U Danima je doskora svoju kolumnu (Filigranski pločnici) ispisivao Muharem Bazdulj, a sad je izbor tih tekstova objavljen kao knjiga u kultnoj ediciji XX vek (urednik Ivan Čolović). Onima koji su knjige iz Čolovićeve edicije čitali, jasno je da objavljivanje Filigranskih pločnika između prepoznatljivih korica biblioteke XX vek predstavlja kompliment i prvorazredno priznanje autoru.
Međutim, u vrijeme kad su objavljivani na stranicama Dana, reakcije su na tekstove Muharema Bazdulja bile – iz najrazličitijih razloga i iz najrazličitijih socijalnih krugova – negodujuće. I ne osjećam potrebu da se u te razloge dublje upuštam, osim što želim reći da je iza svih prigovora stajala ozlojeđenost prosjeka prema piscu i njegovim tekstovima u kojim je prisutno realno obrazovanje i elementarna pamet. U red najbesmislenijih prigovora spada onaj da Muharem Bazdulj fakte za potrebe svojih tekstova nalazi na internetu, pa se to što u subotnje jutro otvori stranicu kulture Guardiana, London Review of Books, ili što nedjeljom pročita dodatak o knjigama u New York Timesu, želi predstaviti kao nedostatak. Znači, Bazdulju se kao nedostatak pripisivalo to što čita i na stranim jezicima. Prigovori su bili neozbiljni, ali su se nekad pretvarali u prave pogromaške napade.
Nije, naravno, kolumnist Filigranskih pločnika jedini kojem se zbog tekstova prigovara. Ovih dana se dogodila prava institucionalna akcija čiji cilj je bio kritizirati pisce kolumniste. Akcija je s razlogom prošla prilično anemično, ali su povodi za nju zanimljivi.
Prije više od mjesec dana, na jedan Bazduljev tekst objavljen u Oslobođenju, reagirao je predsjednik bosanskohercegovačkog PEN-a, Ugo Vlaisavljević. Simpatičan je bio taj ispad ovog sarajevskog mislioca koji je u polemici želio raspraviti povijesne fakte oko sljedeće nebitnosti – da li je ili nije Freud boravio u Hercegovini? U zemlji koja je u ekonomskom, političkom i svakom drugom kolapsu, provincijalno je pridavati značaj podatku da je kroz nju, u dalekoj prošlosti (možda) koračao Sigmund Freud. Vlaisavljević je zalutao u tu polemiku i po svemu sudeći iz nje izašao prilično frustriran, jer je nakon toga u svojim javnim istupima pun prigovora piscima.
Neposredno nakon njegovog reagiranja u Oslobođenju, na moju e-mail adresu je stigao jedan od onih skupnih mailova u kojem me se objavještava da PEN organizira razgovor na temu: Šta pisci rade u kolumnama? Pitanje je prilično blesavo i skaradno postavljeno (čuj, “šta rade” “u kolumnama”!), a ako se zanemari oskudna mjera pismenosti, onda za takvo pitanje baš i nije potrebno organizirati ambiciozne seminare, zato što je odgovor jednostavan: pišu.
Pomislio sam da je potreba za razgovorom posljedica brzopletosti nakon Vlaisavljevićevog debakla u Oslobođenju, a kako se takav jedan razgovor sprema u instituciji u kojoj sam i sam član, odlučio sam da uzvratim na taj mail i da tražim neko objašnjenje. Tamo mi je objašnjeno da je tema za razgovor spremljena još 2007. godine, pa sam odahnuo, jer ne bih volio da se u moje ime sviđaju poslovi kojima je jedina svrha anuliranje predsjednikovih polemičkih frustracija. Dakle, povod za razgovor: Šta pisci rade u kolumnama? nije uslijedio kao posljedica te polemike, nego se to već dvije godine sprema, ali sam s tugom pomislio da PEN, institucija u kojoj bi pismenost trebala biti imanentna, nakon dvije duge godine nije u stanju napraviti reda ni smisla u povezivanju četiri riječi iz poblesavog naslova: Šta rade pisci u kolumnama?
U odgovoru na mail, potpuno naivno sam pitao, kako to da se s tolikom strašću naprasno PEN zanima za pisce kolumniste, a koliko je meni poznato, ista ta naša institucija nikada nije reagirala na napade koji se na novinare učestalo dešavaju, na prijetnje smrću, na optužbe za islamofobiju? Sekretarica je potvrdila, da, bilo je razgovora da se o tome eventualno PEN oglasi, ali da ima i onih koji su izričito protiv toga, te zbog toga nikakvo saopćenje nije ni izdato. Razumijem da takvi stavovi postoje, ali je neprirodno da postoje u PEN-u jer se to po mojoj slobodnoj procjeni kosi s poveljom organizacije, itd. Od cijele stvari sam digao ruke nakon što sam uOslobođenju pročitao da se direktorica Regulatorne agencije za komunikacije čudi da Ugo Vlaisavljević, u toku nekog javnog skupa, od nje i Agencije koju predstavlja traži da se ponašaju kao cenzori (!)
Drugim riječima, to je običan bosanski cirkus.
Poslije se pojavilo prilično eterično saopćenje PEN-a o prijetnjama smrću novinarima iz kojeg se baš i ne vidi jasno da li su potpisnici na strani ugroženih novinara ili imaju nešto protiv njih? Razmišljao sam da nakucam svoju ostavku na članstvo u bosanskohercegovačkom PEN-u, ali sam odustao. Zašto bih? Najjednostavnije je javno se ograditi u slučaju da predsjednik instituciju koju predstavlja upotrijebi za svoje bijesove. Premda mi je njegov bijes na pisce kolumniste krajnje nerazumljiv, tim prije što je i sam kolumnist – u Avazovom izdanju – a fotografije kolumnista imaju osobinu zamrzavanja autora, pa sad dok pišem o Ugi Vlaisavljeviću, ja stalno na umu imam taj njegov kolumnistički fotoportret na kojem, sasvim u skladu s predodžbom o sebi, kažiprstom pridržava desni obraz i cijela se glava povija pod težinom sadržaja, u stanju koncentriranog mišljenja.
BH Dani 619, Pisma iz Aleksandrije, 24.04.2009.
Napomena: Muharema Bazdulja možete sresti u Beogradu na Danima Sarajeva.
Peščanik.net, 27.04.2009.
