Raspodela prihoda i bogatstva danas je jedno od najkontroverznijih pitanja. Istorija nas uči da postoje jake ekonomske sile koje vuku u oba pravca – ka većoj jednakosti i dalje od nje. Koja će pobediti zavisi od mera koje izaberemo.

Amerika je dobar primer. Ova zemlja je zamišljena kao antiteza pokroviteljskih zajednica stare Evrope. Aleksis de Tokvil, 19-vekovni istoričar, video je Ameriku kao područje gde zemlje ima u tolikom izobilju da svako sebi može da priušti imanje, i gde je moguć razvoj demokratije jednakih građana. Do Prvog svetskog rata, koncentracija bogatstva u rukama bogatih bila je daleko manje izražena u SAD nego u Evropi. Međutim, u 20. veku situacija se preokrenula.

U periodu od 1914. do 1945, evropsku nejednakost u bogatstvu zbrisali su ratovi, inflacija, nacionalizacija i porezi. Nakon toga, evropske zemlje su osnovale institucije koje su – uz sve svoje nedostatke – strukturno ravnopravnije i inkluzivnije od onih u SAD.

Da ironija bude veća, mnoge od tih institucija inspirisane su američkim primerom. Od 1930-ih do početka 1980-ih, na primer, Britanija je održavala ravnomernu raspodelu razrezujući veoma visoke poreze na prihode koji su smatrani nepristojno visokim. Ali konfiskatorski porez na dohodak zapravo je bio američki izum – uveden u međuratnom periodu, u vreme kada je ova država rešila da izbegne skarednu neravnopravnost klasno razjedene Evrope. Američki eksperiment sa visokim porezom nije ometao rast, koji je tada bio viši nego od 80-ih do danas. Ova ideja zaslužuje da se obnovi, naročito u zemlji koja je se prva dosetila.

Amerika je takođe bila prva država u kojoj je razvijeno masovno školovanje, sa skoro univerzalnom pismenošću – makar među belcima – početkom 19. veka, za šta je Evropi trebalo još skoro 100 godina. Ali Evropa je danas inkluzivnija. Istina, Amerika je iznedrila mnoge istaknute svetske univerzitete, ali Evropa je uspešnije proizvela one srednje rangirane. Prema Šangajskoj listi, 53 od 100 najboljih svetskih univerziteta nalaze se u Sjedinjenim Državama, a 31 u Evropi. Ali ako pogledate prvih 500 univerziteta, redosled je obrnut: 202 u Evropi i 150 u SAD.

Ljudi često ističu prednosti svojih nacionalnih meritokratija, ali – bilo u Francuskoj, Americi ili negde drugde – takva retorika retko odgovara činjenicama. Njen cilj je često da se opravdaju postojeće nejednakosti. Pristup američkim univerzitetima – koji su nekada bili među najotvorenijima na svetu – vrlo je neravnopravan. Izgradnja sistema visokog obrazovanja koji zaista kombinuje efikasnost i jednake mogućnosti predstavlja veliki izazov za sve države.

Masovno obrazovanje je važno, ali ono ne garantuje poštenu raspodelu dohotka i bogatstva. Nejednakost primanja u SAD izoštrila se od 1980-ih, u velikoj meri odražavajući ogromne prihode ljudi na vrhu. Zašto? Da li su kvalifikacije upravljačkog kadra više napredovale od svih ostalih? U velikoj organizaciji teško je proceniti koliko vredi rad svakog pojedinca. Ali drugu hipotezu – da vrhunski menadžeri uglavnom sami sebi određuju platu – lakše je dokazati.

Čak i da se nejednakost primanja može dovesti u red, istorija nam govori o još jednoj malignoj sili koja doprinosi da razlika u finansijskoj imovini dostigne ekstremni nivo. Ovo se obično događa kada vlasnici kapitala svoje prinose dobijaju brže nego što ekonomija raste, što kapitalistima daje sve veći deo plena na račun srednje i niže klase. Upravo zato što su prinosi od kapitala premašivali ekonomski rast, nejednakost se u 19. veku pogoršala – i takav ishod će se verovatno ponoviti u 21. veku. Prema Forbsovoj rang listi globalnih milijardera, bogatstvo najbogatijih uvećavalo se tri puta brže od svetske ekonomije od 1987. do 2013. Donja tabela ilustruje opštu tendenciju rasta bogatstva i prihoda za različite grupe.

 
Prosečna godišnja stopa rasta bogatstva/prihoda grupa u svetskoj populaciji

 
Možda je nejednakost u SAD već sada toliko oštra, a politički proces toliko pod kontrolom najbogatijih, da je oporavak nemoguć – kao u Evropi pre Prvog svetskog rata – ali to ne bi trebalo da nas spreči da pokušamo. Idealno rešenje bi bio globalni progresivni porez na individualnu neto finansijsku imovinu. Oni koji tek počinju platili bi malo, a oni koji već imaju milijarde platili bi mnogo. Ovo bi držalo nejednakost pod kontrolom i olakšalo bi uspon uz lestvicu. I dovelo bi globalnu dinamiku bogatstva u žižu javnog interesovanja. Nedostatak finansijske transparentnosti i pouzdane statistike bogatstva jedan je od najvećih izazova savremenih demokratskih država.

Naravno da postoje alternative. I Kina i Rusija moraju da se bave bogatim oligarsima, i to rade svojim metodama – kontrolom kapitala i zatvorima među čijim sumornim zidovima ima mesta i za najambicioznije oligarhe. Za države kojima su draži vladavina prava i međunarodni ekonomski poredak, globalni porez na finansijsku imovinu je bolji izbor. Možda će ga Kina uvesti pre nas. Inflacija je još jedno potencijalno rešenje. Nekada je ona olakšavala teret javnog duga. Ali inflacija istovremeno ugrožava štednju siromašnijih. Čini se da je porez na ogromna bogatstva bolje rešenje.

Porez na globalno bogatstvo iziskivao bi međunarodnu saradnju. To je teško, ali izvodljivo. I SAD i EU daju po četvrtinu ukupnog svetskog autputa. Ako nastupe zajedno, svetski registar finansijskih sredstava bio bi na dohvat ruke. Sankcije bi se mogle nametnuti poreskim utočištima koja izbegavaju saradnju. Ako toga ne bude, mnogi bi se mogli okrenuti protiv globalizacije. Ako jednog dana oni pronađu zajednički glas, progovoriće zaboravljenim mantrama nacionalizma i ekonomske izolacije.

 
Social Europe Journal, 22.04.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.04.2014.

Srodni linkovi:

Paul Krugman – Novo zlatno doba

Joseph Stiglitz – Kraj američkog sna