Vrh Hajle
Vrh Hajle

Uoči nastavka dijaloga Beograda i Prištine

S vremena na vreme, oglasi se poneki poslanik iz Bundestaga sa vrlo preciznim uslovima koji kao probni baloni dospeju do srpskih medija. Onda počnu da pucaju, ubadani iglama domaće političke pameti. Za kraj uvek ostane taj poslednji crveni balon na kome piše ono što je sada izjavio i nemački poslanik Ditmar Nitan, tj. da će se od Srbije na kraju pristupnih pregovora zahtevati priznanje Kosova. „Videćemo kako će to priznanje izgledati“, zaključio je nemački poslanik. Naravno, ovo je nelogično samo premijeru Vučiću i njegovoj Vladi koja se ovog leta bavila „uterivanjem“ dugova za struju kod Albanaca na jugu Srbije. Zauzvrat su im nudili udžbenike na albanskom.

Ovaj diskriminatorski „ispad“ premijera Vučića prema Albancima, međutim, nije nikakav izuzetak i on ima svoje poreklo u „napuštenoj“ nacionalističkoj ideologiji koju je ovaj političar praktikovao do konverzije u naprednjaka. Zbog te konverzije, kaže poslanik iz Bundestaga, premijer Vučić ima bonus u Briselu, koji se lagano troši iz dana u dan. Ipak, Ditmar Nitan navodi da nije samo potrebno sprovoditi Briselski sporazum, iako je to alfa i omega u pristupnom procesu Srbije, već se nova politička elita mora dokazivati i na polju poštovanja ljudskih i manjinskih prava, ali i medijskih sloboda, što u slučaju aktuelne vlasti pada na testu svakodnevnih političkih izazova. Kako god, bliži se prvi septembar i školska godina samo što nije počela. Vučićeva administracija uveliko sprema udžbenike na albanskom jeziku koji će se najverovatnije distribuirati preko terenskih ekipa EPS-a u Preševskoj dolini.

Na mestu direktora Kancelarije za KiM, Vulina je zamenio mladi kadar SNS, Marko Đurić, koji je prethodno radio kao spoljnopolitički savetnik predsednika Nikolića. Dok je Vulin neprestano pravio incidente, provocirajući kosovske vlasti svojim ilegalnim upadima na Kosovo, Marko Đurić se opredelio za drugačiju strategiju. On nije uradio gotovo ništa na polju sprovođenja Briselskog sporazuma, ostajući dosledan svojim stavovima koje je izneo u javnosti nakon potpisivanja Sporazuma. Tom prilikom je Đurić rekao sledeće: „Ovim sporazum dobili smo trajnu garanciju da Srbija ne mora da prihvati članstvo Kosova u UN, da neće biti primorana da prizna nezavisnost, da od početka do kraja imamo kontrolu nad nizom oblasti.“

Od dolaska na mesto direktora Kancelarije, Đurić se angažovao jedino oko Olivera Ivanovića i očuvanja Parka mira („jer je to u interesu srpskog naroda na KiM“), dok su svi ostali poslovi oko implementacije predstavljeni srpskoj javnosti kao „blokirani sa albanske strane“. Takođe, Đurić se jednom prilikom prošetao Prištinom sa oficirom za vezu i potrudio se oko izgradnje Trga kneza Lazara nedaleko od Ibarskog mosta u Mitrovici. Ne treba napominjati da je izgradnja tog trga izazvala dodatne tenzije na lokalu zbog čega je morala da reaguje i Ketrin Ešton. Sve u svemu, Đurićevo vođenje procesa implementacije svelo se na sitne provokacije i negiranje sposobnosti i volje albanskog političkog vrha da se Briselski sporazum sprovede u delo. Pored svega ovoga, Marko Đurić u svakoj prilici negira notornu činjenicu da otvaranje pregovaračkih polja Srbije bilo kako zavisi od posla kojim bi on trebalo da se bavi.

U domaćoj javnosti, s druge strane, ne prestaje kriminalizacija kosovskih Albanaca što dodatno podgreva atmosferu nemogućnosti saradnje s albanskom stranom. Albanci se pojavljuju u obliku šumokradica koji pucaju na pripadnike Žandarmerije. U tom slučaju, oni nisu lopovi, prekršioci zakona, već „šumokradice albanske nacionalnosti“. Ubice. Na ovom polju kriminalizacije, između ostalih, iz dana u dan rade dvojica eksperata iz devedesetih godina, orijentalista i ambasador Srbije pri Unesku – dr Darko Tanasković, kao i dr Miroljub Jevtić, profesor FPN. Obojica redovno gostuju u medijima i bave se isključivo jednom temom: opasnošću od radikalnog islama na Kosovu i u BiH.

Ambasador Tanasković je tu kada treba objasniti procese prelivanja islamskog fundamentalizma na Balkan, izvodeći svoje hipoteze iz teorije neoosmanizma i planiranja dugoročnog turskog uticaja na bivšim teriotirijama Otomanske imperije. To je ključna teza kada treba objasniti javnosti kako je došlo do skrnavljenja nekog srpskog groblja na Kosovu. U tom svom poduhvatu, on kombinuje teorije zavere Dejana Lučića sa pesničkim slikama iz Rakićeve „Simonide“. On nastoji da ontološki fundira ono što Marko Đurić i premijer Vučić artikulišu kao „nemogućnost saradnje“ ili „albansko odbijanje plaćanja struje“. Naime, za ambasadora Tanaskovića, Albanci su vođeni „mržnjom kao religijom“, koja se manifestuje kao „divljačka, metodično sprovođena praksa udaranja u ono što je Srbima najsvetije“. „Sve je to ista matrica ritualnog i simboličkog uništavanja“, podučava ambasador Tanasković, „koje se svakom pokoljenju od detinjstva usađuje prema škijama, kako Albanci pogrdno zovu Srbe“. Stoga on odnos između Srba i Albanaca vidi pre svega kao „istorijski sukob“ koji traje „oduvek“ i koji je deo „džihadističkog vida islama koji se programski zapatio na KiM kao deo (pan)islamističke internacionale“.

Autor nacionalističke studije Šiptari i islam, dr Jevtić, na stranicama Politike edukuje domaću publiku o stanju u kosovskom društvu, koje on ne vidi kao sekularno već kao „najveću bazu radikalnog islama na Balkanu“. Ovaj profesor i analitičar poznat je još iz ratnih devedesetih godina, kada je kao intelektualna prethodnica vojske dehumanizovao Bošnjake, navodeći kako je sa njima nemoguće uspostaviti suživot. „Nada za mir sa Alijom je samo iluzija“, dok su „svi pregovori sa njim gubljenje vremena, i puko odgađanje konačnog obračuna, koji se nameće“. Zagovaranje konačnog obračuna sada je dr Jevtić preneo na Kosovo, jer glavni preduslov za stanje večnog sukoba je upravo postojanje islamskog fundamentalizma. Pritom, on naglašava kako aktuelni srpski političari zanemaruju opasnost koja dolazi s te strane, izuzimajući Ivicu Dačića, čije mu je predavanje u Centru visokih vojnih škola ulilo poverenje u ozbiljnost politike koja se prema Kosovu vodi. Predstava savremenog Albanca s Kosova za dr Jevtića je pre svega slika džihadiste Lavdrima Muhadžerija koji vrši dekapitaciju mladog Sirijca. On stoga ističe kako u Srbiji postoji samo jedan glas koji godinama već upozorava na tu opasnost, a to je glas ambasadora Tanaskovića. Time se krug zatvara.

U danima pred nastavak pregovora između Beograda i Prištine, koji su zakazani za 4. septembar u Briselu, naglašena je proizvodnja negativnih vesti o Albancima, od onih o puškaranju na granici do učestalih intervjua i autorskih tekstova stručnjaka koji pokušavaju da celoj toj slici priskrbe dimenzije metafizičkog zla sa kojim nema pomirenja ni sporazuma. Ovakvo javno mnjenje je krajnje neobično u društvu čije političko rukovodstvo zagovara proces pomirenja sa susedima i sprovođenje mirovnih procesa kao što se to danas naizgled čini.

Peščanik.net, 29.08.2014.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)