Marta ’99. srpske paravojne jedinice streljale su 19 žena i dece u Podujevu na Kosovu, tokom brutalnog etničkog čišćenja. Zadivljujuće, petoro dece je preživelo. Ove sedmice, njih četvoro napustilo je svoj novi dom u Mančesteru i uputilo se u Beograd, gde svedoče protiv jednog od ljudi optuženih za pokušaj ubistva.

Pod drvetom lešnika, u dvorištu na Kosovu, srpski odred smrti ispalio je 16 hitaca u leđa Sarande Bogujevci, njenu desnu nogu i levu ruku. Ubice, pripadnici specijalne policije, poznatije pod imenom Škorpioni, misleći da su je ubili, ostavili su 13-godišnju Albanku da leži ispod gomile leševa žena i dece, ubijenih iz neposredne blizine puškama marke “Kalašnjikov”.

Saranda je ugledala Špetima, svog devetogodišnjeg brata, čiji je torzo bio raznesen. Videla je mrtvo telo svoje majke i bake. Pod njenim nogama ležao je njen 12-godišnji rođak Fatos, koji se takođe činio mrtav. 

Masakr nad porodicom Bogujevci – ženama i decom dva brata, Selatina i Safeta – te nad porodicom Durići dogodio se jednog prolećnog nedeljnog jutra pre četiri godine, u komšijskom dvorištu, u njihovom rodnom Podujevu, tik uz kosovsku stranu granice sa Srbijom.  Od 19 ljudi postrojenih uz baštenski zid, u krvožednom činu koji izaziva žmarce, ubijeno je sedam žena i isto toliko dece – najmlađi je bio dvogodišnji dečak. Petoro dece, od kojih su najstariji Saranda i Fatos, preživeli su kišu metaka: u dvorištu je pronađeno 97 čaura.

“Žmurio sam i pretvarao se da sam mrtav”, priseća se Fatos.

Saranda je izgubila majku i dvojicu mlađe braće, Fatos majku i stariju sestru. Fatosov mlađi brat Genc i dve sestre, Jehona i Lirie, takođe su preživele. Lirie, koja je tada imala osam godina, zadobila je prostrelnu ranu kroz vrat, zbog čega je osam meseci dobijala hranu kroz stomak.

Fatosova majka, Šefkate, prva je ubijena naočigled svojih petoro dece, kada je 120 snažnih Škorpiona dobilo naređenje da uđe u Podujevo i “očisti teritoriju”. Ubica ju je gurnuo na zemlju i upucao je nakon što je zavapila izgovorivši svoje poslednje reči: “Oni su samo deca.”

“Moj rođak je počeo da plače”, seća se Saranda. “Pogledala sam ih (Škorpione). Moja tetka (Šefkate) je bila na zemlji. Ponovo je pucao u nju. Onda je promenio oružje. Uzeo je mašinku od drugog vojnika i pucao na nas.”

“Bila sam i dalje svesna. Čula sam sve. Ali, ne mislim da su znali da smo još uvek živi. Onda je neko počeo da krklja, jer nije mogao da diše, pa su ponovo zapucali.”

Fatos se seća da su, dok je fingirao smrt, Škorpioni dobili poruku na toki-vokiju da obustave paljbu i odu. Sledeće čega se sećaju je srpski policijski lekar koji je organizovao hitnu pomoć za preživele. Lekar je ponudio Sarandi gazirani sok.

Saranda, Fatos, Jehona i Lirie su juče, izvanrednim činom hrabrosti, postali na neki način deo balkanske istorije. Ušli su u jednoličnu sudnicu od crvene cigle u Beogradu da bi svedočili u procesu za ratni zločin; oni su prvi Albanci koji su kao žrtve došli u srpsku prestonicu kako bi ispričali sudiji i javnosti u Srbiji– koja i dalje uglavnom poriče ratne zločine – o patnjama kroz koje su prošli tokom režima Slobodna Miloševića.

Ovo četvoro dece su sada ponosni žitelji Mančestera. Kada je rat na Kosovu okončan juna 1999, ranjenu decu u kosovskoj bolnici pronašao je lekar britanske vojske dr Lin Džons, dečji psihijatar, specijalizovan za decu koja su prošla kroz traume. Ona su poslata u Veliku Britaniju na lečenje i od tada žive tamo.

Ove nedelje su, međutim, došla u Beograd na suočenje sa glavnim osumnjičenim za ovaj masakr. Saša Cvjetan, bivši član Škorpiona, optužen je za ratne zločine i ubistvo 19 civila u Podujevu, 28. marta 1999. Njih 14 ubio je u dvorištu kuće, a pet na druge dve lokacije u okolini.

Dvadesetosmogodišnji čovek sa vratom poput bika i kratko ošišanom crnom kosom sedeo je juče ravnodušno u sudu, obučen u crno-crvenu majicu, dok se Selatin, Fatosov otac, nervozno prisećao ubistva svoje žene, majke, ćerke, rođaka i prijatelja.

Prethodno, pre nego što su otišli na sud, četvoro dece je dan ranije odvojeno identifikovalo Cvjetana kao osobu koja je bila na mestu zločina. I zaista, Jehona, sada 15-godišnja devojka, ubeđena je da je Cvjetan otvorio vatru.

On je najpre priznao policiji da je učestvovao u masakru, potom je povukao priznanje i izjasnio se da nije kriv. Saučesnik Dejan Demirović pobegao je u Kanadu, gde pokušava da izbegne izručenje.

Za porodicu Bogujevci ovo je bilo nekoliko iscrpljujućih dana – putovanje od Mančestera do sedišta režima koji im je uništio živote i pobio članove njihove porodice. Njihovo pojavljivanje pred sutkinjom Biljanom Sinanović, u beogradskoj sudnici, nije samo čin velike hrabrosti, nego i prekretnica: aktivisti za ljudska prava u Srbiji nadaju se da će deca porodice Bogujevci pomoći ovoj zemlji da se suoči sa istinom i iskobelja se iz magle rata, političkih manipulacija, poricanja, laži i zataškavanja.

“Ovo je bio najstrašniji događaj u Podujevu tokom rata (na Kosovu) i ovi svedoci mogu da po prvi put opišu šta se dogodilo. Bez albanskih svedoka, ovo suđenje ne može da pokaže šta se zaista dogodilo”, kaže Nataša Kandić, aktivistkinja za ljudska prava, koja neumorno radi na tome da ovaj slučaj dovede do epiloga. “Javno mnjenje u Srbiji mora da čuje ovakve priče”, kaže Kandićeva.

Džones, koji je lečio decu, ukazuje na značaj njihovog svedočenja u Srbiji kako bi se što pre oporavili. “Ljudi potcenjuju ulogu koju pravda igra u terapiji. Za ovu decu to nije pitanje osvete nego pitanje pravde.”

“Ni jedno od ove dece nije bolesno. Idu u školu, imaju prijatelje, mreže ljudi koji ih podržavaju. Oni ne poriču. Ne prave se da se to nije desilo. Oni su preživeli i s tim jako dobro izlaze na kraj.”

Fatosov otac Selatin dodaje: “Ako mogu da dokažu da je on taj koji je ubio, da je bio umešan ili dao naređenje, bilo bi nam lakše. Nije bilo razloga za ovako nešto, to su sve bili žene i deca.”

Za Cvjetana i njegove advokate dolazak dece Bogujevci u Beograd je katastrofa: bez njihovih svedočenja ne bi bilo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu. Do juče, stvari su izgledale dobro za odbranu. Prvobitno je istražni sudija odbacio slučaj protiv Cvjetana zbog nedostatka dokaza. Nakon što je zakazano prošle godine, posle žalbe, suđenje je održano u gradu na jugu Srbije, Prokuplju, u blizini granice sa Kosovom. Svi svedoci su bili iz policije i vojske Srbije, koji su samo izjavili da nije bilo ubistava. Članovi Škorpiona i veterani koji su učestvovali u ratu na Kosovu nagrnuli su u sudnicu i pretili sudiji i tužiocima.

Iako je slučaj prebačen u Beograd, optužnica protiv Cvjetana je bila slaba, propuštajući da se čak imenuju žrtve porodice Bogujevci. Sa takvom optužnicom on bi ostao samo običan vojnik koji je učestvovao u organizovanoj kampanji etničkog čišćenja i terora. Rekao je istraživačima kako su, kada je NATO počeo sa bombardovanjem Srbije četiri dana pre masakra, Škorpioni bili mobilisani, odvedeni u Beograd po uniforme, i zatim prebačeni na jug Srbije gde su dobili automatske puške i municiju. Zatim im je naređeno da odu u Podujevo i u osvit dana masakra  “očiste teren”. Oko 10.000 Albanaca je proterano iz Podujeva taj isti dan.

Selatin i Safet su izbegli masovno pogubljenje tako što su pobegli od kuće nekoliko sati pre nego što su Škorpioni stigli. Selatin kaže da se oko 10 sati ujutru tog sudbonosnog jutra kada su mu ubijeni žena, majka i kćerka, krio u drugoj kući 300 metara dalje i da nije imao pojma ni o čemu. Posle je pobegao u šumu. Tek nakon tri nedelje je kroz vinograde čuo šta se desilo; noć pre nego što je uspeo da nađe put do bolnice gde je pronašao četvoro svoje preživele dece.

U bolnici u Prištini, koju su kontrolisale srpske snage, Saranda se seća da je posetiocima bilo rečeno da su deca Bogujevci žrtve NATO bombardovanja. Bili su previše uplašeni da bi protivrečili medicinskom osoblju.

Nakon što je cilj postignut, Škorpioni su povučeni. Zloglasnu Jedinicu ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije osnovalo je 1991. godine kako bi obavljali etnička čišćenja najpre u Hrvatskoj, pa u Bosni i Hercegovini i na kraju na Kosovu. U poslednjih 12 godina komandant im je bio Slobodan Medić. Njegov brat Dragan, pod nadimkom Guljo, bio je komandir podjedinice koja je bila tog kobnog dana masakra u Podujevu. Istražitelji su čuli svedočenje da je Guljo naredio ubistva. Još nije uhapšen.

“Glavni zadatak Škorpiona je bio da proteraju albansku populaciju”, kaže Nataša Kandić.  

“Da je postojala intencija da se održi pravično suđenje”, kaže Teki Bokshi, kosovski advokat koji zastupa porodicu Bogujevci “najpre se trebalo suditi vođama Škorpiona. Njihova imena se znaju. Cvjetan je uhapšen samo da bi se poštedeli ostali.”

Saranda i njenih četvoro rođaka su preživeli srbijanske dželate, porazili rigorozni britanski sistem za azil kako bi počeli novi život u Mančesteru, a sada su na putu koji bi pre samo nekoliko nedelja bio nezamisliv. Tek u decembru prošle godine, nakon više od tri godine života u Mančesteru, deca i njihovi očevi sa novim suprugama, dobili su dozvolu za ostanak u Velikoj Britaniji od ministarstva unutrašnjih poslova.

Da se to nije desilo, mala je verovatnoća da bi otputovali za Beograd kako bi svedočili šta znači biti ispred streljačkog voda.

“Jedini ljudi koji znaju šta se desilo smo mi i vojnici koji su to uradili”, kazala je Saranda pre nego što je hrabro izašla da svedoči u zatvorenoj sudnici. “Samo želim da dam sve od sebe i kažem im sve što znam. Samo želim da kažem istinu.”

 
Ian Traynor, The Guardian, 10.07.2003.

Preveli Žarka Radoja i Dušan Komarčević

Kontrapress, 17.12.2013.

Peščanik.net, 18.12.2013.