Stalno ponovno otvaranje pitanja odgovornosti belih listića postaje dosadno. Razvlači se odgovornost, razvlači se Vesna Pešić, implicitno se diskredituju svi koji su bili u nekom kontaktu sa belim listićima i idejama bojkota prošlih i/ili pretprošlih izbora, otpisuju se kao političke naivčine, maltene subverzivni elementi, krivci za sve otvoreniju diktaturu i slično. Kao i uvek kada se ovo pitanje otvori, argumentacija onih koji svakog tromesečja naokolo sole pamet pristalicama praznog glasa – okačena je o aksiom radikalne razlike između režima DS-a i SNS-a. Ali bojim se da je ova pretpostavka prosto netačna, da retroaktivna kritika pada u vodu, a da se beli listići uvek iznova ispostavljaju kao autentični politički pokret.

Sličnosti i paralele se nameću same od sebe i sumnjam da ćemo se oko njih sporiti. Tadić je želeo sve konce u svojim rukama, Vučić ih želi takođe. I jedan i drugi su ubeđeni u „slobodno tržište“1 kao osnovni faktor društvene ravnoteže. Aleksandar Vučić je stavio šapu na sve medije, Tadić je želeo da ima šapu na svim medijima, a i jedan i drugi kritičke glasove guše koristeći se privatizacijom i „komercijalizacijom“ (a zapravo banalizacijom) medija. Vučić upravlja privredom ne bi li je privatizovao/poklonio bliskim tajkunima, Tadić je to isto činio, mada znatno kilavije. Tadić je rasprodavao društvenu imovinu, Vučić to čini trostruko brže i beskompromisnije.

Smenom vlasti u Srbiji nismo smenili i vladajuću ideologiju, a ona je sasvim jasna: vulgarni antisocijalizam i antijugoslovenstvo, povratak društva u zglob2 restauracijom kapitalizma, povratak društvene moći u ruke buržoazije, kao i hijerarhizacija i socijalna segregacija društva. Jezikom stada rečeno, mužjaci su se potukli, Aleksandar je pobedio, ali to ni za jotu nije promenilo činjenicu da su građani svedeni na nivo stada, bez obzira ko im je predvodnik.

Jedina razlika između te dve elite je, po mom mišljenju, taktički pristup jednoj te istoj stvari. Pored jezika čopora, mogli bismo se poslužiti i vojnim rečnikom da opišemo prakse restauracije deregulisanog orijentalnog kapitalizma. Prethodni establišment bio je prinuđen na kompleksnu vazdušno-kopnenu bitku ne bi li progurao deregulaciju tržišta, deindustrijalizaciju, privatizaciju javnih dobara, sistemsko i strukturalno privelegovanje tajkuna i upošljavanje lojalnih poluobrazovanih kadrova – a kompleksnost te operacije je trebalo da sakrije da se radi o političkoj i ekonomskoj deprivaciji građana.

Sadašnji establišment, da bi postigao isti cilj, pribegao je efikasnijoj shock and awe strategiji kojoj je cilj isti, ali se ostvaruje do te mere beskompromisno da nema vremena ni za konsolidaciju otpora ni za kompleksno „pripremanje terena“. Međutim, pored svojih prednosti, shock and awe pristup ima i svoje mane. Kada sadašnji vlastodržac bude smenjen (a nekako mu se nazire kraj) biće smenjen jer će proizvesti nepodnošljive, pre svega socijalne, društvene antagonizme koje niko, pa ni on neće moći da kontroliše.

Nemeće se i paralela sa američkim strateškim pristupima ratovanju. Shock and awe je odnela britke, veličanstvene i beskompromisne pobede u ratovima koje je američka administracija vodila poslednjih decenija, ali je kao nusproizvod nastao ISIS sa kojim sada niko i ništa ne može izaći na kraj. (I sasvim je moguće da sadašnji premijer na nekim od sledećih izbora bude manje zlo. To je logika manjeg zla: uvek će težiti da i ono manje bude sve strašnije i strašnije.)

A evo gde se nalazi dubinska i strukturalna kontradikcija vladavine premijera, koja će ga sa vlasti i skinuti. Da bi došao na vlast, on je morao da otvori alternativni diskurs u odnosu na „lepe-misli-lepe-misli“ koje je praktikovala tadašnja DS. On to i jeste učinio, pa je danas teško zamisliti povratak ćirilica-politici. Duh realnosti je pušten iz boce i više nema povratka, a sadašnji premijer će na realnim problemima i rešenjima pobediti ili propasti (propašće). Vučić je dakle otvorio Pandorinu kutiju i povratka nema: ni za njega ni za nas. Tako je političko premešteno tamo gde mu je oduvek i mesto: na oštricu noža, i to ne malom zaslugom belih listića.

(Crtica: ukoliko tražite pravu odgovornost za ispraznost političkog procesa, potražite je i u onom trenutku kada je ukinut cenzus na izborima. Svojevremeno je to učinjeno ne bi li smo se „modernizovali“ i u infantilnoj želji da politika prestane da nas se tiče. To smo i dobili: sada zaista jeste svejedno ko je na vlasti. Ovakvo obesmišljavanje i dirigovanje političke sfere neophodni su elementi restauracije kapitalističkih društvenih odnosa i osiromašenja stanovnika, jer se oni drugačije ne mogu ostvariti.)

Kvalitet belih listića nije u tome da li će nekoga dovesti ili odvesti sa vlasti, već u tome koliko će valjano neke strukturne probleme, kao što je političko obespravljivanje građana i banalizacija političke sfere, artikulisati i koliko će glasno reći da se na neprihvatljivo ne pristaje, ko god ga nametao i ma kolika cena odbijanja bila.

Peščanik.net, 23.10.2014.

BELI GLAS

________________

  1. Ispostavlja se ipak da je slobodno tržište distopijski projekat, koji može opstati samo ako je, rečima Saše Ilića, strogo kontrolisan. Stoga se i u javnoj sferi dešava ono što se dešava i na tržištu roba: ponuda se „diriguje“, sve dok izbor ne postane besmislen. Sloboda shvaćena isključivo kao tržišno posredovana, pa kombinovana sa mesijanskim uverenjem u teološku pravednost tržišnih odnosa, uslovila je ponovnu globalnu pojavu autoritarizma kao osnovnog sistema vladanja. Tako naš premijer nije usamljen primer, naprotiv, on je standard. U tim uslovima, političko delovanje, da bi bilo učinkovito, prinuđeno je na parademokratske metode i osvajanje javnih prostora. Ni najmanje nije čudno što upravo ulice i trgovi postaju mesta najjače kontrole i intenzivne discipline. Juče je londonska policija organizovala intenzivnu i opsežnu akciju hapšenja uličnog umetnika Benksija. Kardinalni uspeh u borbi protiv crtačke mafije.
  2. O Hamletu, kapitalizmu i nacionalizmu drugi put.