Foto: Ana Dokučević (Medija centar), dizajn Slaviša Savić
Foto: Ana Dokučević (Medija centar), dizajn Slaviša Savić

V.V. Putinu pohvala uz jednu opasku

Tekst počet 18. aprila, nedovršen

Dok Dnjepar teče ovako mutno niko ne govori ništa dobro o V.V. Putinu u svetu – čak ni u Crnog Gori.

Stoga najpre ono što nas je kosnulo kao ljudska izjava i strogo lične prirode, što je retko među današnjim državnicima, jer pogledajte francuskog predsednika, da o Berluskoniju ne govorimo. Setimo se blažene uspomene patrijarha Pavla – da ga parafraziramo – budimo ljudi iako smo državnici. V. Putin na javnoj sesiji sa novinarima kazao je u vezi sa glasinama o ženidbi – „najpre moram da udam svoju bivšu ženu Ljudmilu Aleksandrovnu, a onda da porazmislim o sebi“. Duhovito, mudro i humano i tu sledi pohvala, jer tako govori šef države i čovek.

O Putinovom teorijsko-političkom učenju poznatom kao evroazijstvo napisali smo studije, delom objavljene – stručne smemo reći.

Sam je ruski državnik izložio to u knjizi svojoj i mi se time bavili u knjigama, uključujući tu i političko-konkretnu dimenziju koja se podrazumeva i praktično vidi. On se opire Evropi i zemljama koje hoće da uđu u EU. Još niko ne zna šta će biti sa Ukrajinom, ni dalje, jer evo šef rumunske države Basesku kaže da Putin „pohotno gleda kuda Dunav teče i kako se uliva u Crno more“. Mislili smo da je hladni rat okončan, ali evo u svetu sviće dan hladnog mira koji izaziva strepnje. Zebnje su stigle i do Balkana i niko nije spokojan, reč je sada o Crnoj Gori čiji se vođa Đukanović ne sviđa V. Putinu, jer hoće ne samo u EU nego i u vojnu alijansu NATO. Sad duhoviti M. Bećković proverava da li u Crnoj Gori važi ono – nas i Rusa dvesta miliona ili novo – nas Crnogoraca i USA dvesta miliona. Ne znamo šta će Crnogorci, ali nas brine šta će Srbija i mi Srblji sva četiri zakona učiniti – zašto se zaboravlja da pored Srba pravoslavaca, katolika i onih verozakona muhamedanske vere postoje i Srbi zakona Mojsijevog. Ono o tri verska zakona je stara teorija V.S. Karadžića iz ranog XIX veka. Nas brine nešto drugo, ali još nešto o V.V. Putinu koji tvrdi da u vezi s Ukrajinom nema zle namere, ali hoće da sačuva Rusiju od komadanja koje je zadesilo bivšu Jugoslaviju. To je prva opaska. U tom udesu Jugoslavije učestvovali su svi, ali najviše sami voždovi naši koji su se baš svojski potrudili da državu urnišu. Bombardovali su nas i to je bilo zlo i tragedija, ali s tim se bila saglasila i Rusija naravno. V. Putin nije bio na vlasti već B.N. Jeljcin.

Iz Rima s velikom nadom

Ovaj zapis je mala “glosa” o rimocentričnom hrišćanstvu i o papi Franji, koji budi neke nade hrišćanskoj ekumeni u celini. Od njega sve zavisi već po drevnoj devizi Roma locuta est, causa finita est (Rim je rekao svoje, stvar je rešena), koju je rimski prvosveštenik osenio krstom. Na početku pontifikata papa Franja već hoda per pedes apostolorum za sv. Franjom Asiškim, čije je ime poneo. Svi govore o novom stilu i njegove homelije i postupke čitaju već kao znake vremena.

Jesu to izdanci nade, sigurno je, i to traje od Drugog vatikanskog koncila pre tačno pedeset godina. Toliko je i bilo nužno, jer za recepciju nekog koncila potreban je vek čitav, jer to je jedinica za merenje vremena u Crkvi. U ravni tradicionalne simbolike znaci su jasni: Ja neću crkvu “koja je dovoljna sama sebi”, neću sakralno-hijerarhijski ustrojenu monarhiju, hoću crkvu otvorenu za siromašne, jer se tangente oslobođenja i spasenja već primiču večnosti za sve u nepovratno globalizovanom svetu.

“Ne mogu da živim bez drugih ljudi”, bez različitih od mene, jer moj Isus iz Nazareta nije car-svedržitelj već revolucionar duhovni. Papa Franja dolazi iz Južne Amerike i mora da naglasi: “Ja nisam komunista, ali znam marksiste koji su uglavnom dobri ljudi”. Za one pak koji su drugačije orijentacije on kaže “ko sam ja da njima sudim”. Naravno papa Franja govori o grehu, ali sve češće akcenat stavlja na “greh struktura”. S decom na okupu to deluje ljupko – dete mu je skinulo ono “keče” s glave i igra se, a svi priznaju da će ovo biti papa kome treba skinuti kapu. Papa već razdeljuje imovinu siromašnima i biva jasno – tu se budi nada – da on neće da vlada već hoće da služi. To nije malo. Simbolika je u žiži, ali ispod je i mnogo više od simbolike. A put nade ne može ni bez simbolike ni bez volje za delom, jer reč je mati čina. Opsenjeni simbolikom, ozbiljni analitičari u svemu već vide reforme ili početak nečeg sličnog. Tu nada zalazi povremeno u senku sumnje pa i rizika, ali držimo da nada i tu ostaje nada nas hrišćana – nada bez obala.

To je već složenije pitanje. Reforme u Crkvi idu odozgo i nikako drugačije i tu je prvi rizik. Reforme ne idu bez otpora – konzervativno krilo je jako – i setimo se biskupa Lefevra nakon koncila i šizme koja se kao rana sporo zaceljuje. Drugi rizik nije ništa manji. Kada se okoštali totalitarni sistemi počnu reformisati, oni se često urušavaju. Put papin je neka potraga za novim vidom papinstva, a tome je odavno vreme. I tu, više od simbolike su podaci da se papa Franja sprema da Lindu Hogan hirotoniše za kardinala – bolno pitanje ženskog služenja u Crkvi – a još kod sv. Tome imamo naznaka da će i tome doći vreme. Sigurno smo još daleko od toga i razlika između reči i čina još je velika, ali s nadom iz Rima ona se smanjuje.

Papa Franja oseća dah demokratije i ljudskih prava u krilu ove naše umorne civilizacije. Više od simbolike jeste i to što se on predstavlja kao biskup rimski – a manje kao pontifex maximus – i tako famozni papski primat kao da odlazi u drugi plan. To budi nadu i pravoslavnima i protestantima na horizontu hrišćanske ekumene. Sekularna civilizacija papu Franju u analizama sve više prepoznaje kao čoveka koji budi nadu, a kada nada postane nedeljiva, ona je autentična snaga. Papa Franja ima Zbor kardinala, ali sve se više raspoznaje i sinodalni sistem – ima već Sinod od osmorice kardinala – kao sistem vladanja po principu kolegijaliteta. Slobodnije rečeno, Crkva se mora demokratizovati u duhu nepotrošene poruke Isusa iz Nazareta, koji nije bio ni car ni bog, već učitelj ljubavi među ljudima. Nije Isus iz Nazareta bio ni svešteno lice niti je struktuirao nekakvu autokratsku instituciju vlasti i vladanja. Ima svetosti i u Crkvi, ali ima je i izvan crkve – to je poruka hrišćanskih personalista od Berđajeva do E. Munijea. Depozit vere nije iscrpljen ni nakon dva milenijuma, a kada novi koncil bude sazvan u ekumenskom duhu – o čemu je mislio i to i predlagao kardinal milanski Montini – biće jasne namere pape Franje u celini. O nužnim reformama za sada toliko – ostalo je novi put Franje u Rimu.

On još nije povukao dublje ekleziološke i dogmatske rezove, ali ne žuri ni sa osudom jeretika i otpadnika – a to nije malo. Nadom bez obala on je mnoge ohrabrio, ali ne mnogo, čime je uznemirio svoje kardinale u Konklavi. I ta “pometnja” među crkvenim knezovima govori za sebe. Minhenski kardinal Reinhard Marx izrekao je reči koje su izazvale buru komentara – mi pratimo raspravu prema pariskom glasilu Esprit: “Neki katolici još uvek misle da sveštenik mora biti prisutan da bi Crkva funkcionisala – to je apsurd”. Neki kažu da je ova fraza zagonetna, poput one iz Tertulijana u De carne Christi, koju vekovima svi prevode i nikako da je prevedu – a stvar je jasna.

Nije reč o vlasti i vladanju u Crkvi, već o služenju u duhu civilizacije ljubavi i tolerancije. Još jednom – o reformama i dimenzijama duhovne strategije do sledećega koncila, u ovoj glosi neće šire biti reči. Bitna je nada koja se budi i kojom se rimski papa oglašava, a to je ono što i mislioci laici i humanisti nude poput Ernsta Blocha, s njegovom filozofskom devizom Das Prinzip Hoffnung. Taj princip se izvodi iz praxisa Isusa iz Nazareta. Naravno i iz njegove vere i nade.

Danas, 21.04.2014.

Komemoracija Mirku Đorđeviću, Republika, CZKD, TeVe Novine, 24. april 2014; govore:
Borka Pavićević, Zlatoje Martinov, Filip David, Nebojša Popov i Mirkov sin Aleksandar Đorđević

Peščanik.net, 22.04.2014.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)