Uzimati stvari zdravo za gotovo – nije zdravo. Nije zdravo za osobu, a nije zdravo ni za društvo. Ponekad se smisao ili besmisao jedne pojave najlakše sagleda ako se ista ta pojava zamisli u nekom drugom segmentu društva.

Zamislite da, posle koncerta filharmonije, neko iz publike, nezadovoljan što na repertoaru nije bila kompozicija koju je želeo da čuje, utrči u deo za orkestar i dirigentu demonstrativno oduzme palicu. I zamislite da sutradan, na konferenciji za medije, taj dirigent, sedeći kraj osobe koja mu je otela palicu, kaže kako to nije bio incident već je on sam osetio potrebu da palicu dobrovoljno preda osobi iz publike jer je publika podjednako važan faktor u izvođenju svakog muzičkog dela. Nezamislivo vam je? Pa ipak se baš tako desilo samo što su akteri ovog događaja bili kapiten fudbalskog kluba i vođa navijača. Jedna ista, inače nedopustiva stvar, u prvom slučaju nam je nezamisliva, a u drugom skoro pa poželjno ponašanje.

Zamislite sad da neko u restoranu naruči pečenje i pivo, pojede, popije, pa pozove konobara i kaže da se predomislio, da sad želi ribu i vino. I da traži da se ona prethodna narudžbina ne računa. U boljem slučaju konobar bi se nasmejao, u gorem bi pozvao policiju. Ali, šta će biti ako opet zamenimo likove i situaciju pa zamislimo naše danas vodeće političare koji traže da im se prethodni politički ceh ne obračunava jer, ma šta da su radili devedesetih, sada rade pravu stvar za ovo društvo? Hoće li konobar da se nasmeje ili da pozove policiju? Pa, to dosta zavisi od konobara – neki su spremni i da progutaju blok u koji su zapisali prethodni račun.

Naravno da čovek ima prava da se predomisli, to je legitimno, ponekad i poželjno, a ponekad, bude li sreće, čak i na opšte dobro, ali to ne znači da mora da mu se oprosti račun za ono pečenje i pivo jer je sad prešao na ribu i vino, zar ne? Pa makar i da je jelovnik promenio jer je odlučio da posti.

Jer naše reči i naši postupci proizvode neko dejstvo. Ne možete da studirate rudarstvo, a da zahtevate da vam izdaju diplomu u kojoj piše da ste filozof. Ko je imao sreće da poživi malo u godinama pre devedestih može da posvedoči da je govor mržnje bio nedopustiv u javnom prostoru. Prvi put se pojavio u državnom Dnevniku tadašnjeg RTS-a i u državnom parlamentu, odakle se prelio na ulice i ulio u naše institucije, naše domove i naša srca. Oni koji su tu septičku jamu iskopali i godinama zdušno punili sada su ljuti što je neko u međuvremenu nije izdrenirao i ispraznio. Kao da ne znaju da u životu tako ne biva i da će morati sami da je prazne.

Peščanik.net, 26.08.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)