Home »  Hariz Halilović
Da te nije Srebrenice…

Da te nije Srebrenice…

| 13/03/2012

Ivica Dačić je ponosno izjavio: “Pokušao sam da sprečim usvajanje rezolucije u australijskom parlamentu.”

Tako se kalio Reich Šumski

Tako se kalio Reich Šumski | 11/01/2012

Nigdje genocida, konc-logora, strijeljanja, otimačina, naci-četnika… Ispade RS raj šumski na (tuđoj) zemlji.

Univerzitet Srebrenica

Univerzitet Srebrenica | 23/10/2011

U mom zavičaju, pretvorenom u brisani prostor u drinskoj dolini, već skoro dvije decenije niko ne piše o jeseni. Nema škole. Nema đaka.

Kako opisati Srebrenicu

Kako opisati Srebrenicu | 21/07/2011

Tražim žive među mrtvima. Naletim na rođaka Fadila. Došao je iz Švedske. Nismo se vidjeli od 1989. godine. Prepoznajemo se, grlimo.

Sjećanja na bolju budućnost

Sjećanja na bolju budućnost | 14/06/2011

Na prvoj strani mog australskog pasoša, S-R-E-B-R-E-N-I-C-A izgleda kao moje ime.

Memories of a better future in the aftermath of the Srebrenica genocide

Hariz Halilovic | 07/06/2011

Almost sixteen years later, on the other side of the planet, in Australia, I received the news that Ratko Mladić was apprehended in Serbia.

Memories of Youth Day

Hariz Halilovic | 24/05/2010

He remembers the 25th of May fifteen years ago. It was a day which reminded him of better times that seemed to have vanished forever.

Pad naoružane estradne zvijezde

| 21/05/2010

U stilu neustrašivog avanturiste, Kapetan Dragan je u 36 godina staroj barci planirao odjedriti u mirnije vode.

Svinjarije

| 19/02/2010

Ibran Mustafić poistovjećuje prikazivanje domaće životinje na televiziji s masovnim ubijanjem hiljada ljudi. Svojim pismom on je izazvao nelagodu kod mnogih Srebreničana.

Letter from Australia

Hariz Halilovic | 07/02/2010

It is a weird feeling to stand in Potocari, silently reading the engraved names, hundreds of them, almost your entire family, and unconsciously looking for your own name among them, right there between Hamdija and Hasan, alphabetically.

Pismo iz Australije

Pismo iz Australije | 19/01/2010

Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, bio je lagan kao pero, jer dječije kosti – to nisam ni ja znao, Ljubo – nakon dvanaest godina pod zemljom ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što su svi lijesovi bili iste veličine. Njegove kosti su trebale biti položene u dječiji lijes, da se vidi da je bio dijete kad su ga ubili i da nije mogao posthumno odrasti.