Robin Rhode, Classic bike, Perry Rubenstein Gallery, New York ©Robin Rhode

Robin Rhode, Classic bike, Perry Rubenstein Gallery, New York ©Robin Rhode

Članstvo u novčanoj uniji može da bude dobra politika razvoja. Zašto? Uzmimo primer evropske novčane unije, dakle zone evra, kako se kaže. Koja je korist članstva u novčanoj uniji manje razvijenim zemljama članicama? Ovo se može videti na sledeći način.

Novčana unija, recimo, jedne veće razvijene zemlje i jedne male manje razvijene zemlje imaće monetarnu politiku koja je pretežno ili čak isključivo usklađena sa privrednim kretanjima u razvijenijoj članici. Ovde sada treba reći da se pod monetarnom politikom pre svega podrazumeva uticaj centralne banke na kamatne stope, uglavnom trgovanjem na novčanom tržištu, ali detalji ovde nisu važni. Čime će se centralna banka rukovoditi? Cilj će joj biti da održi stopu inflacije na nekom poželjnom nivou, recimo od dva odsto, kao što je slučaj sa Evropskom centralnom bankom. Pri tom će se voditi računa o rastu privredne aktivnosti, koji je potencijalno sporiji u razvijenijoj zemlji nego u onoj manje razvijenoj. Što znači da će centralna banka težiti da odredi kamatnu stopu tako što će ona biti usklađena sa karakteristikama privrede koja ima nižu stopu rasta i, stoga, i nižu stopu inflacije. Što opet znači, i ovo je ključno, da će ona biti niska za karakteristike manje razvijene privrede. Drukčije rečeno, kamatne stope bi bile više u manje razvijenoj zemlji ukoliko bi ona bila izvan novčane unije sa razvijenijom zemljom, pogotovo ako je prva mala, a druga privreda velika.

Iz ovoga sledi da će manje razvijena zemlja moći da pozajmljuje novac po istim uslovima kao i razvijenija zemlja, dakle jeftinije nego kada bi imala svoj novac, nezavisnu centralnu banku i sopstvenu monetarnu politiku. Ili, primera radi, Grčka, Irska, Španija, Portugalija ili recimo baltičke zemlje članice evro zone imaju pristup kreditima po praktično istim kamatnim uslovima kao i Nemačka. Konkretno govoreći, preduzeća, domaćinstva, banke i država mogu da se zadužuju po mnogo povoljnijim uslovima nego kada bi zemlja imala sopstveni novac.

Ponekad se ukazuje na opasnosti snažnog smanjenja kamatnih stopa, do kojeg je došlo, recimo, u Italiji, Španiji ili Grčkoj posle pristupanju evro zoni, jer će to podstaći dodatno zaduživanje države. Ova se bojazan, u najvećem broju slučajeva, pokazala kao neopravdana. Zapravo, novčana unija je značajno podstakla rast privatnih dugova, i to kako domaćinstava, tako i korporacija. To bi, u normalnim okolnostima, trebalo da je upravo ono što se želi, jer se time povećavaju i potrošnja i ulaganja i obezbeđuje ubrzani rast. Štaviše, trebalo bi da se ubrza i potencijalni rast, a ne samo onaj ostvareni.

I to je taj doprinos novčane unije razvoju zemalja na različitom nivou razvijenosti. Evro je, tako posmatrano, instrument politike razvoja. Ranije se smatralo da je sopstven novac koristan jer omogućuje monetarnu politiku koja drži kamatnu stopu na niskom nivou, a sada se vidi da se to može postići naprosto pristupanjem novčanoj uniji sa razvijenijim zemljama. Pristup finansijskim sredstvima, i to privatnom sektoru, a ne samo javnom, postaje znatno jeftiniji.

Problem nastaje ne toliko što će se država previše zadužiti, kao recimo Grčka, već što bi privatni sektor mogao da se prezaduži. Šta to znači? Nije reč o tome da se uzajmi previše novaca, već u tome da bi on mogao da bude pogrešno uložen. Pod ovim drugim se podrazumeva mogućnost da suviše niska kamatna stopa podstakne preterano ulaganja u imovinu, usled čega inflacija, recimo, cena nekretnina može da dovede do stvaranja takozvanih mehurova. U nekom času će doći do korekcije tih cena i dugovi će postati preveliki teret, pa i neodrživi. Kako će to dovesti do smanjenih ulaganja, recesija će zahvatiti jedan ili drugi sektor, najčešće građevinsku industriju pre svih drugih. Što može da izazove lančanu reakciju i da dovede do opšteg pada ulaganja, zaposlenosti i onda dohodaka i potrošnje.

Iz toga se onda izvlači zaključak da bi najbolje bilo da se novčanoj uniji nije ni pristupalo, jer bi se izbegle ove negativne posledice, a i zemlja koja se nađe u recesiji bi mogla da devalvira, štampa novac i tako podstakne privrednu aktivnost. Ostavivši po strani ovu alternativu, može li manje razvijena zemlja koja je u novčanoj uniji da iskoristi to kao podsticaj razvoja, a da istovremeno ne dozvoli da se naduvaju mehuri i da izazovu pad cena i recesiju? Odgovor je pozitivan.

Jer zemlja zadržava kontrolu nad privrednom regulativom, a i nad fiskalnom politikom. I jedna i druga su zapravo i najprikladnije da se utiče na ulaganja sa ciljem da se onemogući preterana zaduženost i neodrživ rast cena imovine. U evro zoni ti instrumenti privredne politike nisu korišćeni valjano, ponegde zato što se nije htelo, a ponegde zato što se nije moglo. Naravno, ukoliko zemlja ne može da obezbedi korišćenje, recimo, poreskih mera ili mera politike dohodaka, ona ne može valjano da koristi evro kao instrument politike razvoja, pa ne bi trebalo da stupa u tu novčanu uniju. No, ako hoće i može, evropska novčana unija je potencijalno veoma efikasna politika razvoja.

Novi magazin, 01.09.2014.

Peščanik.net, 02.09.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija