If, if, if… i tako devet puta.

Naš ministar finansija izgleda voli dramu. Mislim, filmsku. I verovatno je fan britanskog režisera Lindzija Andersona. To je onaj koji je ’68. godine napravio kultni film IF, sledeće godine u Kanu dobio Zlatnu palmu, da bi 2004. magazin Total Film proglasio IF jednim od šesnaest najboljih britanskih filmova svih vremena.

Najupečatljiviji utisak posle konferencije za novinare na kojoj je naš ministar finansija predstavio predlog rebalansa budžeta je neuobičajeno česta (prebrojano devet puta na osnovu agencijskih izveštaja) upotreba veznika ”ako” (if). To mu, nažalost, neće obezbediti ni kansko zlatno odličje ni mesto u ”partenonu” 16 najboljih srpskih ministara finansija svih vremena, ali (takođe, nažalost) uverljivo pokazuje koliko su prognoze za dogodine na klimavim nogama.

Javnost je već obaveštena da naša Vlada očekuje – ”oživljavanje proizvodnje” i da nam ”sve ide bolje”. Ali ima jedno ”ali” – to (oživljavanje) će biti moguće samo ako se ispune ”4 AKO” (po našem ministru finansija):

– ako proizvodnja u elektroprivredi bude vraćena na nivo iz juna;

– ako Železara u Smederevu bude privatizovana i vrati se na dva miliona tona proizvodnje;

– ako se i kada se reši petrohemijski kompleks (Petrohemija, Azotara, Metanolsko sirćetni kompleks);

– ako se dostigne očekivani izvoz poljoprivrednih proizvoda.

A ako ispunimo ova ”četiri ako”, naš ministar finansija kaže da je ”realno očekivati da možemo da imamo realan rast društvenog proizvoda”. Ali, to (opet) nažalost nije sve. Ministar kaže da nam treba još „5 AKO“:

– ako Srbija uđe na takvu trajektoriju razvoja;

– ako rešimo fiskalnu konsolidaciju;

– ako se javna preduzeća reorganizuju i kadrovi u njima postanu efikasniji (tada će te firme na ime uplate profita uneti u budžet 7,6 milijardi dinara);

– ako dođe do znatnog porasta direktnih stranih investicija;

– ako budemo imali proizvodnju za izvoz.

Dobro, ne treba biti zlurad, radi se o našoj zemlji. Svi želimo, je l’ te, da ”investiramo u budućnost” i sada treba da stežemo kaiš (jer smo se ionako preterano ”užirili”) da bi za godinu-dve mogli da se razbaškarimo i troškarimo. Moramo, što bi se reklo da zasučemo rukave i oznojimo gaće ako hoćemo da nam bude bolje. I to je u redu.

Ali šta:

– “ako” ne isušimo jezero na površinskom kopu u Kolubari (evo prolazi peti mesec od poplava kako je kop pod vodom) pa obrenovačka Termoelektrana nastavi da radi na ”tihom hodu”;

– šta “ako” neki Amerikanci” i država Srbija kao vlasnici Železare ne uspeju da postignu dva miliona tona proizvodnje čelika, ”a ni više”;

– šta “ako” Rusi neće Petrohemiju ni po koju cenu, kao što su već rekli da neće;

– šta “ako” podbaci godina u poljoprivredi;

– šta “ako” se nastavi višegodišnji trend užasno slabog priliva direktnih stranih investicija;

– šta “ako” se produži kriza na tržištima automobila pa Fijat počne da kleca;

– šta ”ako” i pored raspisanog tendera za privatizaciju država ostane vlasnik Železare i RTB Bor (kako najavljuje naš ministar rudarstva);

– šta ”ako” mere fiskalne konsolidacije (za koje ”Srbija dobija čestitke iz celog sveta” iako nisu počele da se sprovode) ne budu dovoljne, kako tvrdi profesor Vučković iz Fiskalnog saveta;

Zato je važno upozorenje MMF-a koji je već snizio svoju projekciju rasta privrede Srbije za 2015. godinu sa (prvobitno predviđenog) 1,5 na 1,0 odsto. Ne treba biti previše mudar i ekonomski pismen pa zaključiti da kad jedna zemlja želi da se vadi iz krize, onda joj treba bar 5-6 odsto rasta bruto domaćeg proizvoda. Pad BDP-a u ovoj godini daje za pravo dobronamernim i opreznim ekonomistima da bojažljivo prognoziraju nulti “rast”, u najboljem slučaju od oko 0,5 odsto.

A ova godina je bila užasna i nikakav marketing to ne može da firizira. Ako je tačna ocena ”da nam sve dobro ide”, što onda naša Vlada pravi rebalans budžeta.

Teško je setiti se primera iz bliže ili daleke prošlosti da vlada neke države pravi rebalans da bi povećala deficit. Običaj je da se rebalansi rade kako bi se državne (javne) finansije upristojile i upodobile ekonomskim mogućnostima privrede i da bi se smanjio deficit. A šta radi naša Vlada – ona koristi rebalans da poveća deficit (sa 182 na 225 milijardi dinara).

Možda bi naš premijer trebalo da nam objasni kakve su to mere fiskalne konsolidacije koje povećavaju trošak (sa 1.113 milijardi dinara na 1.122 milijarde) i smanjuju prihod (sa 930 na 897 milijardi dinara) u državnoj blagajni, i na tome nam još – ceo svet čestita.

Dobro, lepo je što se naša Vlada trudi, ali to još izgleda prilično kilavo i demagoški. Potrebno nam je ono čime je Putin ”isekao” jednog američkog novinara, a svi mediji ovde to trijumfalno preneli. Putin je otprilike rekao: ”Da baba ima penis, ne bi bila baba, nego deda”.

Peščanik.net, 24.10.2014.