Eh, šta ti je čvrsta ruka Jeremića Vuka! Dok bejaše popečitelj inostranih dela, sadašnji dunjalukbaškan izdao je befel saglasno kome naše njihove ekselencije nemaju prava oglašavati se u štampi – bilo intervjuima, bilo komentarima – osim u “vanrednim situacijama”. Kakve su i šta su to vanredne situacije, Jeremić nije ni obznanio ni precizirao, pa opravdano sumnjam da to ni Jeremiji nije bilo baš najjasnije.

Bila je to, rekao bih, samo jedna u nizu budalaština njegove “diplomatije na hemoroidima”. Takođe opravdano sumnjam da je Jeremijina naredba besprizorna kompromitacija ambasadorske titule “izvanredni i opunomoćeni”. Finese su u pitanju, cenjeni publikume. Jer, pazite, ako za svaku izjavu moram da tražim ministarsku buruntiju, gde mi je onda “izvanrednost i opunomoćenost”. To, naravno, ne znači da bašelčije mogu da po štampi lupetaju šta im padne na pamet ili da – ne daj Bože – kritikuju spoljnu politiku zemlje čiji su veleposlanici. To ne. Ali sve ostalo da. U suprotnom, ambasadori dolaze u situaciji legendarnog inženjera Stojčeva, čija je dužnost da hrani Lajku i da ne brlja po instrument tabli.

Dunjalukbaškan je voleo takve ambasadore. A izgleda da takve – u znaku zahvalnosti što je avanzovao – voli i aktuelni popečitelj, samozatajni Mrkić Ivan. Koji je – tako kažu novinčine – hitno opozvao ambasadora u Ankari Dušana Spasojevića, zato što je “bez dozvole” govorio o nemirima u prestonici našeg vekovnog zavojevača. Spasojević je dobio rok od dvadeset četiri sata da se spakuje i vrati u Beograd. Mnogo je to hitno, sumnjivo hitno, dame i gospodo. Rok od dvadeset i četiri časa obično se daje diplomatama savatanim u teškim špijunskim brljotinama i obično ga daje takozvana zemlja prijema. I najčešće ga produži na, da kažemo, četrdeset i osam sati. Spasojević se, koliko sam razabrao, oglasio par puta na Tviteru i “na našem pravu da znamo sve” sa korisnim savetima za naše građane zatečene u Tirk Džumhurjetu, pa sam sklon da mislim da je čovek samo radio svoj posao, pritom ne dolazeći ni u kakav sukob sa turskom vladom jer su u pitanju antivladini nemiri. Mrkić kaže da se odlučio na takav potez zato što je “postojala mogućnost da ga pozove turski ministar spoljnih poslova” i da ga – pretpostavljam – dobro izrezili. Opreznost je majka karijerizma. Mogućnost, fakat, uvek postoji. Nije recimo nemoguće da Mrkića jednog dana pozove i Barak Obama. Ne znam u stvari šta Obama čeka. Konačno ako žestoki nemiri nisu “vanredna situacija”, ne znam šta jeste. Još konačnije: mislim da je zbrdazdolisani opoziv ambasadora samo šaka seoske prašine bačena u oči sluđene srpske javnosti. Koliko se ja razumem u MSP – a imam neka iskustva sa tom institucijom – rekao bih da se nekom dilberu baš žuri u Ankaru, a prvi mu jul – datum Spasojevićevog povratka – izgleda jako daleko. Jedna devizna plata više, nije to mala stvar.

 
Danas, 06.06.2013.

Peščanik.net, 07.06.2013.