Damask, fotografije čitalaca, Konstantin Novaković

Damask, fotografije čitalaca, Konstantin Novaković

Ruska politička elita je vest o terorističkim napadima na belgijsku prestonicu primila dvojako: sa licemernim saučešćem spolja i gotovo neskrivenim zadovoljstvom u svojim pocrnelim dušama. I mada je protokol nalagao nemo saučešće, s naporom potisnuto likovanje ipak je isplivalo kroz tobože racionalna obrazloženja: „Zar vas nismo na vreme upozoravali i opominjali? A vi niste hteli da sarađujete. Eto vam sad“. Setih se detinjstva, dečije graje koja odzvanja dvorištem dok se igramo partizana i Nemaca: „Evo vam još bombi… Na, fašisti prljavi!“. Na to su mi ličili premijer Medvedev, ministar inostranih poslova Lavrov i portparol ruskog MID-a Marija Zaharova. Tobože nije trebalo gubiti vreme na gluposti kao što su Ukrajina ili tamo nekakva Nadežda Savčenko, već je trebalo zbiti redove oko Putina, zajedno izaći na međunarodnu političku scenu i ujedinjenim snagama se baciti u borbu protiv terorizma.

Glasogovornici nižeg ranga su bili otvoreniji i agresivniji. Evropu – u grob! Tu joj je mesto. Multikulturalizam – na đubrište. Evropske granice – bodljikavom žicom opasati. Šengen – ukinuti. Rasnu čistoću i hrišćansku dogmu – negovati i čuvati. Crnoguze teroriste – na licu mesta bombama istrebiti. Sankcije protiv Rusije – ukinuti. I prestanite već jednom da slušate Ameriku.

Ova kakofonija nas ometa da možda lakše razumemo gde je to Evropa toliko pogrešila. Šta je trebalo da učini, pa da joj se ne desi to što joj se desilo?

Sledeći logiku najuvaženijih građana Rusije, prvo što bi trebalo uraditi je ukinuti ljudska i građanska prava. Na primer, ruski patrijarh baš u njima vidi direktnu pretnju bogu. Zaštititi boga po njemu znači – ukinuti humanizam. To se odnosi i na pomoć migratima koji u Evropu beže od „rata protiv terorizma“, a to što taj rat znatno efikasnije uništava nedužno stanovništvo i njihovu imovinu, to niko i ne pominje. Ili još bolje – zalupiti im vrata pred nosom, pa neka se kuvaju u sopstvenom sosu začinjenom islamom, Isisom, ratom, siromaštvom i svim ostalim što ih je tamo zadesilo. Vremenom će se opametiti. Ima se utisak da će Evropa, ako bude sledila ove savete, više ličiti na Rusiju i da će tada sve njene protivrečnosti same od sebe nestati.

Nekima, pa i meni, ova pozicija se može učiniti profašističkom, ali joj se ne može osporiti izvesna logika. Jedan korespondent fejsbuka – očigledno neki ruski zapadnjak – predložio nam je sledeću metaforu: „Ograditi zapad od ostalih je moguće, čak neophodno. Zapad je avangarda čovečanstva. On radi za dobro svih (razvoj tehnologija i tome slično). Nije slučajno da su na ulazima u pilotske kabine sada postavili blindirana vrata. Jer šta ako se nekom od putnika učini da pilot ne vozi avion onako kako to Kuran propisuje? Došlo je vreme da se ta vrata čvrsto zamandale“. Drugim rečima, Evropa će u svetlu budućnost od sada leteti u komandnoj kabini, a svi ostali u smradu toaleta ekonomske klase. I to ako im se posreći.

Suprotstaviti se ovoj logici je moguće tek pošto se u celosti razume kako zapravo stoje stvari. Pariski i briselski teroristi uopšte nisu migranti. Po pravilu, to su „stari“ građani Evrope. Mada su očigledno nedovoljno integrisani u politički i društveni život Evropske unije. I prilično zanemareni od strane odgovarajućih službi i obrazovnog sistema. „Vreme je da se svi problemi koji nas tište ozbiljno analiziraju“, primetio je francuski ekspert za obaveštajne službe Klod Monike. Na svu sreću, naši diskretni saveti za sada Evropljane (hvala bogu) ne inspirišu na ukidanje ljudskih prava. Oni još uvek znaju da migracija sama po sebi nije nikakvo zlo, već prirodna reakcija ljudi na nesreću i rat.

Setimo se samo kraja 19. i početka 20. veka, doba kada je Rusija ispljunula par miliona ljudi u Evropu. Stizali su prteći sa sobom svoju depresivnu kulturu, mračno pravoslavlje, misterioznu rusku dušu i tada aktuelnu i veoma aktivnu revoluciju. Priznaćete – i nije neki poklon. Ali Evropu to nije uništilo. A Rusiju su migracije uvek zaobilazile, ne zbog efikasne administracije i dobro čuvanih granica, već zbog nedostatka normalnih uslova za život, i za doseljeničku i za domaću pastvu. Možda otuda i potiče naše slabo razumevanje ovog problema. Tek nakon raspada SSSR-a u Rusiji je migracioni problem relativno aktuelizovan. Osim toga, imperija ponovo prikuplja teritorije i uzbunjuje dijasporu, što je rezultiralo otežanim životom Rusa u azijskim provincijama bivše države.

Naravno, 1,3 miliona zahteva za azil u 2015. je zaista mnogo, ali to još uvek ne znači da je u Evropi nastao potop. Milion ljudi je mnogo samo kada su kompaktno zbijeni na jednom mestu. To je, na primer, jedan miting na kijevskom Majdanu ili dva na moskovskom stadionu Lužniki 1991. Uz to treba imati u vidu da to nisu nikakvi neprijatelji, već ljudi koji su samim postupkom svog izbeglištva sa obe ruke glasali za evropske vrednosti i da, osim onih što prosto spasavaju živu glavu, oni bežeći iz svojih zemalja protestuju protiv svojih nasilnih i korumpiranih vlasti. Praviti se da svega toga nema i dozvoljavati da se ti nesrećnici dave u moru, u najmanju ruku je nepošteno. Takav je stav liberala i Angele Merkel, i evropskih socijalista i mnogih drugih levih humanista koje mi u Rusiji sve redom gadljivo preziremo.

A u vezi sa korumpiranim vlastima u zemljama Bliskog istoka, nameće se pitanje šta sa njima činiti. Zvanična Rusija se dosledno zalaže za legitimnost „izabranih“ autoritarnih vođa, između ostalih i za Asada. A Amerika – po mišljenju ruske propagande – primenom sile skida sa vlasti one „predsednike“ koji joj se ne sviđaju, da bi potom postavila one koji zapadu više odgovaraju. Ovakva praksa tobože vodi u društveni haos, što sa druge strane uzrokuje navalu hordi izbeglica u Evropu.

Ali meni se čini da je, ako ćemo pošteno, mali broj takozvanih demokratskih republika u kojima se vlast, saglasno političkoj etici, pridržava pravila demokratske smene vlasti. Češće se događa da se oligarhija koja se jednom udobno smesti u demokratske fotelje, nikakvim demokratskim putem odatle više ne da isterati. Takav je Asad, takav je i njegov kompanjon u Rusiji. Takav je bio Janukovič u Ukrajini, takav je i Lukašenko u Belorusiji. Takav je i severnokorejski vođa Kim Džong Un i svi oni – ranije ili kasnije – svoju politiku dovode do usijanja, ekonomiju do stagnacije, a kod stanovništva izazivaju mučninu do povraćanja. Kao posledicu gotovo uvek imamo razoreno društvo i pojavu društvene kuge u obliku revolucija, terorizma i različitih islamskih ekstremnih organizacija, pa čak i „država“, a potom i velikih seoba naroda. Uzrok se već u samom početku može nekako suzbiti – a može se, baš kako to Rusija svetu predlaže, i konzervirati. Ali u tom slučaju se javlja opasnost da nakon nekog vremena bolest postane neuporedivo svirepija. Spasavanje Asada je preraslo u temeljno razaranje Sirije i destabilizaciju čitave Evropske unije. Ili je baš to i bio plan našeg milog Dobrohotnika iz Rusije?

Sad, šta je – tu je. Kuga terorizma je očigledno zadesila Evropu i to je sada nepobitna surova činjenica. Očigledno je i to da je samo rad službi bezbednosti od ove bolesti neće spasti. Budućih nekoliko decenija će za Evropu biti zaista teške. Biće i žrtava. I koliko god to sada nekome čudno zvučalo, nikoga konkretno za to ne možemo kriviti. Kriva je globalna smena paradigmi koja zahteva zamenu starih kulturtregerskih instrumenata i uvođenje novih međunarodnih tehnologija za premošćavanje kulturnih barijera. Bitno je razumeti sledeće: problem vladajućih nacionalnih oligarhija već duže vreme nije samo privatni problem samih oligarhija, njihovih nacionalnih država i njima podređenog stanovništva. Infektivna svojstva nacionalnih korupcija se brzinom komjuterskog virusa šire svetom i žele da ga progutaju. I zato evropska levica i ne zvuči tako utopistički kada kao odgovor na teror predlaže ljubav i solidarnost, ono što je danas u svetu tako deficitarno. Naravno, ni dobro organizovana policija toj ideji ne bi škodila.

Ali ono što sigurno ne bi pomoglo je pretvaranje Evrope u koncentracioni logor okovan bodljikavom žicom. Biće uvek mnogo onih koji će nalaziti razne načine da miniraju osmatračnice i seku žice. Vasilij Žarkov, jedan od poslednjih „živih“ liberala Rusije, u jednom od svojih blogova tvrdi da je „osnova svake bezbednosti sloboda i da se sloboda ne može zameniti za bezbednost – istorija ljudskog roda ne zna za takvu menjačnicu“. Pomenuću i ideju mog kolege Evgenija Ihlova. Prema njegovim rečima zapadna Evropa se već nalazi na pragu novih odnosa u kojima je ideja o nacionalno-etničkoj državnosti iscrpljena i da je Evropa sada topioničarski kalup nečega što će ovu ideju zameniti. A Rusija se kreće upravo u suprotnom pravcu formiranja nacionalne države po modelu koji odgovara ruskoj oligarhiji. I zato – misli Ihlov – mi jedni druge tako loše razumemo. Ostaje nada da će se ovo žalosno stanje jednom popraviti.

Sergej Mitrofanov, Ежедневный журнал, 25.03.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 04.04.2016.

NAŠ TERORIZAM