Razgovor sa Eric Hobsbawmom vodio Michael Hesse

Gospodine Hobsbaum, ko prema vašem mišljenju može da ponudi rešenja za današnju situaciju? Možda Karl Marks?

Verujem da je najveći problem sa kojim se danas suočavamo taj što je kapitalizam u poslednjih pola veka obesmislio sve moralne konvencije. Pravila koja su upravljala ljudskom egzistencijom neograničeni kapitalizam je potpuno uništio. Desilo se upravo ono što je Karl Marks predskazao. Stvaranje novih pravila u ovom trenutku ne može da se postigne moralnim propovedanjem.

Ko može i treba da promeni svet?

Za nekoga iz moje generacije je izuzetno teško da ignoriše ono što je rekao Maks Veber, a to je da su promene socijalne situacije moguće samo kroz politiku. Sigurno je da je danas politika nešto drugo nego što je to bila u Veberovo vreme kada su partije bile obrazovne organizacije za mase. Danas postoje grupe koje se lakše snalaze u globalizovanom svetu, tu pre svega mislim na mlade, studente i ostale koji bi želeli da promene svet, ali često ne znaju kako. Činjenica je ipak da oni žele nešto da promene. Kasnije kada se čovek oženi, zasnuje porodicu i negde se zaposli, sve je teže i teže biti nosilac promene.

Kako dalje?

Problem je u tome što to ne znaju ni kapitalisti ni levičari. Četrdeset godina ekonomskog ultraliberalizma bile su nešto potpuno jedinstveno. Jedinstveno i u velikoj meri potpuno nerealno. Ideja da tržište samo sebe kontroliše i da prirodno teži stabilnosti je besmislena. Znamo da to nije tačno. Ali izgradnja nečega novog je nešto što je do sada za nosioce političkih odluka bilo nemoguće. Sve je globalizovano, osim političkog odlučivanja.

Ono što začuđuje je da se sadašnjost analizira uz pomoć Marksa i Kejnza, ali gde su današnji velikani? Ni levica nema puno toga da kaže.

O Kejnzu se dosta govori i može se reći da je on trenutno veoma uticajan. Jedan od razloga zašto je to tako je taj što on ne može da se svrsta među levičare. Kejnz je bio prosvećeni pripadnik buržoazije i izjašnjavao se tako. Želeo je prosvećeni kapitalizam koji bi bio dobar i za njegovu klasu, a i za sve ostale. Teorija slobodnog tržišta je mrtva, ali je još uvek nije nešto zamenilo. Levica je relativno i apsolutno posmatrano slabija nego ranije, osim kao protestni pokret. Kao takva još uvek je značajna i može da postane još uticajnija, što vidimo na primeru arapskog proleća, gde su srušeni čitavi sistemi.

Marks je želeo idealno društvo. Šta je od toga bilo?

Od početka marksizma postavlja se pitanje da li čovek želi idealno društvo i da li je u stanju da ga izgradi. Društvo u kome je ljudima dobro, društvo u kome je osnovni politički cilj obični građanin. Ono može da se prepozna, a to je verovatno imao na umu i socijaldemokratski teoretičar Eduard Bernštajn kada je rekao: „Krajnji cilj je ništa, pokret je sve“. Mnogo toga je postignuto. Najveći neto efekat ruske revolucije bio je sistemsko usmeravanje kapitalizma ka državi blagostanja.

Osim sovjetskog marksizma postojao je i drugi oblik Marksovog učenja, a to je socijaldemokratija. Ali ni ona ne nudi rešenja za današnje probleme i čini se da je i ona sama u krizi.

Veliki period socijaldemokratskog marksizma, kapitalizma sa ljudskim licem, bile su pedesete i šezdesete godine prošlog veka, tokom kojih su i buržoaske vlade znale da ne žele da se vrate na ranije forme kapitalizma. Celokupna politika ljudi kao što je Kejnz zasnivala se na maksimi – nikada više masovna nezaposlenost. Iz tog razloga više nisu mogli da se oslanjaju na nekontrolisano tržište, već su svi, uključujući i Amerikance, pokušali da različitim politikama države blagostanja i saradnjom sa radničkim organizacijama stabilizuju sistem, što im je dvadesetak, tridesetak godina polazilo za rukom, sve dok u sedamdesetim više nije bilo moguće da kompanije ostvaruju veliki profit uz istovremeni zadovoljavajući porast zarada za radnike. U ovom trenutku počela je i kriza socijaldemokratije, koja se kasnije pogoršala zbog slabljenja radničke klase.

Evropa je važila za pozitivan primer politika socijalne države. Da li će političari sada prokockati ono što su gradili njihovi prethodnici?

Da, ta opasnost postoji. Nije jasno šta su zaista tadašnji političari želeli da stvore od Evrope. Prvo čemu su težili bilo je bolje razumevanje između Francuske i Nemačke, jer su često nesporazumi između ove dve zemlje dovodili do rata. Druga stvar bila je ekonomska unija i to ona relativno naprednih ekonomija. I na kraju možemo da kažemo da je EU na početku bila i neka vrsta antiameričkog saveza, a kasnije savez koji se orijentisao na dugoročnu saradnju sa Amerikom. Kasnije, tokom sedamdesetih i osamdesetih, bilo je pokušaja proširenja Evropske unije na zemlje koje se ni ekonomski ni politički nisu uklapale u prvobitni model. Već su Irska i Grčka, koje su primljene tokom sedamdesetih, pokazivale značajne slabosti. Bilo je ekonomski nerazumno i politički opasno širiti EU na istok posle raspada istočnog bloka.

Evro je uveden da bi se Evropa još više ujedinila. Da li je ovaj projekat propao?

Englezi nisu usvojili evro, kao ni veliki broj članica EU. Da li će evro opstati ne znam. Verovatno hoće, jer za mnoge zemlje povratak na nacionalne valute nema nikakvog smisla. Problem je u tome što brze odluke u Evropi nisu moguće, sve dok ih donose nacionalne vlade, ali ujedinjena Evropa sa jednom vladom u bliskoj budućnosti izgleda malo verovatna.

Frankfurter Rundschau, 17.11.2011.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 02.10.2012.

MARKS