Jarod Hargreaves ©Vlast nam je najavila da ćemo, ako želimo da opstanemo i napredujemo, morati da uspostavimo neke nove tradicije. Odnosno da ćemo morati da menjamo naš tradicionalno aljkav odnos prema radu i sopstvenoj odgovornosti. I to je u redu. Društvo koje želi da se modernizuje mora da se jasno odredi koje će stare i nove tradicije da neguje, a kojih se neće zadrto držati. Pod pretpostavkom da nove tradicije neće biti ni blizu onima u Mađarskoj (gde je vlast pod okriljem noći postavila spomenik kojim se veliča period saradnje sa nacističkom Nemačkom) ili u Rusiji (gde se donose zakoni kojima se zabranjuje psovanje u umetnosti, korišćenje stranih reči, pa čak i sintetičkog veša, a pojavljuju se i predlozi da se zabrane razne druge ”štetne” stvari kao što su štikle, patike, baletanke…), trebalo bi da odlučimo i koje nam to stare tradicije više ne idu u prilog pa bi nam valjalo da ih se što pre otarasimo. Jer, tradicija ko tradicija – može biti dobra i voditi napretku ili može biti loša tradicija koja potkopava modernizaciju.

Nekada se u školi učilo da smo mi narodi i narodnosti sa slobodarskom tradicijom. Onda su stvari počele da se menjaju. Menjale su se okolnosti, vlasti, interpretacije istorije, a sa njima se menjalo i ono što se smatra našom tradicijom. Na kraju je ostalo samo to – da mi imamo tradiciju. I da je ona, tradicija, jako važna.

Toj opštoj pomami za tradicijom podlegli su čak i pivari. Sa televizija su nestale reklame u kojima se ljudi druže i dobro provode uz pivo, da bi ih zamenili spotovi u kojima se pivo proizvodi. Postalo je najvažnije istaći koliko godina se neko pivo pravi kao da će se pivopije stvarno odlučivati na osnovu radnog staža piva. Uostalom, kad bi to bilo tačno, egipatsko pivo bi bilo najprodavanije jer su stari Egipćani ipak prvi počeli.

Slobodnom tumačenju tradicije tradicionalno pribegavaju i oni koji nemaju baš mnogo šta da ponude iz svoje sadašnjosti. Pošto je održavanje Parade ponosa (tradicionalno) odloženo, ovog puta zbog poplava, svojih pet minuta u medijima dobila je osoba koja je pozivala ”braću navijače” da linčuju Žene u crnom. U izveštaju se kaže kako je ”istakao” da je susret sa njima u sudnici protekao mirno, bez izliva emocija (kao da su Žene u crnom poznate po tome što se ”emotivno izlivaju” po nasilnicima), i da žali zbog toga kako se izrazio (valjda što je napisao da ”treba da dobiju po pički”, umesto ”po pičci”?) ali da ostaje pri svom stavu. A to je – da 90 posto stanovništva zna da su Žene u crnom, Yukom, Fond za humanitarno pravo… auto šovinističke organizacije koje rade protiv Srbije, a pošto država neće da se brani od njih… Čime je ponovo sugerisao da na braniku domovine treba da stoje on i navijači.

No, stvarnu štetu ovom društvu nije nanelo to što je on rekao, već to što mediji nekritično prenesu takvu izjavu. Mnogo opasnije od neslobode, finansijske zavisnosti, autocenzure i cenzure je – naopako shvatanje ”objektivnog izveštavanja”. Nema ničeg objektivnog u tome da nekome omogućite da ponovi krivično delo zbog kojeg mu se sudi (ugrožavanje sigurnosti). Jer to nije objektivno izveštavanje nego pomaganje u izvršenju krivičnog dela.

Eto, možda možemo od toga da počnemo. Da ispravimo jednu već tradicionalnu grešku naših medija. Objektivno izveštavanje ne znači da nemaš stav. Kao što imati stav ne znači da si protiv vlasti. Kao što ni kad si protiv vlasti ne znači da si protiv države. Baš kao ni što – kad si protiv države – ne znači da ćeš izgledati i govoriti kao terorista. Jer stvarni protivnici državnom prosperitetu češće dolaze u starinskim, tradicionalnim oblicima.

Peščanik.net, 28.07.2014.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)