Zidovi, zidovi, niotkuda vrata

Kad je Haški tribunal za ratne zločine vodio postupak protiv hrvatskog generala Gotovine, u Srbiji i Hrvatskoj ovaj proces nije pažljivo praćen zato što je ove narode zanimalo da li je konkretno taj optuženi počinio krivična dela za koja se tereti. U obe države se od suda očekivalo mnogo više. Očekivala se istorijska presuda o tome koja je strana u srpsko-hrvatskom ratu, tačnije u operaciji Oluja, bila na strani dobra a koja na strani zla. Zbog takvih očekivanja zaraćenih država, kojima je možda podlegao čak i sam Haški sud, pa je od utvrđivanja krivice pojedinaca prešao na pokušaj balansiranja krivice među njima, moglo se očekivati iracionalno očajanje na jednoj i ekstaza na drugoj strani, kada su u prvostepenoj i drugostepenoj presudi zamenili strane.

Po rečima Srđe Popovića, nedavno preminulog beogradskog advokata, zadatak krivičnog suda ne sme biti ništa više nego da uzme konkretan slučaj, da ga pretrese i reši po zakonu. Ovu naizgled jednostavnu ideju, koja tačno pogađa suštinsko pitanje krivičnog postupka i uloge suda u njemu, morala bi da ima u vidu i slovenačka javnost kada artikuliše svoja očekivanja od suda i sudija u vezi sa različitim krivičnim postupcima koji se pred njom odvijaju ili će se odvijati.

Svoje advokatske uši sam načuljio na nedavnu izjavu Uroša Lubeja, koji da ne bude zabune nije bio jedini, o tome da je jedno od dostignuća ustaničkog pokreta to što je „zdravi deo“ sudskog sistema shvatio da ima podršku naroda i da je počeo hrabrije da procesuira korumpiranu elitu. Pre svega, što se tiče ove izjave, treba istaći da naravno nisu sudovi i sudije ti od kojih zavisi šta će procesuirati. Krivične sudije procesuiraju samo one optuženike koje u njihove sudnice dovedu tužioci. Oni, zajedno sa policajcima i istražiteljima, zapravo odlučuju kome će i za koje delo biti suđeno. Javnost bi, dakle, svoje oduševljenje i pohvale trebalo da uputi prvenstveno policiji i tužilaštvu, osim ukoliko nije oduševlljena i osuđujućim presudama koje na kraju tih procesa izriču sudije.

Bez obzira na to kome je tačno upućeno oduševljenje Uroša Lubeja, kao građanin ga s jedne strane naravno razumem. Živimo u istoj državi i obojica možemo da shvatimo da su visoka stopa korupcije i obim privrednog kriminala ono što je državu oborilo na kolena, ali s druge strane, kao pravnik i advokat dužan sam da svoja osećanja i osećanja javnosti koliko mogu obuzdam, jer bi nam se kao društvu nekritičko oduševljenje zbog probuđene efikasnosti pravosuđa već sutra moglo obiti o glavu.

„Aplauzi ne manjkaju. Mi volimo hapšenja. Naročito krupnih riba. Mi smo servilni prema moćnima, ali uživamo u njihovom padu“, poručuje nam Srđa Popović, autor brojnih knjiga i kritičkih zapisa, pravnik toliko čuven da je o njemu još 1968. po Beogradu kružila pesmica „Zidovi, zidovi, niotkuda vrata, zovite mi, zovite, Srđu advokata“. Jeste, kad se pojedinac nađe u sudskom postupku, on osim svog advokata nema mnogo drugih prijatelja. Protiv njega su sila države, sav nagomilan gnev društva i u takvim okolnostima, naročito u medijski atraktivnim primerima, vrlo je teško da mu se omogući zaista pravično suđenje. Moderni krivični postupak, sa ustavno garantovanom pretpostavkom nevinosti i teretom dokaza na strani tužilaštva, predstavlja civilizacijsko dostignuće čija je svrha samo jedna: da se na krivičnom suđenju ne osudi nedužan čovek.

U Sloveniji poslednjih godina imamo posla sa političarima bez mnogo vlastitih ideja. Zanima ih jedino očuvanje sopstvenog položaja i tom cilju podređuju svu svoju delatnost. Ne razmišljaju o tome šta će pojedina zakonska novina zapravo prouzrokovati u oblasti koju uređuje, ili kakav će biti njen uticaj na temeljna načela koja su čak i ustavno zagarantovana. Ne, njih zanima samo šta najviše želi javnost, koja je, razume se, krojač njihove političke sudbine. Ako dovoljno veliki deo javnosti nešto jako želi, slovenski će političar, u maniru modernog roditelja, umesto da vaspitava dete, tu želju ispuniti.

Tako smo pod pritiskom javnog mnjenja o tome kako krivični postupci predugo traju i da nema dovoljno osuđenih, prvenstveno za privredni kriminal – dobili izmenjeni Zakon o krivičnom postupku, koji je uveo pripremno ročište sa mogućnošću priznanja krivice optuženog. Svrha ove proceduralne inovacije jeste brže suđenje i ona je u dosadašnjoj praksi već sigurno ostvarena. Ali treba se zapitati da li je i koliko štete ta zakonska promena nanela osnovnoj nameni krivičnog postupka, sprečavanju osude nedužnih i da li su brzi krivični postupci nešto što kao društvo zaista želimo, pri čemu, da napomenem, nikako ne negiram opštu konstataciju da sudski postupci u Sloveniji, kako krivični tako i parnični, u mnogim slučajevima traju nepristojno dugo.

Ukoliko je priznanje pojedinca isključivo posledica straha od visoke zatvorske kazne, zbog koje je iz predostrožnosti i nasuprot vlastitom osećaju krivice ili nevinosti on spreman da pregovara o blažoj, prihvatljivijoj formi kazne, onda u današnjem krivičnom postupku u Sloveniji imamo ozbiljan problem. Uzmimo, na primer, optuženog koji je uveren da nije počinio krivično delo za koje se tereti, odnosno, u slučaju privrednog kriminala još tipičnije, da u delu za koje je optužen, koje je doduše počinio, nema ničeg kažnjivog.

Za početak je imao pretres kuće i u najmanju ruku policijsko zadržavanje, ako ne i nekoliko meseci pritvora, a preti mu dug krivični postupak sa svom medijskom pompom, i na kraju višegodišnja zatvorska kazna. Međutim, ukoliko bi na pripremnom ročištu priznao delo, mogao bi da prođe sa uslovnom ili aternativnom kaznom u vidu društveno korisnog rada. Vikend u zatvoru i sve bi se začas završilo. Šta mislite da bi uradio?

Ako bi se veliki procenat okrivljenih u opisanom primeru nagodio i priznao, bez obzira na to koliko se nedužno odnosno ne-krivo oseća, mogli bismo reći da je pravosudnoj vagi u tom trenutku potrebna nova kalibracija, jer se nesrazmerno nagnula u korist progona i osude. Pri tom nije najvažnije da li su okrivljeni u odluci da se s tužilaštvom nagode vođeni osnovanim ili neosnovanim strahom da u postupku nemaju prave mogućnosti. Sudstvo o kojem javnost, zahtevajući brza suđenja i zatvaranja, počne da govori kako je konačno na njenoj strani, logično ne može ulivati mnogo poverenja onome ko se nađe u postupku pred njim.

Pri tom, kao javnost moramo biti svesni da poremećen odnos snaga između tužilaštva i odbrane neće ostati ograničen isključivo na pitanja kojima se bave verovatno korumpirani političari i privrednici, što nam možda ne smeta, nego će važiti i u svim drugim sudskim postupcima. Očekivao bih da je i Uroš Lubej tu lekciju naučio, ako ne ranije, onda makar prilikom nedavnog suđenja mariborskim ustanicima. Za merenje stepena poverenja u pravosuđe morali bismo uzimati osećanja ljudi koji su se našli u njegovom žrvnju barem kao kriterijum jednako važan kao i doživljaj javnosti koja ove postupke prati.

Ovim zapisom, naravno, ne tvrdim da je neki trenutni krivični postupak, koji vam je pri čitanju pao na pamet, nepotreban ili nepravedan, ili da neki javnosti poznati osumnjičeni ne zaslužuju da budu procesuirani pred sudom. Ambicija ovog zapisa je samo da u halabuci oduševljenih povika izrazi tihu pomisao, odnosno opomenu, da kao društvo treba da budemo oprezni u tome šta zaista želimo.

Na ovom mestu poslednji put citiram velikog advokata: „U političkim procesima odnos snaga je jako neravnopravan, zato je odbrana tako važna. Ona ima značajnu funkciju za mentalno zdravlje društva, pomaže da se sačuva u svim uzbuđenjima, strastima, poklicima, zrno zdravog razuma, da se makar i najtiše, čuje druga strana“. Ako se kao društvo slažemo da smo u poslednjih deset godina žrtve korumpirane sprege političara, dela privrednika i finansijera, onda nije smisleno da u vezi sa tim sva svoja očekivanja i poglede usmeravamo ka krivičnom sudu. To se ni u uvodno opisanom primeru ratnih zločina u ratovima na prostoru bivše države nije pokazalo kao naročito produktivno, pa ćemo, ukoliko sudovi budu radili svoj posao kako treba, svakako biti razočarani.

Umesto da čekamo da nas tužioci i sudije oslobode korumpiranih političara, biznismena ili bilo kog drugog, imamo na raspolaganju mnogo elegantnije rešenje, koje od nas zahteva samo minimalan napor. Treba samo jednog nedeljnog jutra ili popodneva u tišini kartonske kabine dobro razmisliti koji ćemo broj zaokružiti. S obzirom na hrabrost, obrazovanje, inteligenciju i, što se mene tiče, prvenstveno veliku dopadljivost sa kojim se poslednjih dana u različitim savezima na političkoj karti postavila zaista nova, mlada generacija, izbor će očigledno biti malo raznovrsniji nego što je bio dosad.

Mladina, 06.12.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 18.12.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)