Stara istina je da u politici i pas i mačka spavaju zajedno radi interesa (osvajanje vlasti). Ali, ono što se sada dešava u Makedoniji je mnogo neuobičajenije, jer dojučerašnji politički neprijatelji – „fašisti“ (vladajuća VMRO-DPMNE) i „otporaši“ (opozicijski SDSM) su sada na putu da naprave koaliciju u Kičevu i Strugi, tako prateći primer stranaka iz albanskog bloka. Jasno je da se ovde ne radi o interesima i ideologijama, nego o očuvanju ili osvajanju etničkih teritorija. Na primer, gradonačelnik skopske opštine Čair, Izet Medžiti, otvoreno poručuje albanskim glasačima sledeće: „Nije važno da li će Albanci glasati u Tetovu, jer ako gradonačelnica ne postane Teuta Arifi, onda će to biti Sali Bedžeti; ali je jako važno da oni glasaju u Kičevu, jer ako gradonačelnik ne postane kandidat DUI, na njegovo mesto će doći Makedonac, a Albanci će izgubiti još jednu opštinu u zapadnoj Makedoniji.“

I tako, godine 2013. politika tj. izbori postaju produžetak rata drugim sredstvima. U vreme kada je koaliciranje između zavađenih makedonskih stranaka izgledalo kao mission impossible, u albanskom bloku je sve bilo odavno jasno: stranke su se složile da nastupe s jednim kandidatom za gradonačelnika da bi osvojile „novu teritoriju“ u već zacrtanom etničkom mozaiku (zakonske odredbe o opštinskim granicama za grad Kičevo su stupile na snagu upravo ove godine, jer je njihovo važenje bilo odgođeno u vreme kada se zakon donosio 2004). I ne samo da su se stranke složile, nego su organizovale i čarter-letove za sugrađane iz dijaspore, kao da se radi o bit(c)i ili ne. To je i bio razlog što je tokom prošlonedeljne medijacije od strane EU, Ali Ahmeti susreo Filea i kratko mu poručio: možete činiti i dogovarati šta god hoćete sa makedonskim nevaljalcima, ali ja imam plan i avio-rezervacije. I napustio sastanak…

Dok su se u zadnja dva meseca Makedonci nadmudrivali oko parlamentarnih izbora, Albanci su pokazali da su shvatili suštinu konsocijacije: osvajanje lokalne vlasti predstavlja način zaokruživanja političko-teritorijalne autonomije svoje zajednice, pa su zato upotrebili sve svoje glavne kandidate za nosioce lokalne vlasti. Na primer, vicepremijerka za evrointegracije Teuta Arifi je dala ostavku na to mesto da bi postala kandidatkinja za gradonačelnicu Tetova. No, mada se mnogim Makedoncima ovaj stav neće dopasti, mora se reći da je bitka za Kičevo ne samo zakasnela nego je i besmislena. Od časa kada su opštinske granice povučene po etničkom kriterijumu, svaka je izborna bitka na lokalnom nivou prestala imati ikakve veze sa lokalnom demokratijom, još manje sa selekcijom najboljih i najzaslužnijih. „Neka je od blata, ali samo da je naš“, parola je koja odzvanja svuda.

Pošto kod nas većina ljudi ima kratko pamćenje, hajde da se malo podsetimo kako je to išlo: Struga i Kičevo su bile one dve ključne tačke oko koje su 40-ak dana, iza zatvorenih vrata, pregovarale tadašnje stranke na vlasti (SDSM i DUI) u leto 2004. godine. Na kraju je premijer Bučkovski sportskim žargonom saopštio ishod: da su Makedonci „izgubili sa 3:0“. Pitan da objasni zašto je utakmica izgubljena, predsednik Crvenkovski je dodao „da smo se borili, izgubili bismo sa 5:0“. Niko nije znao s kakvim su se to sredstvima „dogovarali“ partneri u vladi.

Tadašnja opozicija (sada na vlasti) je reagovala mlako i ušla u javnu debatu tek kada je krenula građanska inicijativa za referendum o zakonu. Kasnije kada je došla na vlast, u koaliciji sa DUI (koja je konstanta u vladinim formacijama, dok se stranke iz makedonskog bloka menjaju, a ona s njima igra simultanku i menja ih) – ne samo da nije bilo pokušaja promene zakona u delu koji se odnosio na Kičevo, nego je dat pristanak na proširenu amnestiju, kojom su bili obuhvaćeni i slučajevi ratnih zločina, a u kojima su osumnjičeni-optuženi bili bivši pripadnici UČK.

Od kada se počelo šuškati o mogućoj etničkoj koaliciji, po prvi put kod Makedonaca, duhovi su se uznemirili, posebno oni koji su ozbiljno shvatili političku igru „fašista“ i „otporaša“ (ko u igri partizana i Nemaca, deca su se razišla kada je iz Brisela stigao šumar, ali su se neka deca zaigrala). Tačno je da spas ove države zavisi od mogućnosti da se stvore građanske opcije i izborne liste na kojima neće biti važno ko je kakvog etničkog porekla, ALI to je skoro nemoguće u post-ohridskoj Makedoniji. Zaista je tragikomično sada gledati ovu neprincipijelnu koaliciju i primirje uspostavljeno zbog etničkih razloga između onih koji su čitavu državu držali kao taoca svojih sujeta i političkog inata. Tragikomično je to što sada Kičevo brane oni koji su se složili da Kičevo i Struga postanu gradovi sa dominantno albanskom populacijom, pridodavanjem okolnih seoskih naselja ovim gradovima. Gledano kroz građansku prizmu, užasna je i sama pomisao da ih spaja zajednički strah od Albanaca ili možda zajednička želja da se pred biračima pokažu kao veliki Makedonci (i obrnuto). Ali zar nije strašnije to što već 20 godina glasači disciplinovano, i bez instrukcija i formalnih koalicija, redom glasaju samo za „svoje“? To što su se skupili u etnička stada, formirali etničke stranke u kojima komuniciraju isključivo na svom jeziku itd? Zar nije povreda ljudskih prava to što se od svakog kandidata još u samom startu izbornog procesa traži da deklarira svoje etničko poreklo (zbog kvalifikovane dvojne većine u donošenju odluka)?

Podjednako je licemerno, nakon 12 godina ustavno utemeljene etničke podele koja se smatra svetinjom, sada kukati nad presedanom kod Makedonaca, koji su po prvi put uradili nešto što je kod Albanaca odavno praksa. Albanski političari opominju da je ovaj čin suprotan demokratiji, dok u isti mah organizuju čarter-letove za svoje kontingente iz dijaspore. Neki od onih koji sada lamentiraju su nedavno formirali “građansko” udruženje albanskih intelektualaca G-21, i čak nisu ni primetili da se radi o oksimoronu. Lamentiraju nad ugroženim multietničkim karakterom društva i demokratije, a ćutali su kao zaliveni kada su se 2004. teritorije opština delile po etničkom ključu. Za njih je tada, a i sada, ohridski okvir koji je institucionalizirao podelu, bio uslov mira. A logika te podele je bila očigledna i jasna: zašto bih ja bio manjina u tvojoj opštini, kada ti možeš biti manjina u mojoj? A manjine se bore protiv majorizacije, zar ne?

Nakon dvomesečnog političkog amoka, sada se sve vraća u „normalu“. U tom periodu albanske stranke su se držale po strani, kao da ih se to sve ne tiče, jer kako kažu „oni ne igraju na tuđu muziku“. Sada su mobilizirali sve snage. Dovoljno je videti Facebook profil kandidata za gradonačalnika Kičeva, koji ga prikazuje u slavnim ratnim danima s kalašnjikovim u rukama. No, s druge strane, biografija Fatmira Deharija pokazuje koliko su besmisleni napadi na novog ministra odbrane, Talata Džaferija. Oni koji se s vremena na vreme pale kada se sete (ili ih podsete) na konflikt iz 2001, zaboravili su da su u prvoj postkonfliktnoj vladi zamenici ministra bili i Džaferi (za odbranu), ali i Dehari (za policiju). Ali, što se ratnog backgrounda tiče, ovaj drugi ima daleko veću težinu nego jadni komandant Forina, koji je komandovao grupom od 20-ak vojnika u relativno mirnom kraju. Gledajući šta nudi Dehari, jasno je da to nije ponuda namenjena svim građanima, i da niko i ne očekuje da Makedonci glasaju za njega. Da je DUI bar pokušao da ponudi nekoga bez ratničkog bagaža, bilo bi moguće kritikovati i makedonsku etničku koaliciju (koja bar nudi čoveka koji je, čak i po rečima nekih Albanaca, uradio dosta za grad u prethodnom mandatu). Ovako, svako će se okupiti oko etničke zastave na lokalnom novou, dok će politički pluralizam važiti samo na etnički čistim delovima teritorije.

A u međuvremenu, od 2001. do danas, odrasli su neki novi klinci. Eno ih kako divljaju po ulicama i imitiraju svoje političke uzore, dok koriste hladno oružje (za sada) i kamenuju autobuse po čijoj ruti prepoznaju da će pogoditi glavu nekog od „drugih“. Neki od ovih mladih ljudi će uskoro dobiti i biračko pravo, ali ne zna se koliko će entuzijazma imati za glasačke listiće, nakon ovolikih fizičkih aktivnosti. Odrasli, pre svega političari i medijske ličnosti, svojim govorima podstiču netrpeljivost, pa se onda čude ponašanju mladih. Prave se ludi i roditelji i nastavnici.

Nedavni TV duel između dva direktna učesnika iz konflikta iz 2001, ministra Džaferija i bivšeg policijskog generala Angelova je svakako bio medijski događaj godine. Zaista, na kraju žestoke debate, teatralno su se rukovali, ali slaba je to bila uteha za sve nas koji smo zabrinuto gledali rekonstrukciju i glorifikaciju te 2001-e. Novinar je naivno postavio pitanje Angelovu: a zašto gledate u prošlost, zašto je ne zaboravite i ne okrenete se budućnosti? Odgovor je jednostavan, ako se samo malo promisli: bez suočavanja s prošlošću nema trajnog mira. Ovakva suočavanja u vreme bujanja predizbornih strasti su veoma gledana, ali nisu naivna, pa su čak i kontraproduktivna. Sve dok ministra odbrane bivši pripadnik UČK uverava da je ratovao na protivničkoj strani zbog pravednog cilja i usput citira Klauzevica (da je rat samo produženje politike drugim sredstvima), a koji je by the way odavno napušten u modernoj teoriji rata, ostajete sa osećajem neizvesnosti i grčem u stomaku: a šta ako politika negde zastane, hoće li se opet nastavljati ratnim merama? Šta ako u izbornoj bici njegova zajednica “izgubi“ (ili bolje rečeno ne „osvoji“) Kičevo ili Strugu? I tako, lokalni izbori se vode oko svega sem oko onoga oko čega bi trebalo.

Nova Makedonija, 11.03.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 14.02.2013.

MAKEDONIJA