde izranja ona “sprega sile i prevare” koja, kako piše antropolog Mick Taussig predstavlja osnovu nacionalne ekonomije, odnosno države. “Ovde je poenta da treba podržavati zakon da bi se omogućila korupcija. U ovakvoj situaciji – koja je globalna po raširenosti, ali promenljivog intenziteta u različitim nacionalnim državama – probojna ekonomija tabua i transgresije stvara bogatstvo i zadovoljenje želja kroz prekršavanje zabrana … Nevidljiva ruka tržišta o kojoj je govorio Adam Smith je ništavna u poređenju sa magijom države i javnom tajnom zvaničnog i ekstra-zvaničnog iz koje vire duhovi umrlih koje istorija zaveštava totalnoj državi” (The Magic of the State, 58). Prema ovom modelu, tržište se više ne zasniva na razmeni i ekvivalenciji, već na ulančavanju i izrazitoj nesrazmeri. Ovo poslednje naročito se odnosi na poluzvaničnu privrednu granu špekulacije stranim valutama, koja je postala vrlo sigurna osnova za “probojnu ekonomiju” iz dana Savezne Republike Jugoslavije.

U vrlo kratkom vremenskom razdoblju od samo pet godina (1989-1994), građani bivše Jugoslavije i država nastalih na njenim ruševinama prošli su kroz dva perioda hiperinflacije. Slobodan Milošević je aktivno učestvovao u stvaranju prvog, i poučen lekcijama iz njega, inicirao je drugi i predsedavao njime. Ovde se ne treba čak ni podsećati opravdavanja hiperinflacije međunarodnim sankcijama i uzdizanja kriminala kao vida “proboja” blokade. Pre se treba okrenuti belini iz Miloševićeve biografije koja se proteže od 1978, kada je postao direktor Udružene beogradske banke, do njegovog izlaska iz bankarstva i stupanja na političku scenu 1984. godine. Tokom ovog perioda, kome njegovi domaći i strani biografi posvećuju jedva po par stranica, Milošević je bio na čelu banke koja je, prema Ekonomskoj politici, bila na vrhu liste investicionih banaka u Jugoslaviji, i za koju se sam njen direktor hvalio da ju je prestižni londonski časopis The Banker uvrstio na listu 300 najvećih banaka u svetu, i koja je u Srbiji bez pokrajina pokrivala nekih 67% bankarskog tržišta (zanimljivo je uporediti ovaj procenat sa procentom glasova koje je on dobijao na izborima tokom devedesetih?). Sam Milošević je u autorskom tekstu za Ekonomsku politiku govorio da je glavni posao ove orijaške banke uvoz kapitala, odnosno zaduživanje na svetskom tržistu (“Uloga banaka u realizaciji dugoročnog programa ekonomske stabilizacije”, 21). Uostalom, upravo zarad otplaćivanja ovih dugova ozakonjeno je otvaranje deviznih računa, i time poduprta “nezvanična” ekonomija u Jugoslaviji…

Ali ostavimo ekonomistima razmatranje mehanizama nezvanične i kriminalne ekonomije. Pitanje zločinačkog ubiranja ljudskih organa i njegovog krijumčarenja ne tiče se samo tokova ilegalne trgovine, već načina na koji se ove optužbe, sumnje i dokazi doživljavaju. Dakle, ovde se ne radi samo o političkoj, već i o libidinalnoj ekonomiji. Trgovina organima predstavlja tamnu stranu onoga što antropolozi Jean and John L. Comaroff nazivaju “milenijskim” kapitalizmom na prelazu iz 20. u 21. vek. Oni naglašavaju da pojave kao što su piramidalne šeme, lančana pisma, berzanske špekulacije, investicioni projekti i ostale manje ili više naivne i manje ili više uspešne finansijske mahinacije koje se rasprostiru preko geografskih, kulturnih, pa i klasnih granica, imaju za svoj zajednički imenitelj jednu magičnu opčinjenost pravljenjem novca ni iz čega. “Kao pokušaji da se isprede zlato iz slame”, pišu Comaroffi, “oni obećavaju gotovo neverovatne profite, stvaranje bogatstva bez ikakve vidljive produkcije i vrednosti bez primetnog napora. Čini se da u svom osvajačkom, milenijskom momentu, kapitalizam dobija jedan iskričavi novi duh – magični, neo-protestantski zeitgeist – koji bubri u njegovom jezgru” (Comaroff i Comaroff 1999:281). Ako ekonomisti, politikolozi, ili sociolozi stvaranje posthladnoratovskog svetskog tržišta objašnjavaju povratkom kapitalističkog liberalizma i dominacijom transnacionalnih korporacija, etnolozi tragove ovih ekonomskih promena na terenu prepoznaju u nepredvidivim transformacijama starih verovanja, u stvaranju novih vrednosti i novih modela ponašanja.


IV

“… sloboda za prestup i potrošnju u jednom neograničenom svetu želje oslobođenom od pređašnjih političkih, prostornih, moralnih, seksualnih i materijalnih ograničenja. Socijalističke zamisli, kao i sve utopijske ideje o novom društvu, na kraju posrću. Na njihovom mestu ustoličila se retorika koja govori o tržištu, o slobodi kao pravu na upražnjavanje izbora kroz kupovinu ili glasanje, ili nešto drugo, o ličnosti koja se gradi uglavnom kroz potrošnju. [Ovo je] svet u kome ciljevi daleko nadmašuju sredstva, u kome je volja za kupovinom neuravnotežena sa prilikama za zaradu, u kojoj vlada ogromna brzina razmene i relativno nizak stupanj proizvodnje. A ipak, naglašavamo, to je svet u kome je uvek opipljivo prisutna mogućnost brze zarade i zgrtanja bogatstva uglavnom nevidljivim sredstvima”. Ovo nije opis post-socijalističke, ratne i poratne Srbije, već post-apartheid Južnoafričke Republike, u tekstu Jean i John L. Comaroffa “Okultne ekonomije i nasilje apstrakcije: beleške o južnoafričkoj post-koloniji” (“Occult economies and the violence of Abstraction: notes on the South African post-colony”, American Ethnologist 1999:293). U ovom i drugim radovima Comaroffi razmatraju veze između, sa jedne strane, sujeverja i drugih načina magijskog mišljenja koje za posledicu često imaju ritualno nasilje, i ekonomskog neoliberalizma sa druge strane. Pojave kao što su linčovanje osoba optuženih za bavljenje crnom magijom, verovanje u moćne vračeve koji upošljavaju armije zombi-radnika, optužbe za ritualna ubistva novorođenčadi i otvoren lov na albine zbog verovanja u magična svojstva njihovih tela, prestavljaju manifestacije okultne ekonomije u čijem se samom korenu nalazi jedna, kako kažu Comaroffi, “magija očajanja”. Ovaj osećaj očaja i nemoći nastaje upravo iz sudara između percepcije da misteriozni mehanizmi tržišta drže ključeve za do tada nezamisliva bogatstva i jezivog očaja koji narasta iz osećaja izuzetosti iz svih obećanja o napretku, iz samog narativa oslobađanja (284). Stoga nije iznenađujuće što motivi okultne ekonomije ne ostaju ograničeni samo na Južnu Afriku, već se uporno pojavljuju od Anda do Karpata u izveštajima u kojima je nemoguće odvojiti glasine od činjenica. U njima je često reč o globalnoj trgovini delovima ljudskog tela, o kriminalnim lancima, ali i vladama koje zarađuju od izvoza jetri, bubrega, krvi, kože i drugih tkiva i organa svojih građana. “Ono što je po sredi u ovim masovnim psihozama izazvanim lešinarskim slobodnim preduzetništvom”, pisu Comaroffi, “jeste strah od nadolazeće komodifikacije samoga života” (291).

Kao i drugde, prodor magije marketa u Srbiju je doneo najezdu televizijskih iscelitelja, belih magova, rašljara, proroka, gatara i popova sa lopatama. Ono što ovdašnju varijantu okultne ekonomije razlikuje od mnogih drugih jeste ratno okruženje u kome je ona nastala. Tako, nije ni malo iznenađujuće što je surovo otimanje organa povezano sa ratnim zločinima počinjenim u sukobu u kome je Srbija izgubila jedan deo svoje teritorije. Ali, ovo nije jedini vid okultne ekonomije koji se u Srbiji pojavio u poslednjih dvadeset godina. Zajedno sa bujanjem nezvanične ekonomije i ratnim sukobima, a mnogo pre pojave trgovine organima, raširile su se glasine o trgovini novorođenčadima. Vesti koje su u medijima sporadično počele da se pojavljuju sredinom devedestih, tokom sledećih deset godina nabujale su u čitave feljtone. Ne iznenađuje što je ova potraga za izgubljenom decom kulminirala posle završteka svih ratova i pada Miloševićevog režima, u vreme kada je trebalo svoditi mnoge račune. Rečit je već i sam podatak da najveći broj slučajeva koji su isplivali tokom ove afere potiče iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, te sa početka devedestih – dva perioda snažnih (i u drugom slučaju kataklizmičnih) promena u ekonomskom poretku SFR, odnosno SR Jugoslavije.

Detaljna etnografija ove afere mogla bi da ponudi mnogo dragocenih podataka o načinima na koje su građani i građanke Srbije doživljavali svoju državu na prelomu vekova, ekonomskih sistema i društveno-političkih uređenja. Roditelji “nestale” dece primećuju da njihove slučajeve povezuje “zajednička nit”: deca se po porođaju uklanjaju, a da majke ne stižu ni da ih podoje, da bi im posle nekoliko dana bilo rečeno da je beba umrla, uz utehu da je majka mlada i da će još rađati. Sumnje obično počinju da niču posle niza godina, kada se roditelji prisete da nikada nisu videli telo svojeg umrlog deteta, niti dobili priliku da ga sami sahrane, i kad u dokumentaciji počnu da uočavaju “čudne” greške. U slučaju Milutina Manojlovića iz Sokobanje, o čijoj su potrazi za nestalom ćerkom mediji detaljno izveštavali iz godine u godinu, ova lopovska sprega dobija kafkijanske razmere: “reč je o organizovanom kriminalu, o lancu krađe dece. O nečemu što je normalnom čoveku teško i da nasluti. Da se još u porodilištu majke ‘tipuju’ od kojih će biti uzeto dete. U tome učestvuju svi: lekari, babice, čak i rodbina tih mladih žena koje treba da se porode. I onda sakrivaju tragove, uništavaju dokumentaciju” (Miša Ristović, “Roditelji pozivaju na savest” Večernje novosti 23. jun 2002). Razmere i popularnost afere nestalih beba upućuju na to da se tu više nije radilo samo o skrušenim i slomljenim roditeljima koji uporno obijaju šaltere, grozničavo ispituju svaki komad papira koji iscede iz bolničkih arhiva, upoređuju datume i koriste “svoje metode” da bi otkrili svoju davno izgubljenu decu, već da njihova patnja postaje metafora za jedan život zapljusnut agresivnim merkantilizmom, u kome broj propuštenih prilika daleko nadmašuje broj iskorišćenih; na jedno preživljavanje u okruženju u kome sve što je bilo poznato i sigurno odjednom postaje strano i nepouzdano.

Svet u kome se sve ovo dešava je nespoznajan i zaključan za neupućene. Ovde sve raste neverovatnom brzinom: tridesetak, trista, pa tri hiljade slučajeva na kraju prerasta u “belu mafiju” i “bebi mafiju” koja u kandžama drži čitavu Srbiju. Od podatka da je neki dr. Veroslav Marinković iz GAK “Narodni front” tuđu bebu predao nekoj porodici bez dece da bi za uzvrat dobio “100 maraka, prase i litar rakije”, do milliona koje stranci plaćaju za ukradenu decu, samo je korak. U julu 2005, na predlog SPS-a, formiran je u Skupštini Srbije Anketni odbor radi utvrđivanja istine o nestalim novorođenčadima. U jesen 2002. mediji su izveštavali da “oko 300” porodica traži pokretanje ovakve komisije; kada je odbor formiran tri godine kasnije, njegova predsednica Živoradka Dacin izjavila je da u Srbiji “najverovatnije ima oko 3.000 slučajeva u kojima postoji sumnja da je bilo krađe novorođenčadi iz porodilišta”. Ovo je bio jedini anketni odbor Skupštine Srbije koji je zapravo priveo kraju posao za koji je bio zadužen. Izveštaj anketnog odbora usvojila je Skupština, a ovaj uspeh Dacin je objasnila time što su članovi odbora “disali jednom dušom i pokazali da nije uzaludna borba za istinu”. Ovaj izveštaj nije doveo do ozbiljnih istraga, hapšenja i raskrinkavanja “bebi mafije”. Povraćaj beba iz smrti kroz magiju pravnog akta, zapravo je izraz nepobitnosti njihovog gubitka. U susretu sa ovim gubitkom racionalna misao je nemoćna, i njeno mesto zauzima čista, ogoljena želja. (To potvrđuje i slučaj nesrećnog Manojlovića iz Sokobanje, koji je i sopstvenu majku tužio zbog umešanosti u “otmicu” njegove novorođene kćeri, kojoj je uspeo da uđe u trag uprkos širokoj zaveri lekara, pravnika, babica i činovnika; kada se posle DNK ispitivanja ispostavilo da devojka koju je pronašao nije njegova, već kćer svojih roditelja, Manojlović je posumnjao da je neko u bolnici zamenio uzorke krvi). Taussig: “Magija države ne nalazi se samo u prostoru smrti … već na mnogo ozbiljniji način u različitim kombinacijama neiskazivog straha i apsurdnosti koji spajaju decu i smrt” (116). Upotrebna vrednost dinamičnog spoja čeljadi i smrti potpuno je jasna političarima koji eksploatišu magiju očajanja, od SPS-a do Dveri.

Ovde može biti govora o okultnoj ekonomiji samo utoliko što su, kao i u slučaju krijumčarenja organa, protagonisti zavere zli doktori, koji kao vračevi nekad, tretiraju telo kao predmet kojim raspolažu i menjaju ga po svojim, tajnim i nedokučivim, nahođenjima. Ono po čemu se ovi slučajevi razlikuju od rutinske korupcije u zdravstvu i od redovnih skandala sa zaboravljenim instrumentima u telima pacijenata i amputacijama pogrešnih udova, jeste što se ovde radi o patnji većoj od bilo koje bolesti i od bilo kakvog fizičkog bola; o gubitku većem od gubitka bilo koje sposobnosti, pa i od samog života. Ekonomija nenadoknadivog gubitka izrasta na eksploataciji onih koji nemaju ništa više da izgube; čak, za razliku od starovremskih proletera, ni biološku snagu ili sposobnost za rad. Ova eksploatacija ide dalje od tela. Ona nije svodiva čak ni na izgubljeno vreme – godine i decenije tokom kojih roditelji nisu videli decu ili rođaci nestalih svoje bližnje, ali i godine staža koje je pojela hiperinflacija, godine čekanja na posao – već i na vreme koje dolazi. Ekonomija nenadoknadivog gubitka je jedna afektivna ekonomija u kojoj se sve gubi, a ništa ne dobija. To je ekonomija visokog rizika, koja za ulog traži razum, a za uzvrat obećava samo pogrdu. Ona prevazilazi ekonomiju poklona, pa čak i ekonomiju žrtve, jer u njoj gubitak, odnosno ulaganje, ne donosi nikakvu, pa ni simboličku, dobit. To je razmena bez razrešenja, koja za ishod ima jedino neizvesnost. Gde su izgubljena deca? Gde je iščupano srce? Ako ljudi mogu da urade ovako nešto, šta je onda čovek? To je ekonomija za koju nijedno osećanje, nijedno stanje, pa ni ono potpunog bezizlaza, nije nedostojno komodifikacije.

 
Peščanik.net, 27.09.2012.