Direktor Beogradske filharmonije Ivan Tasovac „razgovarao je o svom angažmanu na mestu ministra kulture sa premijerom Srbije Ivicom Dačićem“, saznali su tabloidi i odustali od ranijih saznanja kojima su danima raspaljivali maštu vd. direktora Narodne biblioteke Dejana Ristića.

Pouzdani izvori sada tvrde da Tasovac razmišlja o ponudi, dok Dačić razmišlja o uslovima koje bi mu kandidat mogao postaviti; blago naraštajima koji će čitati stenograme sa susreta na kom će se ova dva mišljenja naći ukrštena, kada se sa njih jednog dana skine oznaka tajnosti.

Savremenicima ostaje nada da će, ukoliko pregovori urode plodom, prva sednica vlade na kojoj će nerekonstruisani ministri Jovan Krkobabić, Velja Ilić i ostali poželeti dobrodošlicu novom kolegi sa čudnom frizurom – biti otvorena za širu publiku.

Talentovani pijanista koji je umetnički integritet žrtvovao za opšte dobro, bez sumnje bi se mogao dobro snaći. Tasovac je ikona beogradskog hipsterizma, uticajni tviteraš, publici analognih medija poznatiji kao član žirija reality show programa „Ja imam talenat“, koji je za više od deceniju na čelu Beogradske filharmonije bez imalo skrupula delio indulgencije i uverenja o klasi generacijama profesionalnih patriota, salonskih levičara i uličarskih neoliberala.

Tasovac je verovatno last man standing iz ekipe koja je na ključna mesta u kulturi došla sa Đinđićevom vladom i, za razliku od Muzeja savremene umetnosti, Istorijskog arhiva Beograda, Narodnog muzeja, Narodne biblioteke – ne samo da je zaustavio decenijski dernek, uljudio i unapredio instituciju koju je vodio, već je podjednako vešto izlazio na kraj i sa Koštuničinim komesarima i sa Tadićevim misionarima svenarodnog advertajzinga. Konačno, aktuelnu ponudu za rekonstrukciju Dačić je samo preneo, ideja je Vučićeva, pisali su bolje obavešteni još prošle nedelje.

Da je od rupe napravio ozbiljan orkestar nemoguće je osporiti. Donacijama raznih kompanija, fondacija i stranih ambasada uspeo je da obnovi zgradu, ansambl i instrumente; svetski muzičari već godinama gostuju u Filharmoniji, dok orkestar gostuje po svetu – fondacija Filharmonije koja nosi ime jednog od najvernijih saradnika, Zubina Mehte, upravo prikuplja sredstva za prvu američku turneju orkestra na jesen sledeće godine.

Državu je umešno primoravao da makar isplaćuje pristojne plate i honorare muzičarima, ponekad i vanrednim intervencijama ministarstva finansija. Mediji su ga hvalili jer „razbija stereotipe o grebatorskoj kulturi“.

Dovoljno blizu krugovima moći, zbog Tasovca su bili uvereni da im je Beogradska filharmonija zaista potrebna. Na vanrednim parlamentarnim izborima krajem 2003. godine učestvovao je kao „nepolitičko ime“ na listi Čovićeve demokratske alternative, koja nije prešla cenzus. Pet godina kasnije je stao uz Tadićev program „za jaku i stabilnu Srbiju“, i neko vreme važio za „najozbiljnijeg“ kandidata za ministra kulture.

Koalicija se tada odlučila za Nebojšu Bradića – ali i njega je, kao i ostale, Tasovac uskoro ispratio iz kabineta. Preživeo je dramatičnu ostavku koju je podneo zbog Bradićevog kršenja prećutnog dogovora o izuzeću Filharmonije iz uobičajenog mrcvarenja budžetskih korisnika; u svom stilu, pisao mu je dopise na srpskom, engleskom i bugarskom, bez odgovora. Onda je Zubin Mehta napisao pismo predsedniku, pa je i ostavka pala u zaborav. Kao i Bradić.

Zavolela ga je i javnost, kao retko koga. Tabloidi se nisu naročito palili čak ni na povremena prebrojavanja dela domaćih autora na repertoaru Filharmonije i kuloarska gunđanja što ne „propagira nacionalnu kulturu“. Naprotiv, uživali su u dovitljivim ispadima člana saveta „za brendiranje Srbije“ i odbora za „razmatranje pitanja“ izgradnje beogradske opere. Raspisivao je konkurs za literarni rad na temu „Zašto ne volim srpsku savremenu umetničku muziku – osim ako autor nisam ja ili neko iz moje uže familije“, s nagradnim fondom od 3.000 evra. „Oglas“ Filharmonije koja nudi svoje usluge za tezge po svadbama, slavama i sahranama dospeo je i do svetske štampe kao zgodna strategija za privlačenje pažnje na težak položaj kulture u vremenima ekonomske krize.

Koncertne sezone Beogradske filharmonije već uobičajeno počinju javnim skandalom odmerenim do granice drske provokacije, koja u slučaju Ivana Tasovca čini prilično komotnu marginu: kampanja u inat svemu i svačemu, naučni dokazi da slušanje koncerata Filharmonije povećava volumen trepavica i sprečava pojavu seboreje, zahvaljivanje beogradskoj „silikonskoj dolini“ što ne dolazi na nastupe…

Uoči prošlogodišnjih izbora Filharmonija je raspisala „tender“ za podršku političkoj stranci koja je spremna da obezbedi održivo finansiranje, uz uslov da je bar jedan član glavnog odbora posetio bar jedan koncert. Po rezultate bi se uskoro moglo ići kod novog ministra kulture.

Stavove o kulturnoj politici i kritiku amatera i lenjivaca koji pokušavaju da je sprovode iznosio je bez zazora, stoga je prilično izvesno da će, ukoliko prihvati ponudu, među prvim temama novog kabineta biti reforma poreskog sistema kako bi se privatne kompanije namamile na ulaganje u umetničku produkciju. Ukidanje finansiranja komercijalnih festivala – „i Egzita i Guče i Miksera“ – prezir prema nacionalističkim parakulturnim projektima, decentralizacija visoke umetnosti, neke su od ideja koje bi ga smesta dovele u sukob sa etabliranim elitama. Nešto bi se od budućeg programa moglo naslutiti i iz govora koji je Tasovac u junu održao na debati u Ujedinjenim nacijama o odnosu kulture i ekonomskog razvoja gde je, osim uverenja da se privatnim i državnim fondovima može rešiti problem finansiranja institucija kulture – otkrio i neočekivano naivnu predstavu da se umetnošću mogu rešiti netolerancija i neznanje.

Sem toga, mada na pregršt, dočekali bi ga i prazna kasa, loši zakoni, nefunkcionalne institucije, administrativno osoblje koje se broji hiljadama, i što je najvažnije od svega, uobičajeno odsustvo političke volje da se u osinjak nacionalnih radnika u kulturi uopšte dira. Prioriteti Srbije kao „ostrva u evropskom okeanu“ koje predsednik Nikolić nudi „kineskim rukovodiocima“, sasvim su na drugoj strani.

Ali, na kraju, bio bi to dobar reality: Ivan Tasovac sa junacima koji kao da su poispadali iz Uelbekove distopije, što se svakodnevno ukazuju kao sopstveni duplikati koji nikako da potrefe pravu nijansu standardizovanih vrlina modernog evropskog političara, ali ni da iskorene taj šarmantni profil zlikovca iz komšiluka što je devedesetih onolike mase dizao na noge. Zaglavljeni u proizvodnji, više nisu sposobni ni za ozbiljnost ni za humor.

Ako ne odbije premijerovu ponudu, pred Tasovca stiže nova dilema: hoće li uopšte biti u stanju, uprkos legitimizaciji Vučić-Dačić poretka, da iznese razumnu kulturnu politiku u nerazumnoj Srbiji. Konkurs je otvoren.

Peščanik.net, 28.08.2013.