- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija – lider na Balkanu

Foto: Fotolog

Srbija je već nekoliko godina lider u Evropi po broju državljana koji traže azil u drugim državama, ili kako naši mediji i predstavnici vlasti vole da ih nazivaju – „lažnih“ azilanata.

Građani Srbije su u državama EU u 2013. godini podneli oko 22.400 zahteva za azil, od čega je samo u Nemačkoj podneto 18.000 zahteva. Srbija je na solidnom četvrtom mestu kao zemlja porekla 5% svih tražilaca azila u EU, dok u Nemačkoj suvereno drži prvo mesto sa 14% ukupnog broja zahteva podnetih u toj zemlji. Ipak, nadležni organi u zemljama EU utvrdili su da je najveći broj podnetih zahteva neosnovan. Naime, tokom navedenog perioda u 28 zemalja članica EU doneto je 380 pozitivnih odluka,1 od toga samo 30 u Nemačkoj. Najveći broj izbegličkih statusa građanima Srbije priznat je u Francuskoj (140), zatim slede Belgija (25) i Austrija (15). Drugim rečima, otprilike 9 od 10 prvostepenih odluka izdatih građanima Srbije u zemljama EU bile su negativne.

Radi boljeg upoznavanja sa kontekstom treba pomenuti da je u 2013. godini Nemačka prestigla SAD i postala najomiljenije odredište tražilaca azila na svetu. Ova država je iste godine dodelila preko 10.000 izbegličkih statusa, dok je dodatnih 10.000 dobilo niži oblik zaštite. Sve u svemu, u 2013. godini u Saveznoj Republici Nemačkoj je neki oblik zaštite dobilo preko 20.000.2

Imajući u vidu povećani priliv izbeglica iz kriznih područja i pomake Srbije u pogledu evropskih integracija, nije čudno što Nemačka želi da smanji broj tražilaca azila iz Srbije i sa Balkana i samim tim značajno umanji sopstvene troškove. Koalicioni sporazum sačinjen nakon nemačkih izbora između Demohrišćanske i Socijaldemokratske partije predvideo je stavljanje Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije na listu tzv. sigurnih zemalja porekla. Prema napisima nemačke štampe3 ova odredba biće pretočena u realnost odgovarajućim zakonodavnim izmenama 30. aprila ove godine. Za tražioce azila to znači da će se o njihovom zahtevu odlučivati po ubrzanoj proceduri, da će važiti pretpostavka da oni u svojim državama nisu izloženi progonu, te će se njihov zahtev rutinski odbacivati bez ulaženja u suštinu. Žalba neće imati suspenzivno dejstvo te će tražioci azila sa Balkana biti ekspresno liferovani, da iskoristim nemačku reč koja se odomaćila u srpskom jeziku, nazad u svoje zemlje. Za Nemačku to znači znatnu uštedu dok srpske vlasti, a posebno granična policija, mogu da odahnu jer se smanjuje mogućnost suspenzije bezviznog režima.

Ipak, ovakav korak nemačke vlade ne nailazi na jednoglasnu podršku u samoj Nemačkoj. Povodom najave proglašenja Srbije sigurnom zemljom porekla, PRO AZYL, organizacija koja se bavi zaštitom prava tražilaca azila i migranata, objasnila je da razlog niske uspešnosti tražilaca azila s Balkana leži u površnom razmatranju njihovih zahteva. Ova organizacija se protivi najavljenom proglašenju zemalja Balkana sigurnim, jer će se u tom slučaju zahtevima tražilaca azila s Balkana posvećivati još manja pažnja.

PRO AZYL je pre godinu dana objavio izveštaj u kojem tvrdi da Srbija ne ispunjava uslove da bude proglašena sigurnom zemljom porekla. Ovaj izveštaj je naglasio loš položaj i nasilje protiv romske manjine, ali i drugih manjina, korupciju, neefikasno pravosuđe, veliki broj predstavki pred Evropskim sudom za ljudska prava itd. Takođe je istaknuto da Romi nemaju pristup zapošljavanju, obrazovanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, stanovanju itd. Početkom aprila 2014. godine ista organizacija objavila je još jedan izveštaj koji osporava proglašenje Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije sigurnim zemljama porekla.

Ispostavlja se da je ključno pitanje šta je zapravo sigurna zemlja porekla, tj. koje uslove jedna država treba da ispuni da bi se smatrala sigurnom?

Prema shvatanju Visokog komesarijata UN za izbeglice (UNHCR) kojim se rukovode i članice Evropske unije, sigurna zemlja porekla je država o kojoj se na osnovu pravne situacije, primene zakona u okviru demokratskog sistema i opštih političkih okolnosti, može zaključiti da generalno i konstantno ne postoji progon, mučenje ili nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, kao i pretnja zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.

Prilikom ove procene vodi se računa, između ostalog, o meri u kojoj se obezbeđuje zaštita od progona ili zlostavljanja putem relevantnih zakona i propisa i načina njihove primene; poštovanja prava i sloboda zajemčenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Konvencijom protiv mučenja, naročito vodeći računa o pravima od kojih nema odstupanja, tj.prava na život, zabrane zlostavljanja i ropstva i retroaktivne primene krivičnog zakonodavstva; poštovanja načela non-refoulement (zabrana proterivanja ili vraćanja silom); delotvornih pravnih sredstava protiv povreda prava i sloboda.

I površno čitanje ovih odredbi budi sumnju u to da Srbija zadovoljava sve navedene uslove, naročito po pitanju primene zakona i delotvornih pravnih sredstava protiv kršenja prava. Ipak, valja pomenuti da je smatranje određenih država sigurnim u kontekstu postupka azila na kraju krajeva politička odluka izvršne vlasti. O tome svedoči i lista sigurnih trećih zemalja Republike Srbije, koja sigurnom zemljom porekla smatra na primer Belorusiju.

Odluka tela koje odlučuje o zahtevima za dobijanje azila je, ili bi trebalo da bude, nepolitičke, tj. pravne prirode. Sud ili neko drugo nezavisno telo, naime odlučuje o tome da li tražilac azila predstavlja izbeglicu u smislu Konvencije Ujedinjenih nacija o statusu izbeglica.4 Ovde je ključan koncept progona koji, u ovom kontektu, ima šire značenje od onog koji mu se pridaje u standardnom jeziku, a koje implicira fizički progon. Konvencija o statusu izbeglica zapravo koristi izraz „osnovani strah od progona“ koji pored objektivnog podrazumeva i subjektivni element, odnosno strah.

Ozbiljna kršenja osnovnih ljudskih prava, tj. ugrožavanje prava na život, povrede zabrane zlostavljanja ili ropstva svakako predstavljaju progon. Ipak, različiti oblici diskriminacije određenih društvenih grupa koji se manifestuju kroz, na primer nemogućnost pristupa školovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, sudu itd, posmatrani zajedno mogu da dosegnu prag progona, naročito ako su praćeni osećajem straha i nesigurnosti. To se opet utvrđuje u svakom konkretnom slučaju kroz ocenu objektivnih okolnosti u zemlji porekla i subjektivnog elementa, tj. straha tražioca azila.

Stvari ovde postaju zanimljivije. Upravni sud u Štutgartu (Verwaltungsgericht Stuttgart) je krajem marta 2014. godine usvojio žalbe dvojice srpskih državljana romske nacionalnosti i dodelio im izbeglički status. Sud je u obrazloženju odluke uzevši u obzir pomenuti izveštaj organizacije PRO AZYL i svedočenje njegove autorke, naveo da se Romi u Srbiji nalaze u krajnje nepovoljnom položaju, jer im je otežan pristup zapošljavanju, zdravstvenoj nezi, obrazovnom sistemu i socijalnim davanjima te da su primorani da žive na marginama društva.

Sud u Štutgartu je istakao da srpske vlasti ne pružaju zaštitu Romima od napada drugih građana, što prema standardima Evropskog suda za ljudska prava, inicira odgovornost države i predstavlja povredu zabrane zlostavljanja. Takođe je utvrdio da mere kontrole na granici, o kojima sam već pisao za Peščanik, nesrazmerno pogađaju pripadnike romske manjine. Nemački sud je kritikovao član 350a Krivičnog zakonika Republike Srbije koji predviđa krivično delo „Omogućavanje zloupotrebe ostvarivanja prava azila u stranoj državi“5 i zaključio da je krivično delo postavljeno tako široko da ne pogađa samo osobe koje organizuju ili vrše prebacivanje, smeštaj itd. srpskih državljana koji nameravaju da traže azil, ako takvi zaista i postoje, već i same tražioce azila. Posebno bizaran detalj je da je nemački sud naglasio da je mera ograničenja slobode kretanja i čak kriminalizacija napuštanja zemlje protivna Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i Ustavu Republike Srbije.

Ironija je očigledna: mera granične kontrole ljudi koji napuštaju Srbiju6 i novo krivično delo, brzopleto uvedeni u cilju borbe protiv “lažnih azilanata“ a radi očuvanja bezviznog režima, imaju zapravo suprotan efekat, jer pretvaraju „lažne“ u prave azilante, tj. izbeglice.

Ova odluka svakako neće sprečiti nemačke političare da ostvare svoj naum i proglase Srbiju, Makedoniju i BiH sigurnim zemljama porekla. Ostaje da se vidi da li će drugi nemački sudovi potvrditi praksu Upravnog suda u Štutgartu. Što se Srbije tiče, vreme je da nadležni konačno promisle metode borbe s „lažnim“ azilantima i pojačaju napore na osnaživanju institucija kako bi jednako štitile prava svih građana.

Peščanik.net, 30.04.2014.

IZBEGLICE, MIGRANTI

________________

  1. Pozitivna odluka znači da tražilac azila nije vraćen nazad u zemlju porekla i obuhvata priznanje statusa izbeglice, supsidijarne ili zaštite iz humanitarnih razloga.
  2. Svi statistički podaci u ovom tekstu preuzeti su sa sajta Statisticke službe Evropske unije (Eurostat) i web stranice Visokog komesarijata UN za izbeglice.
  3. Der Spiegel 17/2014, štampano izdanje, strana 15.
  4. Izbeglica je lice koje se „usled osnovanog straha od progona iz razloga rasne, verske nacionalne ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, pa ne želi usled tog straha da se stavi pod zaštitu date zemlje“.
  5. (1) Ko u nameri da sebi ili drugom pribavi kakvu korist, vrši ili organizuje transport, prebacivanje, prihvat, smeštaj, skrivanje ili na drugi način omogućava da državljanin Srbije lažnim prikazivanjem ugroženosti njegovih ljudskih prava i sloboda, u stranoj državi zatraži azil, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine.
    (2) Ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno od strane grupe ili zloupotrebom ovlašćenja, učinilac će se kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina.
    (3) Za delo iz stava 2. ovog člana organizator će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
    (4) Predmeti, prevozna i druga sredstva namenjena ili upotrebljena za izvršenje dela iz st. 1. do 3. ovog člana, oduzeće se.
  6. Vidi Uredbu o bližem uređivanju načina vršenja policijskih ovlašćenja policijskih službenika granične policije i dužnostima lica koje prolazi državnu granicu.