Ishodište kršćanskog etosa je ljubav. Ona je i u srži kršćanstva, no zasuta je slojevima volje za ovladavanjem i dominacijom.
Ta volja je kao takva doduše sama sebi prikrivena, budući da je prenesena na Gospodara: na Božju Volju. Štaviše, ta se volja za ovladavanjem svim drugim i drukčijim sama sebi predstavlja kao želja za služenjem, služenjem Gospodaru i svemu onome što je po Božjoj Volji i Zakonu. Zato se kršćanska ljubav sama od sebe iz ljubavi prema Božjem preokreće u mržnju spram svega onoga što je, s njenog gledišta, protiv nje i njene vjere. Dakako, ”gospod(ar)” nije jedini označitelj kršćanskog Boga, no presudan je za kršćanske zajednice. Premda Pan-Kreator u kršćanskoj zajednici nema središnje mjesto, upravo joj on omogućuje da se postavi kao religiozni Posrednik i etički Nadzornik. To njeno samopostavljanje izražava se ne samo u zahtjevu za pisanjem Crkve velikim slovom, nego i prije svega i iznad svega u njenim nastojanjima da i u području duha zadobije apsolutnu, bezgrešnu vlast.
To znači da Crkva čovjeku ne dopušta da bude čovjek, da kao religiozna Posrednica i etička Nadzornica čovjeku, time što mu kao svomu udu određuje kako treba da bude, oduzima slobodu savjesti. Ovdje možemo stvar intrakršćanski zaoštriti i reći: ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo Krista, ne bi bilo kršćanstva. To što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, Crkva čovjeku farizejski pokušava već unaprijed oduzeti. Oduzeti mu slobodu savjesti kao temelj njegova duhovnog dostojanstva! To što posvuda i svagda, ako dakako može, promiče i realizira svoje religiozne i etičke vrijednosti preko političke moći (i na nju vezanih političkih stranaka) i pravnih sankcija, svjedoči o nevjerovanju u sebe, svjedoči kako o slabosti vjere (malovjernosti) tako i o sumnji ili nepovjerenju vjernika u njene dogme. Posrijedi je postupak pretvaranja etičkog principa u pravni zakon i time (biblijski rečeno) postavljanje zakona pred ljubav, prava nad etiku. Ujedno takvim postupkom, prepuštajući se volji za moć, Crkva ne djeluje protiv nihilizma, nego djeluje upravo kao njegova ekspozitura.
Uloga kršćanstva je dakle izrazito dvoznačna. Riječ je o ambivalentnosti koja je karakteristična za konfesije kao institucionalizirane religije, utemeljene na istinama kao dogmama i zakonima/postavkama kao ozakonjenim uputstvima, na dogmatiziranju i sankcioniranju ljubavi u Zapovijest, koja precizno odmjerava dokle možeš ljubiti čovjeka u njegovoj ”slabosti”, odnosno dokle seže čovjekova sloboda.
Na početku modernog doba to je vrijedilo prije svega i iznad svega za slobodu u pogledu čovjekove saznajne radoznalosti, a danas se s time susrećemo kod skoro svih ključnih pitanja ”praktičnog” odlučivanja, odnosno samoodlučivanja ljudi: od slobodnog odlučivanja o rađanju svoje djece preko istospolnih veza i brakova do odlučivanja o vlastitoj smrti. Na svim tim područjima Crkva uzima odlučivanje u svoje ruke, oduzima dakle čovjeku kao svom pripadniku pravo na samoodlučivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodređenje, kao temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo ”prava” (čitaj: po njoj propisana) sloboda, a čista savjest samo klerikalno pročišćena savjest. Bez vjere u živu vjeru, Crkva zato u pomoć poziva državu, štaviše, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama države (sudstva, policije), s gledišta etike dakle – nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od neprikosnovenosti života, jer još uvijek tolerira smrtnu kaznu ili čak blagosilja oružje i veliča ratne zločince, nego iz svog prestižnog tumačenja izabranih božjih zapovijedi, odnosno zabrana. I time se, dakle uzimanjem prava u svoje ruke, potvrđuje kao ekspozitura i dovršiteljica modernog evropskog nihilizma.
Neposredno izvorište evropskog nihilizma jeste izjednačenje čovjeka i subjekta. Kao subjekt čovjek bi trebao da bude posvemašnji gospodar ne samo svog tijela i svoje volje, nego i prirode i društva. Naposljetku života i smrti. Ukratko: kao Subjekt trebao bi da zauzme mjesto Boga. Novovjekovni antropocentrični subjekt, ne obazirući se na smrtnost kao konačnost vlastitog bivstvovanja, tako nije ništa drugo do uzvratna projekcija Božje Svemoći. Iz toga proizlazi da su izopačene kako prva tako i druga slika: kako teocentrizam tako i antropocentrizam.
Postmoderna epoha u pravom značenju te riječi je post-teistička i post-ateistička epoha. Proishodi, za razliku od ultramodernizma (koji se igra životom i smrću, kojima bi na kraju trebala pripasti samo virtualna stvarnost) i kršćanstva (koje čovjeku obećava vječni život, beskonačno trajno posmrtno postojanje), iz konačnosti ljudskog bivstvovanja. Čovjekov život nije neprikosnoven jer ga je stvorio trostruko sakralni Gospodar života, nego zbog čovjekove konačnosti i smrtne ranjivosti. Zato nema Imena u čije ime bismo mogli žrtvovati ljudski život. Kako je rado ponavljao Kurt Hiller, mogući su ratovi u ime ovog ili onog Boga, ali nije moguć rat u ime neprikosnovenosti života: ”Ako ne ubijem, nikada neću zasnovati carstvo pravednosti…Tako misli duhovni terorist… Ali mi vjerujemo da život sam po sebi stoji iznad sreće i pravednosti nekog života”. Pustiti da bude najprije znači ne dopustiti ubiti. Ne ubijaj! To je jedina zapovijest koja nema iznimku. Jer iznimku ne može imati. Jer je svaki život jedinstven, samosvojan, unikatan, neponovljiv.
No život nije samo ljudski život. Život je život svih živih bića. A pravo na život nije samo pravo sadašnjih, nego i pravo budućih rodova čovjeka i životinja. Zbog konačnosti bivstvovanja, koje nije samo određenje čovjekova bivstvovanja, nego bivstvovanja kao takvog, neizbježno je čovjekovo samoograničavanje. S obzirom na osvajačku eskalaciju subjektiviteta subjekta, to znači: potrebno je razlikovanje između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta te ograničavanje subjekta neprikosnovenošću života i čovjekovim dostojanstvom.
Dostojanstvo čovjeka, koje izvire iz njega samog, jeste u tome da ne popusti pred svim svojim željama, da se, u brizi za sebe i za druge, sam ograničava. Dakako, iz čovjekove autonomnosti ili samozakonodavstva može izvirati i zlokobna sloboda bezobzirnosti, ali to nije automatska posljedica autonomnosti. Suština autonomnosti je u slobodi za slobodu. Temelj čovjekova dostojanstva je duhovna sloboda i zato čovjeka negira svaki propis koji mu unaprijed diktira kako treba da bude, neovisno o tome da li se na mjestu Propisivača (samo)postavila Partija, Crkva, Narod ili Država. Svoje dostojanstvo može prepoznati i očuvati samo slobodan čovjek. Iz svoje savjesti i po svojoj savjesti!
No savjest nije već i svijest. Premda nikakva svjesnost ili pravovjernost ne može i ne smije nadomjestiti savjest, glas savjesti odjekuje u prazno ako čovjek nema svijesti, ako nema samosvijesti kao svijesti o samome sebi i samosvijesti kao ponosa nad tim da raspolaže samosviješću. Ako, drugim riječima, ne dopusti sebi da bude to što u svojem bivstvovanju svagda već jeste.
Prema Heraklitu, spor je Otac svih stvari (polemos panton men pater esti: spor svih doduše začetnik jeste). Međutim, to ne znači da je rat Majka svih stvari. Majka svih stvari je – ljubav. U posveti piscu Ludwigu von Fickeru, prijatelju Georga Trakla, filozof Martin Heidegger je zapisao: ”Podupiri ljubav! Najdublje tumačenje toga što je ljubav jeste Augustinovo, u riječima koje glase: amo volo ut sis: ljubim, odnosno želim (ich will) da je ljubljeni to što jeste. Ljubav je pustiti da bude (Sein-lassen) u nekom dubljem smislu, shodno kojem dozove/izazove suštinu”.
A bez ljubavi ni bogovi nemaju nikakve budućnosti.
Peščanik.net, 09.10.2011.
