New York’s City Hall, Manhattan, foto: Brendan Mcdermid/Reuters
New York’s City Hall, Manhattan, foto: Brendan Mcdermid/Reuters

“Pobijedio je”, vikao sam na svoj televizor. “Proklet bio, stvarno je pobijedio”. Dok je Donald Tramp ove nedjelje čitao poruku o predaji-pred-terorizmom, shvatio sam ko je njegov gospodar: Osama bin Laden. Tramp je govorio oborenih očiju, kao taoc kojeg su na to prisilili. Govorio je u ime uplašene i nesuvisle Amerike, u ime ljudi koji premiru od straha pred nepoznatim.

Bin Laden, ili njegov duh, primakao se korak bliže svom cilju koji je zacrtao 11. septembra 2001: staviti Ameriku u službu islamskog uspona. Želio je Ameriku koja, kako kaže Tramp, “ne zna što se to dođavola dešava”, koja je “totalno van kontrole”. Želio je Ameriku koju “više nije briga” za svoje slobode. Želio je da svi muslimani budu neprijatelji Amerike. Tramp je uredno uslišio njegove želje. Postao je Bin Ladenov odani sledbenik, njegov saučesnik, njegova marioneta.

Britanci treba da budu obazriviji kada kritikuju Trampa. U njegovom zločinu, ni oni nisu nevini. Godvinov zakon kaže da što duže traje neka politička rasprava, to su veći izgledi da će završiti na Drugom svjetskom ratu: neko će prije ili kasnije zaigrati na “Hitlerovu kartu” – i izgubiti. Dejvid Kameron je zaigrao na tu kartu u prošlonedjeljnoj raspravi britanskog parlamenta o Isisu. Potom je to uradio i laburista Hilari Ben. Oni su izjednačili Isis sa nacistima, a svoje protivnike sa onima koji su se mirili sa fašizmom 20. vijeka. Prizivali su bombardere protiv muslimanskih gradova i tražili zauzdavanje građanskih sloboda srazmjerno proglašenoj prijetnji. Bio je to trampizam loših đaka.

Isis proširuje svoj međunarodni uticaj i teško je to nazvati znakom slabljenja. Ali uporediti bilo kakvu prijetnju Britaniji ili Americi u ovom trenutku sa nekadašnjom prijetnjom Hitlerove Njemačke je apsurdno i istorijski nepismeno. To je uvreda za sve koji su patili i umrli u ratu sa Hitlerom. To je uvreda svih britanskih saveznika širom svijeta. To je uvreda jeziku. I dok je britanski parlament izglasavao bombardovanje (uz zakletvu da neće slati kopnene snage), pitao sam se kako bi ti ljudi reagovali kada bi se Britanija stvarno suočila sa nekim novim Hitlerom. Da li bi se pridružili Donaldu Trampu ispod najbližeg stola, drhteći od užasa?

Strah je najmoćnije od svih političkih oružja. Smrtonosniji od pohlepe, častoljublja i domoljublja. Opasan, jer se hrani iracionalnim u ljudskoj prirodi. Kao i nuklearno oružje treba ga držati pod ključem, za upotrebu samo u ekstremnom slučaju. Ali u posljednjih nekoliko mjeseci strah je bio izdašno upotrebljavan od strane ministara i opozicionih političara, generala, špijuna, policije, novinskih urednika i televizijskih producenata. Svaka budala proglašavana je “egzistencijalnom opasnosti”, prijetnjom po “nacionalnu sigurnost”, saboterom naših “civilizacijskih vrijednosti i načina života”. Nisam mogao vjerovati kad je Radio BBC pozivao slušaoce da se hvališu kako su iz straha otkazivali svoje godišnje odmore.

Niko zapravo ne vjeruje da su britanske vrijednosti i način života toliko slabi da pokleknu pred automatskom puškom ili granatom. Niko zapravo ne misli da muslimanski putnici mogu potkopati američki način života. Puške mogu ubiti, bombe mogu uništiti zgrade. Ali to ne ugrožava “naš opstanak”. Vjerovatnoća za engleski kalifat je ravna nuli, ma koliko političarima i bezbjednosnim krugovima odgovaralo da bude drugačije.

Pa zašto Kameron i Ben ponavljaju Godvinov zakon? Zašto oni koji podržavaju Trampa imaju toliko malo vjere u američke slobode da misle da su one ranjive pred šačicom ubilačkih manijaka, potpomognutih svojim prijateljima iz lobija za oružje? Odgovor na to pitanje je: oni su uslovljeni da se plaše. Naravno, ne slažu se svi Amerikanci sa Trampom, a ni svi Britanci neće se složiti sa Kameronom i Benom. Ali onda, nisu ni svi muslimani bili saglasni sa Bin Ladenom niti su saosjećali sa Isisom. Labava asocijacija raznoraznih grupa sa ekstremističkim ideologijama je prvi korak na izlokanom putu od demokratije ka paranoji i podjelama.

Danas imamo bogat izbor literature o Isisu. Knjige Patrika Kokburna i Gardijanovog Džejsona Burkea, kao i upečatljiva analiza kalifata u Raki Grema Vuda u martovskom broju Atlantik magazina, sve pričaju istu priču: fušerajska intervencija, slab obavještajni rad, kontraproduktivni atentati i rđave procjene prijatelja i neprijatelja. To je priča o lako predvidivim posljedicama za koje se kasnije tvrdi da su bile “slučajne”.

Al-Kaida je 2001. bila mala ćelija na nekoj avganistanskoj planini. Pretjerano reagujući, zapad ju je pretvorio u globalni silu. Nastavio je zatim sijati anarhiju kroz Avganistan i Irak, da bi nakon 2012. pokušao destabilizovati predsjednika Asada u Siriji. Sve ovo se složilo u ludilo koje je konačno stvorilo vakuum u kojem je Isisov kalifat uhvatio korjena. Ovo je sad, kao što Vud naglašava, drugačija teologija i drugačija metodologija od al-Kaidine: država a ne ćelija.

Tu nema rasprave: Britanija je dijelom odgovorna za stvaranje Isisa. Izgleda da sad Kameron vjeruje da ga može poraziti bombama, ponavljajući staru vojnu zabludu, da se ratovi dobijaju bombarderima. Iz svega što sam do sada pročitao, tvrdim da se Isis nikad neće predati pod bombama. To je najčišći od svih hermetički zatvorenih režima. On bi se mogao zbrisati užasnim pokoljem na terenu, ali šta poslije? Za sada se vjerovatno najbolje može izolovati okruživanjem njegovih snaga u sunitskom trokutu, gdje će na kraju sam istrunuti od vlastitih unutrašnjih protivrječnosti.

U međuvremenu, zapadna liberalna demokratija nije ugrožena od kalifata niti od “radikalnog islama”, već sama od sebe. Strah je toliko rasprostranjeno sredstvo politike, jer je najjeftinije. Izazvati političare i medije da šire strah, najmoćnije je oružje terorista. Kao u džudou, fizički slabiji protivnik iskorištava snagu jačeg da ga porazi. Islamski terorizam ne želi da konvertuje zapad u islam. On nije toliko glup. Bin Ladenov cilj bio je pokazati muslimanima da su tvrdnje zapada o njegovoj moralnoj superiornosti prevara. Takozvane liberalne vrijednosti mogu se osporiti pretvaranjem zapadnih lidera u bigote, paranoidne ratne huškače i tlačitelje, pogotovo muslimana. Bin Laden je nastojao usporediti postojanosti konzervativnog islama s licemjerjem i degeneracijom preplašenog zapada. I to mu je polazilo za rukom, dobrih mjesec dana.

Svaka religija ima svoju fundamentalističku struju. Liberalna demokratija ne bi trebala svojim fundamentalistima davati megafone, već ih mora pobijediti umjerenošću i razumom. Ali dok je Tramp puzao pred sjenom Bin Ladena, sve što sam mogao čuti bio je glas iz vodenog groba, “Bravo Donalde! Samo nastavi. Bog je veliki.”

The Guardian, 10.12.2015.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 11.12.2015.

NAŠ TERORIZAM
TRAMPOZOIK