Spomenička ba(š)tina (ne)pokorenog grada
Osijek je, vjerojatno, jedini veći hrvatski grad u kojem danas, nakon 1991. godine, više doslovno nema niti jednog antifašističkog spomen-obilježja. Središnji spomenik žrtvama fašizma (rad akademskog kipara Kečanina, izvajan 1952. u maniri socrealizma), postavljen u današnjem perivoju Kralja Tomislava (na mjestu gdje je pokopano preko 70 osječkih antifašista ubijenih od ustaške ruke 1941.), divljački je miniran i sravnjen sa zemljom u jesen 1991. godine, a da se nikada nitko od nadležnih nije ozbiljnije pozabavio akterima ove sramotne priče. I ne samo to, po zapovijedi Branimira Glavaša, u gradu Osijeku skinute su sve spomen-ploče i druga obilježja koja su memorirala radničku, komunističku, partizansku, uopće lijevu tradiciju ovoga grada, uz cinično obrazloženje kako ih se želi zaštititi od devastacije i restaurirati.
Dakako, sve do danas niti jedna spomen-ploča nije vraćena na staro mjesto, niti se zna gdje se nalaze, naravno ako u međuvremenu nisu uništene kao, primjerice statua Veljka Vlahovića, umjetnički pristojan rad našeg, hrvatskog kipara Mire Vuce s početka 70-ih godina prošlog stoljeća. Pod egidom restauracije spomeničke baštine počinjen je kulturocid bez presedana u novijoj povijesti grada, a sve s više nego jasnim ciljem: definitivno se obračunati s mrskim titoizmom i zločinačkim komunističkim nasljeđem, “koje je nanijelo toliko zla hrvatskom narodu”. Dakle, zvijezda petokraka za nacionalne i nacionalističke puriste nije nikakav simbol antifašističke borbe, već prije svega krvavog obračuna i uništavanja hrvatske vojske, u kojoj su, po njima, ustaše za vrijeme II. svjetskog rata predstavljale elitne domoljubne spartance, a nikako ne zločinačke postrojbe države utemeljene na rasnim zakonima. Ova bestidna revizija naše novodobne povijesti, u čije su ime početkom 90-ih godina masovno (s)rušena antifašistička obilježja, na žalost nikoga posebno ne zabrinjava; čak štoviše: logična posljedica te naknadne povijesne “pameti” bila je i obračun s kulturnim nasljeđem hrvatskih Srba, koji su stoljećima živjeli na ovim područjima i pri tomu dali uistinu znatan doprinos specifičnom razvoju hrvatske kulture. Ali, rat, ratna razaranja i Miloševićeva agresija, poslužile su “nacionalno osvještenim snagama” za predstavljanje višestoljetne kulture hrvatskih Srba (legati, zadužbine, građansko-pravoslavna duhovna baština i sl.) kao zaplotnjačke promocije velikosrpskih ideja po receptu Garašaninova nacional-šovinizma. Iznimno rijetki pojedinci upozoravali su, usprkos ratnim okolnostima, na potrebu ozbiljnog suočavanja s relevantnim činjenicama i povijesnom istinom, ali to nije nailazilo ni na kakav odjek, već upravo suprotno, na opću javnu osudu i zgražanje većine. Još 2000. g. autor ovog priloga je objavio tekst o sustavnom uništavanju srpske spomeničke baštine, rekavši pri tomu: “Mislim da se nakon deset godina ovaj grad treba suočiti s tom tabu temom. Ako se poziva na srednjoeuropski multikulturalizam, čime to dokazuje? Nemarnim odnosom prema baštini jednog naroda? Nedavno je srušen Čarnojevićev krst iz 1690. godine, postavljen u vrijeme seobe Srba. Tu su se tradicionalno zaustavljali i molili i katolički hodočasnici i to je povijesni primjer ekumenizma, dokaz da je Osijek Srednja Europa.” A, ovaj križ i ove 2013. stoji srušen, isto kao i Zavjetni krst pred kojim je dočekan ban Jelačić 1848. godine, kao i barokni ikonostas iz 18. stoljeća itd. Ali, o svemu tomu se u nas već godinama glasno i hrabro šuti. Šute političari, šuti struka i intelektualci, šuti sveučilište i tako daju podlogu za besramno izvrtanje činjenica (iz) povijesti, u pravilu uvijek zarad aktualne političke profitabilnosti i(li) stranačkih interesa. Ukoliko se uistinu želi afirmirati mentalno zdravlje nacije ili zajednice, svako se zlo mora prozvati, ma sa koje strane dolazilo. Međutim, nakon godina manipulacija i zastrašivanja veliko je pitanje kako p(r)obuditi građane iz njihove duboke moralne i duhovne letargije, palanačke ravnodušnosti i kako ih senzibilizirati za suočavanje s iritantnom istinom. Naravno, mnogi na to ne žele pristati, jer ih to podsjeća na vrijeme vlastita stradanja, ali još i više i na stradanja njima bliskih ljudi, rođaka i susjeda druge nacionalnosti, od kojih su, u trenutku kad im je trebala pomoć, sklanjali glavu ili skretali pogled, spočitavajući im tako njihova pogrešna krvna zrnca kao neoprostivi krimen. A tko voli da ga se podsjeća na vlastitu sramotu?
Zar stoga nije posvema “normalno” da je na Pravnom fakultetu u Osijeku, na sramotu cijele akademske zajednice, ali i građana, bilo onemogućeno održavanje zakazane tribine “Slučajevi “Selotejp” i “Garaža” – zločin, činjenice i posljedice”, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava. Mladi su željeli u gradu u kojem su počinjeni ovi strašni zločini, po prvi puta otvoreno prezentirati činjenice zločina i kroz kritičko sučeljavanje svih kontroverzi oko ovih zlodjela senzibilizirati javnost za patnje žrtava i njihovih obitelji. U zaspaloj sredini zarobljenog uma, željeli su aktivirati osjećaj društvene solidarnosti, jer ne zaboravimo, žrtve Glavaševih zločina(ca) u pravilu su bili hrvatski građani srpske nacionalnosti, kojima je sama činjenica vjerske i nacionalne različitosti tretirana kao neoprostiva mana. Neposredno uoči održavanja tribine, dekan Pravnog fakulteta dr. Bojanić otkazao je organizatorima skupa gostoprimstvo s nesuvislim obrazloženjem kako još nisu svršene sve procesne radnje u vezi navedenih slučajeva (što naprosto nije istina) te bi se omogućavanjem kritičkog dijaloga moglo fakultetu prigovoriti kako se svrstava na jednu stranu, odnosno da je pristran, ili se miješa u sudski postupak, a zar fakulteti, između ostalog, i ne služe kao tribine otvorenog i kritičkog dijaloga? Na žalost, nitko od Bojanićevih kolega nije reagirao na njegovu odluku, ali čemu se čuditi? Možda je pravo pitanje zašto se svojedobno nitko iz profesorskog kora Pravnog fakulteta ni malo nije posramio (ne daj Bože suprotstavio) kada je osječko sveučilište dodjeljivalo počasni doktorat tvorcu hrvatskog Ustava Vladimiru Šeksu, ali i osobi koja je godinama slovila kao zloduh hrvatske politike i Glavašev politički mentor.
Nakon toga, Inicijativi mladih nije preostalo ništa drugo, već potražiti novo mjesto za održavanje tribine, ali komu god su se obratili, svugdje su dobili niječni odgovor, pa i na onim mjestima gdje su unaprijed platili avans za korištenje prostora. Primjerice, kada je vlasnik uglednog hotela “Waldinger” saznao kome je i za što unajmio prostor, “sa žaljenjem” je otkazao najam, s obrazloženjem da ne želi politiku u svojoj butigi. Ali, svi znaju da se ovdje ne radi o politici, o zauzimanju nekakvog neutralnog stava, već o strahu od osvete moćnog Glavaševog lobija. To što je Glavaš pravomoćno presuđen za navedene zločine i što služi kaznu u zatvoru u Mostaru, nikoga od “neovisnih poduzetnika” nije impresioniralo. Ova naizgled nevažna epizoda zapravo ilustrira sveprisutan strah i stavrno, prevladavajuće stanje stvari koje vlada Osijekom već 20 godina. Pa, zar stoga može čuditi zašto svako benigno zauzimanje za obnovu antifašističkih obilježja ili restauraciju srpske spomeničke baštine izaziva bijesne i perfidne otpore “zdravih domoljubnih snaga” pod okriljem HDSSB-a, a u čemu im obilno pomaži nejasne stranačke kolaboracije, mutni poslovni interesi, inercija građana itd.
Tek prije neki dan, po prvi puta u ovih 20 godina, jedan je osječki gradonačelnik (Ivica Vrkić) primio delegaciju antifašista kako bi razgovarali o izgradnji novog antifašističkog obilježja, a tek u sastavu ovog novoizabranog gradskog vijeća postavilo se i pitanje obnove srpske spomeničke baštine, kao par excellance civilizacijski čin. Ali, usprkos svemu tomu, čak i nakon poraza na gradskim izborima, u svim sferama javnog života grada Osijeka i na dalje stvarnu moć ima HDSSB. Povezana klijentelističko-koruptivnom hobotnicom, Glavaševa stranka opstruira rad novog gradonačelnika i njegove koalicije i stoga je Vrkić posvema u pravu kada nezadovoljan tvrdi: “Dobili smo izbore, ali nismo osvojili vlast”. Na jednake otpore naišla je i Inicijativa mladih, koja je također pokušala osječkoj javnosti ponuditi jedan drukčiji model promišljanja aktualnih zbivanja, ali i događaja iz naše neposredne prošlosti, koji sve nas još uvijek (pre)jako opterećuju. Ali, kako je to u svom sjajnom eseju “O vječnom fašizmu” zapisao Umberto Eco: “Politički režimi se ruše, ideologije se kritiziraju, možemo ih se odricati i možemo ih poricati, ali ipak uvijek iza režima i njegove ideologije opstoje načini mišljenja i osjećanja, mješavine kulturnih navika, nedokučivih nagona i opskurnih instikata, emocionalno čvrsto privezanih uz sablasne arhetipske podloge… Fašistička igra može se igrati na mnogo načina, naziv igre se može mijenjati, ali suština uvijek ostaje ista i stoga će fašizam sutrašnjice, utemeljen na socijalnim i inim frustracijama, uvijek pronaći svoju publiku i svoje strastvene sljedbenike.” Stoga, revitalizacija antifašizma (pa i ona spomenička), zaštita manjina po svim pitanjima i u svakom obliku, pitanje je društvene higijene, ali i energije građana da se suprotstave zlu. Tko to ne vidi i ne razumije, zapravo ne zna razliku između dobra i zla.
Novi list, 02.10.2013.
Peščanik.net, 09.10.2013.
