Svirao ja u jednom klubu koji neka ostane anoniman (nema ga više), moji sinovci iz Čente, blizanci okrenuti od malih nogu bluzu, pitaju bi li oni mogli tamo da sviraju jedan sat, promotivno što bi se reklo, imaju i pevačicu, iz Idvora, odlično, kažem, ama ih nisam video otkako su bili deca i ne znam kako sviraju te prepredeno upitam poslodavku bi li se obradovala besplatnom nastupu jednog banatskog bluz trija koji je trenutno baš slobodan, kako da ne, svima beše dosta moga zuluma i moga gitariste, uglavnom, dođu moji krvni srodnici u klub, počnu da sviraju gitare, devojka zapeva, publika zapljeska, a čiči se ote: „Ovo su moji sinovci!“

Kao Srbadiji kad neki sportista osvoji medalju: uzeli smo srebro u košarci, treći smo na ATP listi u muškom tenisu, prvi smo u plivanju leptir stilom… Ali kad se neko od naših sunarodnika ponese nesportski, kao što se po svoj prilici poneo general JNA Mladić Ratko, naša navada da govorimo u množini naglo nas napusti: sve i da je bilo zločina u Srebrenici, teško da je onako masovan kako ga dušmani predstavljaju, drugo, ono nešto leševa što ruku na srce jeste iskopano i fotografisano pitanje je potiče li baš i samo od sprskog oružja, treće, sve i da se vojska pod komandom Mladića malko bila zanela i prekardašila, to tek treba da utvrdi sud; zar nema još u rimskom pravu ona kako beše, da, prezumpcija herojstva, peto, ili četvrto, svejedno, čak i kad bi se sud u Hagu dokopao generala i kad bi ga osudio, mi još uvek ne moramo nekritički da poverujemo kako je to što se našlo u zapisnicima i presudi baš istina! Ako na kraju krajeva sve ispadne toliko očigledno da čak i mi poverujemo u srebreničku strahotu – ko sme da nam nameće kolektivnu odgovornost?! I ovo malo krivice, da ne kažem nelagode, koju čestiti ljudi hteli ne hteli povremeno osete, nestaće baš zato što je neko drugi okrivljen! Biće kao i u slučaju onih koji su sami sebe ovekovečili kako streljaju civile: ta to su tri ili četiri kako im samo ime kaže škorpiona, šta mi imamo s tim! Na snimku se baš lepo vidi da to nismo mi!

&

Kad god se povede razgovor o kolektivnoj odgovornosti, čiji sam ja neshvaćeni i dosadni zagovornik, sa svima se zakačim, svi bi da mi otvore oči, da mi na licu mesta operišu kataraktu: „Ne pos-to-ji kolektivna odgovornost, to će ti reći svaki pravnik!“ – Ne treba mi pravnik za to, ni pravni fakultet! Ako se saglasimo da je kolektiv nešto više od apstrakcije i nešto više od pukog zbira, ako je kolektiv nešto delatno, ili nešto što se suzdržava od delanja, onda moramo prihvatiti i posledice toga delanja ili obamrlosti, moramo ako iz našeg kolektiva potekne nešto pogrešno ili gadno osetiti i kolektivnu krivicu! Nju ne odmerava sudsko veće, nju svak oseća u okviru svojih mogućnosti, ali vi mene ubeđujete da kolektivne odgovornosti ne samo što nema nego je i ne bi smelo biti!

Ne idem dotle da kažem kako sam kriv koliko i Slobodan Milošević, ali ne mogu biti baš ni izuzet kao da sam najstariji Aboridžin koji štavi kožu u nekoj zemunici i ne hvata ni RTS ni HRT! Ne znam koliki je bio moj udeo u nacionalnom dohotku (ili u društvenom bruto proizvodu, šta god to bilo) moje zemlje u vreme kad tobože nije ratovala, ali verujem da je i taj moj deo, makar bio i 1700 dinara, trošen na razaranje gradova, proterivanje stanovništva pa i na ubijanje, sa čim se malo je reći ne slažem, imam i crno na belo da sam se tome protivio, pa ipak sam bio poražen! I zato sam, između ostalog, ja odgovorniji za Srebrenicu nego neki Eskim ili onaj Rus koji živi sam sa kerom na ostrvu Vrangel. Sad će mi neko reći: pa imaš ti neki udeo i u svetskom dohotku, osećaš li kolektivnu odgovornost i za to što je ova planeta poprište teške i neprestane nepravde, naravno da osećam, ali je moja odgovornost za stanje na Zemlji nekoliko miliona puta manja od one koju imam za zločine počinjene u mojoj državi. Ni u trenutku izricanja presude glavnookrivljenom za Srebrenicu neće njegova kazna biti vanish koji u potpunosti čisti i abolira mene: u građevinskim mašinama pomoću kojih su žrtve zatrpavane ima i mog rada, zločin je izvršen oružjem u čijoj sam kupovini i ja participirao, makar onoliko koliko participiram kupujući aspirin.

&

I posle Drugog svetskog rata bilo je politički korektno kazati „nemački fašisti“, „fašisti“, „nacisti pod Hitlerovom komandom“, a ne Nemci, ali se na kraju opet kaže da je Drugi svetski rat izazvala Nemačka; nije svaki Nemac ratom bio oduševljen, pa ipak na tu državu i na taj narod pala je senka: u Filadelfiji sam svoju prijateljicu Nemicu E. (rođenu 1967.) pitao bi li pošla sa mnom na party kod mog prijatelja A. koji je Jevrejin (rođ. 1954.), ona me pitala jesam li siguran da će A. želeti da ugosti Nemicu, što će reći da su Nemci – ili makar pomenuta građanka – prihvatili neku vrstu kolektivne i gotovo bih rekao nasledne odgovornosti za ono što je kolektiv pomračivši umom pre pola veka uradio. Naravno da je to s jedne strane svojski zaoštreno, a sa druge prizemljeno do pukog bon-tona, svedeno na možda i prekomernu, predostrožnu uviđavnost, ali E. sebe vidi kao pravnu naslednicu dželata (ili makar dopušta da bi ju others mogli takvom videti), a na mog prijatelja gleda kao na nekog ko je povezan sa žrtvama.

Ne znam je li za lektiru imala i Brehta koji kaže „neka svako govori o svojoj sramoti, ja ću o svojoj“, ali znam da je kod nas na snazi suprotno načelo, u našim glavama odzvanja Taletov glas iz „Šovinističke farse“: „A ti, što si me klao kad god si me stigao!?“

Uvereni – s pravom doduše, ali svejedno! – da niko u komšiluku neće poslušati Brehta, paze Srbi da se ne izlanu ni oni o svojoj sramoti. Kad predsednika Tadića spolja stisnu da se donese Rezolucija o Srebrenici on nam kaže, kao da mu se događa neka neprijatnost na carini, kako je to naša obaveza prema Haškom sudu, a onda ga njegovi što koalicioni što nekoalicioni partneri, a sve sami pripadnici iste, vladajuće klase, uvere kako bi dve rezolucije bile duplo bolje nego jedna, ova srebrenička sama samcijata bila bi kao novčić koji na jednoj strani ima žig a sa druge je slep.

&

Ma samo neka neko još koji put pisne da smo sad i mi uprljali ruke! Tužiš me za Vukovar, Dubrovnik, Srebrenicu i šta ti ja znam, pa ne znaš s kim se kačiš, sabiraj mrtve Hrvate sa pobijenim Bošnjacima i Albancima, udarićeš glavom o Jasenovac, mi smo nenadmašni, nedostižni, neiskusurivi! Mi smo milijarder koji je zaseo u jeftinom svratištu i ne može ostati švorc koliko god tu jeo, pio, koliko god gubio na ajncu, koliko god čašćavao mužikaše i devojke za pratnju, ma koliko ga gostioničar bestidno potkradao!… Srbija se prema sadašnjim susedima drži nadmeno, kao većinski vlasnik ogromnog kapitala na berzi smrti: sve i da naši jesu ubili osam hiljada civila, šta je to naspram naših zaliha, naspram naših ratnih rezervi iz Jasenovca!

&

U svakom razgovoru o kolektivnoj odgovornosti neko mi prišije kako znači nisam za individualnu odgovornost, nego trabunjam o kolektivnoj, aman-zaman, braćo,  ja sam i za indivdualnu, i za grupnu, i za opštu odgovornost, a vi, uh, da ste barem individualisti, da makar neko od vas kaže: ja sam ja, Đoković je Đoković, ja sam ja, a košarkaši su košarkaši! Nego jedno te jedno: „Uzeli smo zlato, mnogo smo jaki“…

A kad se zahvaljujući našem kolektivu dogodi nešto neprijatno, niti koje su nas dotad za njega vezivale odjednom se uvlače u našu nutrinu: kao sidro u utrobu broda, kao točkovi u avion koji je uspešno uzleteo.

&

U tvojoj kući urla laž, a istina mora da ćuti, ima kod već pominjanog Bertolta, istina u Srbiji ćuti jer bi u protivnom srušila mit o nama kao junacima, vitezovima koji ginu na Kosovu polju samo zato da bi ušli u deseterac i čitanke.

Ubijanje i zaoravanje nekoliko hiljada ljudi je posao, ako je trajao nekoliko dana, onda je u njemu učestvovao priličan broj naših: porodice znaju da su im hranioci bili u Srebrenici, imamo dakle pet puta više pristalica zataškavanja, dodaj vojne odseke, rodbinu, kumove, prijatelje (koji su bili na drugim ratištima, mnogi od njih), dometni nacionaliste, kojekakve zajapurene romantičare, četnike, orlove, gardiste – zainteresovani za zaborav imaju u Srbiji stabilnu većinu.

Peščanik.net, 15.01.2010.

SREBRENICA