Pokušaću da ovlašno mapiram i prodrmam, bez pretenzije da ih celovito sociološki sagledam, neke od zaprepašćujućih stereotipova, predrasuda, zamena teza, zluradosti, izliva neznanja (čak i mržnje) u srpskom „javnom mnjenju“ o kulturi i problemima s kojima se ona susreće. „Stavovi javnog mnjenja“ je, zapravo, visokoparna formulacija za čaršijsku kaljugu sastavljenu od anonimnih on-line komentara na vesti o kulturi, te izjava i postupka političara.

„Nema više komunizma, zašto da izdržavamo kulturu?“ Činjenica je da se niko nije ozbiljno i odgovorno poduhvatio reforme sistema kulture za ovih dvadeset i više godina otkako je – u ratnim i pljačkaškim okolnostima koje, u drugom vidu, traju i danas – i u Srbiji počela tranzicija iz komunističkog u nazovi demokratsko i kapitalističko društvo. Ali, ta reforma ne bi trebalo da bude potpuni zaokret, već oslobađanje od onoga što u prethodnom uređenju nije valjalo: modela mastodontskih ustanova kulture sa stalno zaposlenima, te apsolutnim subvencijama. Problem s ovim modelom nije samo to što je finansijski i organizaciono neracionalan, već pre svega to što ne doprinosi razmeni, protoku i konkurenciji ljudi i ideja, već, naprotiv, podstiče inertnost i zapuštenost. Međutim, to ne znači da ga treba odbaciti, već da mu treba promeniti način organizacije i finansiranja. U Nemačkoj je, recimo, nađen odličan model: putem konkursa za sufinansiranje, država podstiče koprodukcijske projekte ustanova i nezavisne umetničke scene. Budžetske ustanove i nezavisna scena su neophodne za opstanak kulture, jer su one jedina zaštita od tržišta. Ono ima pogubno dejstvo na kulturu (nauku i obrazovanje), zato što podstiče uspeh (pre svega komercijalni), a odbacuje sve vrednosti suštinski bitne za ove oblasti; tragalaštvo, strateško ulaganje, pravo na grešku, emancipaciju pojedinca i društva.

„Ono što vredi u kulturi, opstaće na tržištu – kao u Americi.“ Ovo je samo drugačija formulacija prethodnog stava, uz obavezni dodatak američkog primera – ključnog argumenta naših palanačkih zagovornika tržišta u kulturi. Pored toga što je opet reč o zabludi, isticanje američkog modela je i izraz neznanja. To što u SAD ne postoji Ministarstvo za kulturu, a što stalno ističu pristalice tržišta, ne znači mnogo, jer je kultura, kao i mnoge druge oblasti u ovoj zemlji, u nadležnosti federalnih država ili gradova. U onima u kojima su Demokrate na vlasti, različiti oblici subvencija za kulturu su ozbiljni. U Čikagu, jednom od dva najveća kulturna centra u zemlji, postoji sekretarijat za kulturu (Departement of Cultural Affairs and Special Events), a jedna od njegovih najznačajnijih aktivnosti jeste dodela prostora za rad nezavisnim pozorišnim i plesnim trupama. Gradska uprava poseduje odlično tehnički opremljenu zgradu čije sale dodeljuje na korišćenje, a na osnovu konkursa, nekolikim nezavisnim trupama, što ovima, dakle, obezbeđuje vrhunsku i besplatnu infrastrukturu, te im ostaje da tragaju samo za sredstvima za produkciju. Ironija je sudbine da je jedan od naših najvećih zagovornika tržišnog principa u kulturi, gradonačelnik Beograda i lider srpskih demokrata, u oktobru 2012. išao u posetu baš Čikagu: bojim se da ga nije zanimalo da nešto nauči o administraciji u kulturi i to onda primeni u gradu na čijem je čelu, a u kome su, uzgred, sistem kulture raspao.

„Država ne treba da finansira kulturu koja nas loše predstavlja u svetu.“ To što na svetskom nivou sve više funkcionišu, i u oblasti umetnosti i kulture, principi „političke korektnosti“, a koji favorizuju određene teme i pristupe, to nikako ne može da bude opravdanje za kontrazahtev – „patriotsku umetnost“. Kada su u bilo kom vidu priziva „patriotska umetnost“, odnosno umetnost koja programski slavi vladajuću naciju (ili ideologiju: dođe mu na isto), tu smo na terenu potpuno totalitarnog poretka. Kada vlast zahteva „patriotsku umetnost“, kao što je to učinio ministar za kulturu Bratislav Petković i neki sveprisutni aparatčik Ajdačić, onda je to zalaganje za umetnost u funkciji propagande (estetski relevantni i spontani izlivi rodoljublja u umetnosti nisu sporni). Iako je – doduše retko – propagandna umetnost postizala visoke estetske domete, njena je umetnička suština, iz etičkih i filozofskih razloga, uvek bila sporna, čak podložna potpunom negiranju (filmovi Leni Rifenštal). Nasuprot tome, značajna umetnost je uvek nalazila načine da, makar zagonetno i dvosmisleno, podriva vladajući poredak, pogotovu ako je on represivan.

Gornji stav je i dodatno problematičan. On iskazuje „tolerantnost“ prema autorima „izdajničke“ umetnosti, u smislu da se ne priziva njihovo hapšenje, ali pod uslovom da se ta dela ne stvaraju za državne novce. Ovim se, zapravo, priziva cenzura i potpuno odbacuje jedno važno demokratsko načelo: kao što je sama država dužna da izdržava nezavisna kontrolna tela (revizorcke i antikorupcijske komisije), po toj istoj logici ona je dužna i da podržava kritičku svest u oblasti kulture. U ovom je stavu, međutim, ipak najjadnije to što palanačka svest i dalje shvata umetnost i kulturu kao „nacionalnu reprezentaciju“ koja treba da projektuje po nas povoljnu sliku sveta, ne shvatajući da se strani selektori, izdavači i kustosi interesuju za umetničku ubedljivost i snagu, a da su im ideološki konstrukti, bili oni politički korektni ili nekorektni, u drugom planu.

 
Politika, 11.05.2013.

Peščanik.net, 13.05.2013.