Radio emisija 14.03.2001, govore: Predrag Stamatović, Igor Lukšić, Dražen Cerović, Predrag Simić, Jelica Minić, Milka Puzigaća, Miroslav Ilić, Végel László i potpisnici akcije Otpora “Ko je kriv”.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan poštovani slušaoci. Ove nedelje gde god smo otišli na neke tribine, na neka predavanja, stalno je bila varijanta – ili oni ili mi. Pa je prvo bilo Crnogorci i mi, pa smo prisustvovali jednoj tribini Muslimani i mi, pa juče Vojvođani i mi. Još nema Albanci i mi, tu se ono i zamenjuje sa – ili oni ili mi.

U ovoj emisiji ćete čuti jednu zanimljivu raspravu koja je vođena u Beogradu između mladih Crnogoraca živopisno obučenih, malo nervoznih. U početku mi se činilo kao da im je dosadno na tom okruglom stolu, međutim izgledalo je kao da čekaju vesti svakog časa iz Podgorice da se Crna Gora odvojila.

Bilo je, naravno, učesnika i iz Srbije. Potom ćete čuti priču iz Vojvodine. Vi znate da je juče u trojkama naša vlada izvršila invaziju na 16 vojvođanskih opština. To je sinoć završeno jednim kratkim sastankom. I na temu ili oni ili mi postoji još jedna priča na kraju emisije – Miloševic ili mi.

Za početak, Crnogorci i mi. Govore najpre gosti iz Crne Gore. To su Predrag Stamatović, čovek koji radi u Centru za preduzetništvo i ekonomski razvoj, Igor Lukšić, generalni sekretar Ministarstva spoljnih poslova Crne Gore, i Dražen Cerović, predsednik Udruženja za demokratski i pravni poredak u Podgorici, a sa naše strane su govorili Predrag Simić, savetnik predsednika Koštunice, i gospođa Jelica Minić iz Evoprskog pokreta u Srbiji.

– Kompromis koji je izuzetno poželjna kategorija nije uvek moguć. Kompromis bi bio, između jedan i dva, jedna i po stolica. E ne može jedna i po stolica i da molimo Kofija Anana da uvede novi model jedne i po stolice. Vi kažete Crna Gora je radikalno podjeljena, i mi apsolutno polazimo od toga. I reći ćemo da je to 40% intenzivna manjina. Kako da se smanji moguća nestabilnost? Tako što će se smanjiti intenzivna manjina.

Tu je onaj prostor gdje vi nama možete da pomognete a to je da ta famozna logistika koja se pruža odavde po intenzivnoj manjini i da se makar smanji koliko se može, da bi se manjina vrlo brzo smanjila na pola od toga. Trebalo je u državi Srbiji da se napravi 150 stranaka da bi se prije mesec dana napravila 151. koja je u programu svoga rada napisala “nezavisna država Srbija”.

Zamislite, niko se u Srbiji nije zalagao za nezavisnu Srbiju, e onda se ovi naši nečemu nadaju, ova intenzivna manjina. Ja sam sinoć spominjao u mom govoru da se Njemačkoj konsultantskoj kući DEG pominje 2005. godina u kojoj će Crna Gora dostići turističke rezultate iz ’89. Danijel Gros iz KEPS-a pominje se 2010. kao godina u kojoj bi Crna Gora mogla da uđe u Evropsku uniju. Sve relevantne analize pokazuju da bi Crna Gora ako ne brzo ali ono znatno brže od Srbije može u Evropsku uniju a Srbija bilo s Crnom Gorom, bilo bez nje ne može do 2005. dostići ni u jednoj grani ’89.

Za sada toliko. Samo još da odgovorim na pitanje gospodinu Lopandiću – zašto sad? Recimo, sada su otvorene karte potpuno. A šta bi bilo da su otvorene karte potpuno prije godinu dana? Nas možda ne bi bilo u Crnoj Gori jer bi ovaj s Dedinja nešto uradio verovatno a s druge strane da li bi uopšte bilo pada režima Slobodana Miloševića da smo mi krenuli prije godinu dana.

Nama su svi od Đinđića pa redom odali priznanje da je upravo to što Crna Gora nije otvorila karte prije godinu dana, stvorilo mogućnosti, da Srbija makar to prvo poluvrijeme odigra… Da vam sada ne ponavljam šta je sve kao podrška pružano iz Crne Gore, pa sve do saveznih izbora na koje Crna Gora opet nije izašla ali debelo opet nije okrenula leđa Srbiji.

Da je Crna Gora potpuno okrenula leđa, da nije izašla i da nije pružila logističku podršku DOS-u Milošević bi nakrao tih 100.000 glasova još koliko je mogao da nakrade u Crnoj Gori i opet ne bi pao.

Predrag Simić: Ja ne sumnjam da Crna Gora ima možda dobre šanse da do 2010. uđe u Evropsku uniju ali se plašim da ulazak Crne Gore u Ervopsku uniju 2010. datum ulaska Srbije i ostatka Jugoslavije pomera bar za pet do deset godina kasnije, to je naš problem. Neće biti posledica i domino efekata, što će neko zaratiti i šta ga znam. Teza koja je izneta u javnosti Crne Gore da Crna Gora ne može biti talac Kosova. Niko u Srbiji ne želi da Crna Gora bude talac bilo čega ili bilo koga ali fakat je, i mislim da je i diskusija to pokazala, da odvajanje Crne Gore zaoštrava krizu u Srbiji.

Ne kažem da ona preti da potre efekte ovih demokratskih promena ali u svakom slučaju ih mnogo otežava, isto kao što ih otežava Kosovo jer se to ne dešava za vreme Miloševića, to se dešava u postmiloševićevskoj Srbiji. Posledice ćemo snositi svi mi.

– Kompletna elita Srbije morala je da postupi na toliko pošten, maksimalno pošten način na koji ste vi sada postupili. Onda biste tek, kažu svi političari u Srbiji, dobili jedan značajan broj glasova sigurno u Crnoj Gori za zajedničku državu zato što je to jedan pošten pristup koji jednostavno kaže – to je tako i mi tu ne možemo ništa, s tim što ću vam ja lično reći da sam ja u mojoj struci liberal i liberalna ekonomija i altruizam ne idu ruku pod ruku. I ja lično znači nisam spreman na to ali vam preporučujem taj vid nastupa iskreno, jer to će jednostavno kod ogromnog broja građana Crne Gore koji su sada možda za nezavisnu Crnu Goru, kada se tako pošteno pristupi i kada se kaže jednostavno – mi znamo šta je vaš interes ali… to je to.

Jelica Minić: Ja sam vam rekla moju početnu poziciju. Smatram da Srbija nema prava da se meša u odluke građana Crne Gore. Ali ja želim da vam ugradim crva sumnje. Razmišljajte i o ovim stvarima. I razmišljajte o tome da cela ova igranka ovde nije isključivo proizvod internih faktora.

Ne. Mi smo naftni put, gasovodni put, zatim mi postajemo zemlja u kojoj će se mnoge gadne stvari dešavati. Amerikanci nude Hrvatima i Bosancima da aerodrom Bihać zakupe za odlaganje nuklearnog otpada. Prema tome mi možemo svi zajedno da postanemo jedan veliki otpad. One vizije koje Danijel Gros nama priča iz Briselskog instituta, on će sutra da priča neku potpuno drugu priču. Danijel Gros će pričati priču koja je in. Prema tome, uvek jedna ozbiljna doza rezerve.

Drugo, ne treba potceniti razvojni potencijal Srbije. Ja lično znam, budući da sam na jednoj konferenciji predstavljala interese naše privrede u Berlinu pred 200 nemačkih privrednika – snimljeni nemački interes u Srbiji, ono što su Nemci spremni danas da ulože u Srbiju je sedam milijardi maraka. To je rečeno sa govornice, to nisam ja izmislila, ja sam se zapanjila kada sam to čula, i oni ne misle da će u Srbiji stvari ići tako sporo uprkos onome što se dešava na jugu Srbije.

Igor Lukšić: Kada narod u Srbiji shvati da treba osuditi ono što je Milošević pokušao a ne ono što nije ostvario, onda će Srbija doživeti katarzu i krenuti i onda će se ostvariti ono o čemu govorite a to je izvanredan razvojni potencijal koji Srbija ima.

Pomenuli ste Albance jer ste rekli da Crna Gora treba pomalo da razmisli o potencijalno o mogućnosti puškaranja u Crnoj Gori. Albanci i uopšte manjine u Crnoj Gori su lojalni građani Crne Gore i glasaju za građanske partije. Dakle, lojalni su građani, smatraju se građanima Crne Gore i nemaju nikakve teritorijalne pretenzije. Albanija apsolutno ima povoljne odnose sa Crnom Gorom, nema nikakve teritorijalne pretenzije, podsetiću vas na to da Crna Gora nema nikakvih teritorijalnih sporova ni na jednom dijelu svoje teritorije.

Smijem slobodno ustvrditi da Crna Gora predstavlja biser u mediteranskoj i balkanskoj regiji povodom pitanja poštovanja multietničnosti, multikonfesionalnosti i saradnje i biće značajan faktor regionalne stabilnosti jer ona svojim konkrektnim primjerom pokazuje međuetničku harmoniju koja je na jednom zavidnom nivou.

Ne bih išao nazad u istoriju i govorio za doba kralja Nikole i 1918. godine kada su okupacione srpske trupe ušle u Crnu Goru da bi anektirale Crnu Goru, držanje albanskih generala koji su bili u crnogorskoj vojsci koji su bili veoma lojalni Crnoj Gori i kralju Nikoli, to su neke druge priče i o tome nećemo sada.

Hoću da vam samo ilustrujem kroz istorijske primere da je ta saradnja između Crne Gore i njenih manjina na zavidnom nivou bila i ranije, i danas je a naravno biće i dalje.

Predrag Simić: U Strazburu, u Budvi, na više mesta sam slušao jednog od dva i to umerenija lidera albanske partije koji je uvek ponavljao jednu tezu. “Mi Albanci u Crnoj Gori živimo na svojoj zemlji i znamo da živimo na zemlji u kojoj su sahranjene kosti naših predaka”, citiram ga. Pa je onda postavio pitanje u Savetu Evrope u Strazburu, koja je voljom Berlinskog kongresa dodeljena Crnoj Gori i mi ćemo takvu situaciju prihvatati dok budemo zadovoljni” i tako dalje “ali znamo da živimo na svojoj zemlji i da je to zemlja koja pripada Crnoj Gori, ali da je ona prosto velikim silama…”

Svetlana Lukić: Vojvodina i mi. Dakle upoznati ste s tim da je juče predsednik vlade zajedno sa svim svojim ministrima, pomoćnicima i tako dalje, i kompletna vlada Vojvodine, da su obilazili vojvođanske opštine, onda su se sreli uveče na jednom kratkom sastanku, međutim u međuvremenu su objavljeni neki podaci koji su dosta iznervirali Novosađane, koliko sam mogla juče da primetim. To je, naravno, taj čuveni budžet. Kaže Mile Isakov da su se Vojvođani nadali milijardi dinara, da bi podneli 750 a da su dobili samo 300 miliona dinara i da je, za razliku od budžeta Srbije koji je povećan četiri puta, vojvođanski budzet povećan samo dva puta.

Naravno, pitanje novca je, pre svega, nešto što pogađa Vojvođane a upravo je ovih dana objavljeno jedno istraživanje javnog mnjenja na koje se tamo svi pozivaju. Gospođa Milka Puzigaća je direktor agencije SKAN koja je, zajedno sa profesorom Aleksandrom Molnarom, uradila to istraživanje javnog mnjenja o autonomiji Vojvodine. U emisiji ćete čuti i Miroslava Ilića iz Vojvođanskog pokreta i gospodina Lasla Vegela, naravno književnika, ali značajno je da svih ovih godina i sada radi kao direktor Fonda za otvoreno društvo u Vojvodini.

Milka Puzigaća: Uvek je to nezadovoljstvo između 60% i 70%, a unutar tih 60% i 70% zavisi koliko će biti ekstremnog, odnosno da li će biti Vojvodine Republike, da li će biti više iz Ustava iz ’74. ili nekih drugih varijanti, ali nezadovoljstvo uvek postoji i ono je tu. Kada pitamo šta oni misle o pojmu Vojvodina Republika, dobijemo 20% onih koji imaju pozitivan stav. Oni nisu nestali, oni samo iščekuju, oni čekaju da vide šta će to političari iz Beograda da urade. Vojvodini je uskraćeno finansiranje iz sopstvenih poreza i javnih prihoda, znači svi porezi i prihodi idu u Beograd pa se onda u Beogradu opredeljuje koliko to Vojvodini treba da se vrati. Pitali smo učesnike u ovom istraživanju da li je to dobro rešenje? 69 % kaže ne pošto to je način da se Vojvodina pljačka.

Végel László: Pa znate, Vojvodina, to su bili Nemci, tu je bilo 500.000 Nemaca koji su znali šta je to moderna industrija. Pa su demontirali posle ’45. fabrike i to nosili u Bosnu, pre svega u Bosnu, jer su imali taj egalitarizam komunistički, tako da je najveća žrtva te komunističke ideologije bila Vojvodina.

Što se tiče slojeva, to su bili poljoprivrednici i od toga je ova zemlja dugo živela a Milošević je izdašno koristio tu komunističku tradiciju. I danas mislim da je Vojvodina u zaista teškom stanju. Hoću da kažem da ako se približavamo Evropi, onda će se u Vojvodini pojaviti kao najveći problem ono što je do sada bilo najveće blago, a to je poljoprivreda.

Mi sa takvom poljoprivredom ne možemo da idemo ni do Rumunije a ne do Evope i sada ono što je 60 godina zapostavljano, a to je biti poljoprivreda, u evropskoj integraciji biće naš balast. I moram da kažem da će onda to biti balast i Srbije i to bi odmah trebalo menjati. I sad odmah bi trebalo Vojvodini obezbediti što veću autonomiju, da se društvo kao takvo reorganizuje i treba i finansijski pomoći Vojvodini da bi Srbija ušla bez balasta u Evropu.

Ako fabrika ne radi, onda je možete likvidirati, pet fabrika, deset fabrika, a zemlju ne možete uništiti, zemlju ne možete likvidirati. Znate, svako misli da je Vojvodina sada kao blago, bogata, a može da bude buduća crna rupa.

Miroslav Ilić: Mi u Vojvodini većinom smatramo da političkog spora u autonomiji Vojvodine u stvari i nema, da se jedna jaka nacionalistička struja koja je oličena u Demokratskoj stranci Srbije, ali isto tako i u radikalima i SPS-u, zalaže za status quo, zalaže za centralizovanu nacionalnu državu koja dolazi iz nekog XIX veka.

Negde ’98. godine, već tada je javno mnjenje pokazivalo da preko 60% ljudi jeste za neku formu autonomije Vojvodine. Međutim, razne beogradske stranke su svojim udvaranjem Vojvođanima govorili o pojedinim vidovima autonimije. Pa je, recimo, Demokratska stranka, i sada ćete to čuti od njihovih funkcionera, bila je za neku ekonomsku autonomiju Vojvodine.

Kako je moguće da neko može u svojoj sferi da donosi samo zakone o ekonomskoj autonomiji? Čim on donosi zakone, on mora da ima zakonodavnu vlast, čim ti zakoni počnu da se izvršavaju, oni moraju imati izvršnu vlast. U Vojvodini nikada niko nije istrčao ni sa kakvim separatističkim zahtevom. Najdalje u celoj ovoj priči otišao je gospodin Čanak sa svojom tezom o Republici Vojvodini.

Ono kako smo mi ovde u Vojvodini protumačili njegovu tezu o Republici Vojvodini ne razlikuje se bitno od suštinske autonomije u okviru demokratske Srbije kako je vide i druge vojvođanske stranke koje su za autonomiju Vojvodine.

Milka Puzigaća: Mi smo prvi put na ovim prostorima strah od gladi zabeležili u Vojvodini. Te ’93. godine, kada sam krenula po Novom Sadu i po Vojvodini, po mestima gde ima mlinova, upravo mi se to desilo, tri meseca nisam mogla da otkrijem gde se može kupiti džak brašna. Sela sam u voz, u kupeu sedimo i pričamo i žena iz Kragujevca kaže: “Jao kod nas brašna ima koliko god hoćete, ja ću vam poslati džak brašna iz Kragujevca”. Ja sam joj rekla “Da mi ga ne šaljete”.

Sada ako krenete po vojvođanskim selima, sela su izuzetno ruinirana, neki dan sam slušala gostovanje gospodina Maršićanina na Radiju 021 u emisiji “Otvrena vrata”, rekao je: “Dolazeći u vaš grad video sam kakvi su vam putevi. Ne očekujete valjda od mene da vam ja asfaltiram puteve.” Na to su se građani javljali u emisiju i rekli mu – gospodine Maršićanin kada nam Beograd bude uzimao manje para nego što nam uzima mi ćemo možda i moći da asfaltiramo naše ulice.

Onda se vraćamo na priču da godinama od 100 ubranih dinara od poreza i javnih prihoda u Novom Sadu njemu se vraćalo prvo 12,5%, pa onda 6,8%, pa onda 4,8% i evo danas čitam u novom budzetu 3,7%. Na to se mora reagovati. Nišu treba da ostane 18,7%, Novom Sadu 3,7% a kada pogledamo u apsolutnim iznosima, Nišu treba da ostane 206 miliona i nešto a Novom Sadu 129.

Ali nije samo Novi Sad u pitanju. Kada pogledate taj nacrt, videćete da su dvocifreni brojevi svuda tamo gde nije Vojvodina a tamo gde je Vojvodina najčešće su jednocifreni brojevi. I naravno da će na to da se reaguje i uvek će da se reaguje. Tih 3,7% nije bilo nikada do sada. Gospodin predsednik skupstine Srbije rekao je svojim sagovornicima u toj radio-emisiji da Vojvođani ipak moraju da pokažu malo solidarnosti. Jedna gospođa ga je pitala dokle. Ako je Vodoprivreda Vojvodine postala Srbija vode, onda je kompletna petrohemijska industrija postala Naftna industrija Srbije, to je 17 preduzeća od kojih su dva van Vojvodine i to su samo štete.

U novosadskoj pošti kada hoće da kupe WC papir moraju da traže saglasnost iz Beograda. To zaista jeste skandalozno.

Végel László: Ja mislim da su oni bežali od problema Vojvodine. Oni su mislili da imaju dosta većih problema i da prvo to treba razrešiti. Ako čovek to gleda suviše pragmatično, što smo mi voljni, onda je to tačno. Ali moramo dodati tome, društvo nije kao supa pa je jedete kašikom, jednu kašiku, drugu kašiku, nego morate da imate jedan sveobuhvatan sistem. Kada se govori o autonomiji Vojvodine, to uvek postavljaju kao nešto konfliktno sa Beogradom.

Tačno je da Beograd i beogradska politika tu prave konflikte ali ja bih drugačije definisao taj problem autonomije i ja bih to definisao kao jedan veliki korak ka evropeizaciji. Ne bih to nazvao konfliktom nego saradnjom sa drugim evrospkim delovima i tu bih tražio što veća prava i ingerencije.

I to treba običnim ljudima u Srbiji da bude jasno, jer to je jako važno, da oni imaju šta da se nadaju od tih koraka u Vojvodini. Drugi je problem što je to duboko usađeno i to je, mogu da kažem, 80 godina, to je politička kultura u Srbiji, pre svega političkih elita. To je jedna tradicija koja je uvek mislila da Beograd treba da bude čuvar Jugoslavije. Ne može i ništa ne može da se sačuva kao celina, naročito u tom novom postmodernom svetu gde prakticčno nestaje centar i ona dobija jednu takvu policentričnu dimenziju da to ni Amerika neće moći pobediti a ne mi.

Ali hoću da kažem da postoji jedna vrsta koncepcije koju bih nazvao secesijofobija. U Srbiji jedan deo establišmenta, i političkog i kulturnog, svuda vidi secesiju i napravi takav sistem da do secesije zaista i dolazi.

Miroslav Ilić: Na jednoj strani, Vovodina je uvek bila područje sa kojeg se smirivala socijalna situacija u Srbiji celoj. Mogu da kažem da se maltene smirivala situacija u Beogradu. Treba nahraniti 3,5 miliona ljudi koji žive u toj lokalizaciji a Vojvodina jeste za solidarnost ali ne za brutalnu otimačinu i pljačku.

Uzeću samo najsvežiji primer. Od svih ubranih poreza u gradu Novom Sadu ovom gradu se vraća 3,7%, za razliku od Niša kome se vraca 18%. Niš u ovom trenutku ima 70 miliona dinara više u budžetu nego Novi Sad. To niko u Novom Sadu ne može prihvatiti jer je Novi Sad grad koji je još kod Marije Terezije imao status slobodnog kraljevskog grada i ne samo Novi Sad. A pod dva, u sada aktuelnim procesima privatizacije Vojvodina je idealna za prodaju. Tu su naftna industrija, polja koliko imamo, putevi, plovni kanali i zemljišta oko njih. Znači Vojvodina je idealna za mešetarenje, za prodaju i tako dalje.

Zbog toga ne čudi stav Nenada Čanka koji je rekao da se u Vojvodini ne može ništa prodati bez učešća pokrajinske skupštine, odnosno građana Vojvodine. On je u pravu. Vojvodini je tokom poslednjih pedesetak godina bilo preko 30 samodoprinosa. Ne može to preko noći nikakvom uredbom, nikakvim ustavom neko da otuđi i ovog momenta da proda. To su ti elementi koji Vojvodinu drže podjarmljenu na određen način i to građani Vojvodine dobro osećaju i znaju.

Milka Puzigaća: Jedna gospođa mi je rekla: “Hajde da mi platimo koliko ta država košta. Šta košta da košta, da mi to platimo i da onda znamo kako ćemo ovim da gazdujemo.” A Vojvođani stvarno neće nigde. Neće nigde ni mimo Srbije ni mimo Jugoslavije ali zabijanje glave u pesak, kao što smo imali probleme svugde pa ih uopšte nismo primećivali, pa ih primetimo tek kad oni eskaliraju toliko da više ne možemo da ih ne primetimo ali onda više nemamo instrumente kojima ćemo ta nezadovoljstva da rešimo.

Ja razumem i ljude južno od Vojvodine koji govore sasvim različito od Vojvođana i oni ne razumeju šta je to zbog čega su Vojvođani nezadovoljni. To treba objašnjavati. Tim pre što to nisu uopšte ne znam kakvi problemi koji su nerešivi, tim pre što apsolutno nema nikakvih secesionističkih ambicija. Rekla sam koliko je onih koji vide Vojvodinu Republiku. Oni bi Vojvodinu Republiku samo kao reakciju na to što se dešava i što se ne govori. Oni imaju svoje granice i ne treba ih zloupotrebljavati.

Miroslav Ilić: Zato je strahovito besmislena ova igra koju sprovodi nova vlast u Srbiji, kao Vojvodina nesto traži a mi kao nešto njima ne damo ili im damo. To su zastareli koncepti i zato je Vojislav Koštunica i njegova nacionalna koncepcija zastarela i biće zastarela i to će ga koštati političke karijere.

Milka Puzigaća: Mi smo proveravali vezanost ljudi za određene pojmove ili za određene teritorije i videli da su najveće emocije upućene Vojvodini, da im najviše znači to što su stanovnici Vojvodine, na drugom mestu im je to što su stanovnici mesta u kome žive, na trećem mestu to što su stanovnici Srema, Banata ili Bačke, na četvrtom mestu to što su stanovnici Jugoslavije i tek onda to što su stanovnici Srbije.

Evo još jedan primer. Mi smo pitali ljude šta misle gde Vojvođani treba da služe vojni rok. Najviše je onih koji misle da vojni rok treba da služe na teritoriji Jugoslavije. U varijanti da Jugoslavije nema svega 11% je onih koji misle da Vojvođani treba da služe vojsku u Srbiji. Ovo sve govori da bi problem Vojvodine mogao da postane aktuelan. On je već aktuelan ali jako aktuelan posle crnogorskog referenduma. I u tom delu priče čini mi se da svi ovi rezultati pokazuju da priče da o Vojvodini ne treba razgovarati posebno, ne treba sada, treba sačekati neka vremena, upravo je suprotna. To što ne treba posebno, Vojvođani zaista očekuju da se o Vojvodini posebno razgovara, to što se kaže da ne treba sada, to samo proizvodi nove frustracije i neka nova nezadovoljstva.

Tri pojma koja su uvek izazivala najpozitivnije emocije su Vojvodina, Jugoslavija, vojska.

Végel László: Bivši predsednik Milošević i sadašnji predsednik Koštunica rado se deklarativno pozivaju na multikulturalnost Vojvodine i moram da kažem kada je bivši predsednik Milošević otvorio autoput Feketić – Horgoš to mu je bila prva rečenica. Ja mislim, naravno, da je to simulacija i da je to ideološka manipulacija.

Multikulturalnost jeste jedan način života, jedna vrsta kulture i jeste jedna vrsta pluralizma. Znate gde je Koštunica dobio najviše glasova, u severnoj Bačkoj; Kanjiža i tamo okolina. Nemate u svetu jednog predsednika da posle dobijenih izbora ne ide tamo kod onih birača gde je dobio najviše glasova. A vidite, on ne ide. To je već odnos prema multikulturalnosti. Buš to zna. Znaju to i Francuzi, Nemci.

Tu nema šale, to je zakon demokratije i dobrog vaspitanja. Ali mi deklarativno prihvatamo taj pojam multikulturalnosti i ponekad želimo da napravimo cirkus i spektakl i uvedemo takvu retoriku koja ponižava nacionalne manjine sa tim multikulturalizmom, jer ako neko to iskreno shvata znači da su kulture autonomne, ne možete porediti jednu kulturu sa drugom i u javnom govoru svako ima svoje pravo.

Štaviše, onaj koji je najslabiji zaslužuje i pozitivnu diskriminaciju da bi multikulturalizam opstao. A kod nas se, da kažem, contradictio institucija adiecto, imamo jedan koncept hegemonističkog multikulturalizma i to najčešće i oni ljudi prihvataju koji deklarativno jesu za multikulturalizam. Vidite, predsednik Koštunica pred evropskim posmatračima kaže da prihvata da smo mi multikulturalna država i prihvatamo te evropske norme koja predviđaju da svako može na svom maternjem jeziku govori, a kada u vojvođanskom parlamentu neko govori na svom materinjem jeziku, onda članovi njegove partije demonstrativno izlaze.

E sad, šta su oni hteli? Da li su oni hteli da moralno kompromituju predsednika republike ili oni imaju neke unutarfrakcijske razgovore, ja to ne znam. Ali sigurno znam da se Koštunica nije javno odrekao ponašanja nijednog dela njegove partije jer to je već javna stvar i on je kao predsednik republike obavezan na to, prema tome, kršio je moralna načela koja inače često voli da naglašava, pa i pitanje legaliteta.

Jeste u Vojvodini bilo zlodela. Bilo je zlodela i ’45. godine kada su pobijeni… Kao i uvek posle rata kada vojska odlazi, odlaze i svi krivci i svi oni koji imaju prljave ruke a ostaju ljudi koji su živeli svoj običan, svakodnevni život pod nekim nužnostima ali sigurno nisu imali krvave ruke. Oni su bili tu žrtve. Reč je o Nemcima i o Mađarima. Zašto treba o tome razgovarati? Vrlo je teško ne razgovarati kada se svake godine pravi velika komemoracija za jednu drugu priliku – kada su Mađari ovde u Novom Sadu napravili zlodela. To je u udžbenicima. Ja sam tako učio, da su Mađari poslednji fašisti i to kolektivno i da treba da se iskupe.

Ja sam učio takođe da je moj narodni junak Kraljević Marko. Ako bi narodi bili voljni da zaborave svi svoju istoriju, onda bih ja lako govorio da ne govorimo ni o jednoj, možda bi to bio jedan i lepši i možda pametniji svet.

Ali narodi ne zaboravljaju istoriju s pravom. Zašto? Zato što svaki narod ima i lepe dimenzije u toj istoriji a ima i ružne. Ako ja prihvatam da istorija Mađara ima svoje zaista značajne periode, onda moram da se suočim i sa onim što je ružno u istoriji Mađarske. S kakvim pravom ja hoću samo lepe strane moje istorije da prihvatim a da se ne suočim i sa lošim.

Mislim da to važi i za srpsku istoriju. Nije interes ni Mađara ni Nemaca, možda oni imaju moralno olakšanje ako bi se to izreklo, nego je interes srpske istorije da vidi sebe u pravom svetlu i ono što je dobro i ono što je loše.

U Vojvodini ima 300.000 Mađara. Ako se to izgovori, možda će veliki deo od tih 300.000 Mađara osetiti olakšanje i možda će imati veće moralno opravdanje da bude lojalan toj državi jer će osećati da je ta država pravična. Ali oni znaju šta se do sada dogodilo. Nije to ni kod njih tajna ali pošto ni oni ne izgovaraju da su napravili zlodela to ostaje unutra kao jedna velika težina.

Osećam da u se u Srbiji ponovo rađa jedna nova iluzija. Ja sam video jednu iluziju krajem 80-ih godina u Beogradu, milion ljudi, a u Novom Sadu koliko je bilo da ne pričam, imali su iluziju Miloševića kao ličnosti, kao vođe, kao čoveka. Za 10 godina se ispostavilo da je to traumatiziralo ceo narod, sve građane. Pa i oni koji su uživali u toj vlasti postali su traumatizovani, ali tu je pred nama jedna druga iluzija, da možemo nastaviti i da može da postoji nešto što bih nazvao miloševićizam sa ljudskim licem, da parafraziram socijalizam sa ljudskim licem.

Kao što ni socijalizam sa ljudskim licem ne može da postoji tako ne može da postoji ni miloševićizam sa ljudskim licem i mislim da jedan deo naše političke elite živi u istoj takvoj zabludi kao što je živela politička elita krajem 80-ih godina.

Ima jedna vrsta zbunjenosti u celom društvu a pre svega u političkoj eliti. U stvari, nestao je neprijatelj, Milošević, nestao je taj demon i sada su zbunjeni, sada je odgovornost na njima, sada bi oni trebalo nešto da urade i sada su osetili svu težinu slobode i kao da tu postoji lenjost uma i neka griža savesti kod nove političke elite.

Ponekad kada se oni pozivaju na legalizam, ja osećam tu grižu savesti. Kako se obračunati sa senkom koja je njih pratila, s kojom su živeli zajedno, koja se kao vampir uselila i u njih. Taj veliki paradoks o revanšizmu. Posle 5. oktobra ljudi su se bojali revanšizma i onda sam ja video da ipak ima revanšizma samo ne prema nosiocima bivše vlasti, prema njima nema revanšizma, staviše oni su sada sve više aktivni i ofanzivni a ima revanšizma prema onim pojedincima koji su kritični prema postojećem.

Pa gledajte stare gazde u Vojvodini! Oni su rekli – najbolje su stare sluge, one već znaju šta žele gospodari. I bojim se da ćemo mi ako tako nastavimo upasti u jednu veliku klopku, a to je revanšizam prema budućnosti. Znate, poznati slikar Kre imao je jednu sliku da anđeo leti napred, njegova glava gleda unazad. Mi imamo sada jednu elitu koja jeste u nekim stvarima zaista dobronamerna ali kao taj anđeo ne sme da gleda unapred nego gleda unazad a vetar ga tera napred.

Svetlana Lukić: Bio je ovo gospodin Laslo Vegel, a u Srbiji ovih dana traje akcija Otpora “Ko je krv”. Građani popunjavaju krivičnu prijavu protiv Miloševića”.

– Kriv je što je živ.

– Zato što je izazvao građanski rat u Jugoslaviji, osnovao paradržavne banke Dafiment banku i Jugoskandik banku i ostale preko kojih je opljačkao svoj narod.

– Pod njegovom naredbom je Vojska Jugoslavije za vreme bombardovanja 21.04.’99. meni oduzela Yugo 55 ’89. godiste i 180 litara nafte za grejanje. Yugo je vraćen ali bez ručne dizalice, svećica, sa ulubljenom haubom i slomljenom šoferšajbnom. Nafta nije vraćena.

– Znate, ovaj je fiškal, advokat, pravnik Miloševića, on je sudski formalno pokriven…

– Ma dosta s tim pravnikom, slušajte i s tim zakonima. Ja sam bila u Francuskoj kada je De Gol došao na vlast i oterao Narodni front, sve ih je pohapsio i onda su išli na sud. Neki su pušteni a neki su zaglavili. A ne ovo, ti sve hoćeš po zakonu, a oni tebe po glavi lupaju. ‘Ajte, molim vas.

– što je batinao na Arhitektonskom fakultetu, opljačkao narod, uveo zakone o univerzitetu i informisanju, odbio da vrati crkvi imanja, posebno na Kosovu pa je sve to danas albansko.

– Smatram da ga treba predati u Hag jer naši sudovi nisu sposobni da mu sude.

– Đinđic, Batić, Šeselj, Draškovic, to su njegovi bivši saradnici.

Svetlana Lukić: Pre bi sudili Đinđiću nego Miloševiću?

– Zajedno…

– Po tebi, znači, ovom čoveku ne bi trebalo suditi, je l’? On zaslužuje 100 godina robije. 100 godina robije. On nije svestan šta je radio, zemljače. Otpor će ga uhapsiti. E zemljače, ovo danas počinje. Videćeš ti šta je Otpor.

– Kriv je zato što je rasturio SFRJ, Srbe iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine prognao iz kuća i sa imanja. Zato što je započeo sve ratove na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, direktno skrivio bombardovanje Jugoslavije, Kosovo predao Albancima i strancima, osiromašio zemlju i narod, lično se obogatio, on i njegova porodica i saradnici, a na račun naroda. Zahvaljujući njegovom delovanju, to jest njegovim nedelima, zemlju je napustilo stotine hiljada mladih pametnih srca ove zemlje. Kriv je zato što je njegova policija mom sinu slomila ruku i napravila mu masnicu i ožiljak na licu.

– Za organizovani kriminal, za preko 42.000 sati koje su otporaši proveli u policiji, za politička ubistva, rasturio je SFRJ, uništio život svima, vrlo brutalno uništavao crkvu. Uništio 10 godina naših života.

– Za sve što ga optužuje Hag treba ga obesiti nasred Terazija za primer drugima, da to što je uradio ne čini neko drugi. Ubistvo Ćuruvije.

– Ovo je napisao jedan gospodin iz Japana. Mislim da predsednik Milošević zaslužuje tužbu po sledećim osnovama: rat protiv Bosne i Hrvatske i Slovenije. Kršenje ljudskih prava u Srbiji. Potpirivanje etničkih konflikata i mržnje. Bivšem predsedniku treba suditi na fer i poštenom suđenju otvorenom za javnost.

– Da odgovara gde je zajam za preporod Srbije, zašto je Dafiment banka imala dozvolu za pljačku, za uništenje privrede i naroda putem hiperinflacije, zato što je smenio guvernera Avramovića i premijera Panića i time uništio nadu za bolji život. Za vođenje ratova koji su mogli da budu sprečeni, za više stotina hiljada mrtvih i prognanih Srba i svih naroda na ovom prostoru, za sramno vođenje rata u kome je srpski narod ukaljao obraz u svetu, za gubitak prijatelja u svetu, za više stotina hiljada iseljenih stanovnika Srbije, naročito mladih i obrazovanih, za hapšenje i maltretiranje članova Otpora, za namerno duhovno degenerisanje naroda preko medija, za NATO bombardovanje, zato što je moj otac umro misleći da sam ja neprijatelj naroda kada sam mu govorila da je Milošević propast, zato što nemam posao, zato što moja deca nemaju džeparac, zato što moja deca uče od gladnih i izgubljenih profesora i voze se u propalom prevozu.

–Zato što je živ. Kriv je.

– Ima puno tih “kriv je”, “kriv je”.

– Da, “kriv je”. Kriv je što je ološ. Jedna od uobičajenih optužbi je ta sto ga ljudi okrivljuju da je upropastio njihovu mladost.

– Njegova vojska je uništila Osnovnu školu “Sonja Markinković”, slomila osam prozora, uništila dve table i nanela još štete dvorištu i kompjuterima.

– Kriv je što je Vukovar, Sarajevo i Srebrenicu “humano” preselio.

– Zato što je Srbiju unazadio za jedno stoleće. Zato što je prodao Republiku Srpsku i Krajinu. Zato što je prodao Kosovo.

– Opljačkao je sopstveni narod, uveo paniku, vrisku, blud, nemoral, upropastio je omladinu, studente, intelektualce, radnike, seljake, upropastio je zdravstvo. Sve što je mogao da upropasti upropastio je pa je posle toga dobio napade poštenja.

– Kriv je za više od 340.000 pobijenih, više od 3 miliona raseljenih, više milion unesrećenih, uvođenje zemlje u četiri rata, uvođenje Srbije u eru gologuzih pevaljki, raspamećivanja i naturanja kvazinacionalizma. Za održaj komunizma, za razbucavanje institucija države, pljačka je najmanje od svega.

– Opljačkao je narod, naneo težak psihički bol stotinama hiljada ljudi, stotine hiljada ljudi mrtvih i gladnih. Cela nacija je unapređena u švercere, nemoralne kreature, kriminalce i ponižene bednike.

– Zaslužio je da visi na Terazijama.

– Podnosim krivičnu prijavu protiv Slobodana Miloševića iz Beograda zato što je: izdao narod, državu i naciju i zato što je optužio druge. Učinio je sve ono što nisu mogli Turci za 500 godina, Nemci i Šiptari. Izdao je Krajinu, Bosnu, Kosovo. Zato što je poraz i kapitulaciju proglasio za pobedu. Kriv je za smrt mnogih mladih ljudi, njihov odlazak iz zemlje, rasturanje porodica, nemaštinu, bedu i korupciju. Apsolutnu depresiju svega i svačega. Uništio je snove i sve čemu smo se nadali. Za svaki sekund u ovih 10 godina, zato što je osmeh nestao sa naših lica. Kriv je za svakog sina jedinca kojeg više nema. Kriv je za one koji su poginuli i za one koji će tek poginuti.

Svetlana Lukić:Slušate Marlen Ditrih i nemačku verziju poznate pesme “Gde je nestalo cveće”:

Gde je nestalo cveće,
odnele ga devojke,
a devojke kod mladića,
mladići otišli u vojnike,
gde su nestali vojnici,
eno ih na grobljima.

Svetlana Lukić: Realizacija emisije Milan Mihajlović, montaža Vladimir Janković, emisuju pripremile Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Doviđenja.

 
Emisija Peščanik, 14.03.2001.

Peščanik.net, 14.03.2001.