FARS

FARS

Sjedinjene države se suočavaju sa mogućnošću da po treći put intervenišu u Iraku. Na papiru, prethodna dva rata su brzo postigla vojne ciljeve. Godine 1991, moćni savez od 34 zemlje na čelu sa SAD, primorao je Irak da se povuče iz grada-države Kuvajta za samo mesec i po dana. Godine 2003, predsednik Sadam Husein je pobegao iz Bagdada posle 24 godine na vlasti, samo tri nedelje pošto ga je napala provizorna „koalicija voljnih“. Međutim, oba rata su bila politički promašaji, a novi izazov u Iraku može da bude čak i opasniji, sa zastrašujućim regionalnim posledicama. Imajući u vidu produbljivanje sektaških i etničkih podela – i nepostojanje kohezivne ili efikasne vojske – savremena iračka država možda neće opstati. Susedna Sirija je već razbijena i karta Bliskog istoka – koju su evropske sile definisale pre sto godina – možda će de facto ili formalno biti iznova krojena. Na globalnom planu, džihadistička pretnja nikada nije bila ozbiljnija.

Obamina administracija razmatra opcije za spasavanje Iraka. U prvi rat u Iraku – Zalivski – administracija Džordža Buša starijeg poslala je preko pola miliona vojnika; saveznici su obezbedili još 200.000. Zajedno su lako savladali iračku vojsku. Naftom bogate zalivske zemlje, uz Japan i Nemačku, platile su veliki deo računa – oko 60 milijardi dolara.

Na vrhuncu drugog rata u Iraku, administracija Džordža Buša mlađeg poslala je više od 170.000 vojnika; nekoliko drugih zemalja dalo je još 11.000. Vašington je platio ceh – koji se procenjuje na 1,7 biliona dolara, plus skoro 500 milijardi dolara troškova za ratne veterane.

Nijedan od ovih pristupa nije izvodiv za treći rat u Iraku. Vašington za to više nema entuzijazma, niti spremnosti. Vojska je možda sposobna, ali je iscrpljena. Dok Amerika izlazi iz Velike recesije, njeni resursi su ograničeni; značajno strano finansiranje nije mnogo verovatno. Javnost je umorna. Razmere misije mogle bi da izmaknu kontroli. Irak možda neće moći da se spase, ako se Amerika ne pozabavi Sirijom, jer je Islamska država u Iraku i Levantu (Isis) već izbrisala deo granice između ove dve zemlje. Ako ziloti iz Isis-a ne budu poraženi u Iraku, mogli bi jednostavno da se povuku u svoje sirijske baze i da se vrate drugom prilikom. Pored toga, irački regionalni sukob postao je duboko sektaški. Pretnja za SAD je varvarski džihadizam, i kao ideologija i kao taktika, ali za mnoge u Iraku i susednim zemljama ovaj sukob se ubrzano pretvara u bratoubilačko rivalstvo između šiita i sunita. Ovoga puta, Amerika bi intervencijom mogla da se uplete u 14 vekova star raskol među islamskim sektama.

Američka strategija će morati da bude sofisticiranija. U Vašingtonu, bespilotni napadi su vojni hit, ali oni verovatno ne bi mogli da budu presudni u ovakvom ratu. Decenija bespilotnog ratovanja u Pakistanu i Jemenu eliminisala je fanatike, ali ne i fanatizam. Ključno pitanje je da li bilo koja vojna opcija može da dovede do trajnog rešenja. Godine 2006, Irak se suočio sa manjom varijantom današnje pretnje: sunitskom pobunom, pod vođstvom jedne podgrupe Al Kaide koja je ugrozila šiitsku vladu u Bagdadu. Opasnost iračke dezintegracije bila je toliko ozbiljna da je senator Džozef Bajden napisao članak u New York Timesu sa Leslijem Gelbom iz Spoljnopolitičkog saveta, predlažući da se Irak podeli na tri autonomne zone, zasnovane na jasnim šiitskim, sunitskim u kurdskim zajednicama. Raspad se „već odvija“, napisali su Bajden i Gelb. I nastavili:

Suniti, koji su donedavno verovali da će se vratiti na vlast u Iraku, počinju da shvataju da neće i ne žele da žive u šiitskoj, vrlo centralizovanoj državi, gde zakone sprovode sektaške paravojske. Šiiti znaju da mogu biti dominantni u vladi, ali ne mogu da uguše sunitsku pobunu. Kurdi ne žele da se odreknu svoje 15-godišnje autonomije.

Bušova administracija se umesto toga opredelila za vojni talas od trideset hiljada vojnika – uprkos jednoglasnom protivljenju Generalštaba. Generali i admirali bili su sigurni da će njihove snage potisnuti pobunjenike, ali plašili su se da njihove kolege diplomati neće pronaći formulu za podelu vlasti među sukobljenim sektama i etničkim grupama. Upozorili su Belu kuću da bi privremena misija, u trajanju od nekoliko meseci, mogla da pruži prednost brojnim iračkim oružanim frakcijama – uključujući i Al Kaidine inostrane borce, sunitske pobunjenike i šiitsku paravojsku.

Generalštab je bio u pravu. Vojska je postigla svoj cilj uz veliku lokalnu pomoć u istim oblastima koje je Isis preuzeo u protekle dve nedelje. Ali političko rešenje nije postignuto. U proteklih osam godina, podele su samo produbljene za vreme premijera Nurija al-Malikija, koji je zastupajući dugo ugnjetavanu šiitsku većinu naterao sunite da se pridruže ekstremistima. A kako se iračka vojska urušava, ove vojne frakcije sada preuzimaju kontrolu.

Bilo kakav plan za stabilnost – bilo da Irak ostane jedinstvena država ili da se rasparča na tri dela – mora početi od osnovnog političkog problema. Prošle nedelje, predsednik Obama je predložio osnivanje multietničkog Upravnog saveta u Bagdadu, ali pobunjenici su na svega 80 km od glavnog grada. Prekasno je za tu opciju.

Iračani se moraju zauzeti za sopstveni politički poredak i rizikovati svoje živote kako bi ga obezbedili. Nažalost, Maliki izgleda nije spreman da se odrekne ovlašćenja potrebnih za pravično rešenje niti da se skloni sa vlasti. Njegova nepopustljivost je sabotirala irački nacionalizam – iako su i drugi delimično odgovorni – i njegovo održavanje na vlasti moglo bi se pokazati preskupim. U utorak, Maliki se oglušio na apele međunarodne zajednice za politički kompromis. Umesto toga, najavio je bojkot sunitskog političkog bloka i okrivio Saudijsku Arabiju za raspad Iraka. „Smatramo ih odgovornima za podržavanje ovih grupa finansijski i moralno, kao i za ishod – koji obuhvata zločine protiv čovečnosti koji se mogu okarakterisati kao genocid: prolivanje iračke krvi, uništavanje iračkih državnih ustanova i istorijskih i verskih objekata“, navodi se u izjavi njegove vlade. Tako da će Vašington sa njim morati da bude oštar i otvoren – pa čak i da razmisli o povlačenju svoje podrške. Ako se posao ne završi ni treći put, rizikuje se samo nova propast – i ko zna koliko narednih.

The New Yorker, 18.06.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.06.2014.