Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Danas Saša Janković obeležava tačno deset godina rada na mestu zaštitnika građana i ujedno napušta taj položaj da bi se kandidovao za predsednika republike. Time će i praktično početi njegova nedeljama najavljivana predsednička kampanja. U vezi sa tom kampanjom, kao i sa samim izborima, treba skrenuti pažnju na nekoliko stvari. I kampanja i izbori – kao što znamo – zahtevan su posao i daleko prevazilaze moći jedne osobe. Zato je izuzetno važno da Janković u kampanji može da računa na podršku, jer on to sam ne može da uradi.

Podrška Jankoviću stiže iz tri smera unutar političkog i građanskog polja – od nevladinih organizacija, lokalnih građanskih pokreta i stranaka iz demokratskog bloka. Iako je dobro da su sve tu, ove tri različite podrške nisu podjednako važne i učinci im neće biti jednaki. Najmanje važna – što ne znači da je i nebitna – jeste pomoć nevladinih organizacija. Nevladine organizacije obraćaju se onom delu biračkog tela kome je Janković već dobro poznat i koji o njemu već ima formirano mišljenje. Nevladine oirganizacije tu predstavu o Jankoviću mogu dodatno da učvrste, ali je ne mogu proširiti na novi krug ljudi. I u organizacionom smislu, domet nevladinih organizacija znatno je manji od obuhvata građanskih pokreta i političkih stranaka. Mala je korist od nevladinih organizacija i na sam dan izbora – one nisu u stanju da kao kontolori kvalitetno pokriju izborna mesta.

Stoga je podrška iz druga dva smera daleko važnija. Što se građanskih grupa i pokreta tiče, njihova bitna karakteristika je lokalna ukorenjenost, to jest nastojanje da se reše konkretni problemi iz svakodnevnog života sugrađana – što je nova dimenzija u odnosu na dosadašnji angažman Jankovića kao zaštitnika građana. Te grupe su most od Jankovića ka konkretnim građanima i spona koja te građane može povezati sa njim. Gledano kroz sočivo građanskih pokreta, Jankovićevo zalaganje za pravnu državu i vladavinu prava, dakle za vrednosti ustavne demokratije, postaje mnogo konkretnije, odnosno prevodivo na nivo svakodnevnog života. Prethodna saradnja između ovih grupa i Jankovića na mestu zaštitnika građana dobra je osnova za dalji zajednički posao, pored ostalog i zato što se izgradilo međusobno poverenje – a poverenje je ključno za izlazak jednog broja birača na predstojeće izbore.

Iz više razloga, kao najvažnija, i ujedno najproblematičnija, pokazuje se podrška koja Jankoviću stiže od političkih stranaka – Nove stranke i Demokratske stranke, za sada. Ova saradnja može se pokazati kao korisna ako se ispuni par uslova. Pre svega, stranke – upravo zbog pomentug poverenja – ne smeju da ugroze poziciju Jankovića kao nestranačkog kandidata. I drugo, stranke Jankovića ne smeju da koriste za vlastitu promociju, sve i ako se zajedno sa predsedničkim izborima raspišu i izbori za parlament. Ako do toga dođe, ta dva koloseka moraju se držati odvojeno.

U neku ruku paradoksalno, stranke, a pre svega DS, imaće najveću korist od podrške Jankoviću ako tu podršku pruže bez ikakvog uslovljavanja. Odluka koju je doneo glavni odbor DS-a za sada je primer za takav odnos. To je prvi dobar veliki potez te stranke od 2012. godine. Time je ona Jankoviću stavila na raspolaganje mrežu svojih ogranaka i za kampanju i za kontrolu samih izbora: bez toga – a to mogu da daju samo stranke – Janković nema šta da traži na izborima. Uradivši to, DS nas je ohrabrio da pretpostavimo da su konačno izvukli prave pouke iz poraza od 2012. i da je došao kraj njihovom političkom posrtanju. Podrškom Jankoviću, DS je pozvao birače koje je prethodno rasterao da se vrate u političku utakmicu. Bez tih građana, kandidati iz demokratskog bloka – dakle, i Saša Janković i Vuk Jeremić – nemaju šanse da prođu u drugi krug izbora. DS tako ispunjava prvi uslov za obnovu poverenja građana – ako želi da vrati poverenje, ova stranka mora glavne aktere iz vremena pre 2012. povući u drugi plan.

Iz samog DS-a, iz jednog kruga nevladinih organizacija, a i iz medija, stižu pak poruke iz kojih se da naslutiti da postoji uverenje da bi DS mogao da našteti Jankoviću, to jest da bi izborni rezultat Jankovića mogao da škodi DS-u. To nije tačno. DS je već mnogo dobio samom odlukom da podrži Jankovića, jer to jeste prva značajna promena u ponašanju te stranke od 2012. Tom odlukom, pored ostalog, DS pokazuje da je u stanju da stranačke partikularne interese stavi u stranu i da radi u interesu zajedničkog dobra. Ako bilo koji od dvojice kandidata demokratskog bloka uđe u drugi krug – a po svemu što smo imali na dosadašnjim predsedničkim izborima, to je izvesno – biće to pobeda i Demokratske stranke. Jer, ni Jeremić ne može u drugi krug, ako na izbore u prvom krugu ne izađu birači naklonjeni Saši Jankoviću (važno je podići broj glasova do mere koja sprečava pobedu u prvom krugu). Iako pristalice Jeremića i Jankovića pripadaju jednom istom – demokratskom – bloku, treba pretpostaviti da između njih nema ozbiljnijih preklapanja. Malo je verovatno da bi birači spremni da glas daju Jankoviću u prvom krugu glasali za Jeremića, ako bi se desilo da on bude jedini kandidat demokratskog bloka. Dakle, obojica moraju izaći na izbore.

S tim u vezi je i uvid da Janković i Jeremić ne samo da ne smeju zarad jednog višeg zajedničkog interesa, nego i nemaju razloga da u kampanji idu jedan protiv drugog u preotimanju glasova, jer je malo verovatno da je takvo preotimanje moguće. Iz istog razloga ne moraju naglašavati ni međusobne razlike. Oni su predstavnici demokratskih snaga i obraćaju se dvema različitim podgrupama unutar te velike grupe demokratski nastrojenih birača. Ljudi će se za njih dvojicu opredeljivati na osnovu onoga što o njima već znaju, a kampanja je tu da učvrsti postojeća uverenja i da motiviše da se izađe na izbore, a ne da ubedi birače u ispravnost jednog ili drugog političkog programa. Još jednom, ovde se radi o poverenju, a ne o biranju na osnovu predstavljenih razlika. Međutim, oba kandidata odmah moraju reći da će podržati onoga od njih dvojice koji prođe u drugi krug, kako bi se na okupu zadržali demokratski nastrojeni birači, u bloku spram predstavnika starog režima.

Ovi izbori nadilaze stranačke podele i, kako je to već više puta naglašeno, imaju referendumski karakter (stalno treba imati na umu veliki simbolični značaj predsedničkih izbora: pobeda na tim izborima ovde je više puta bila uvod u krupne političke promene na vrhu vlasti). Postavljeno referendumsko pitanje krajnje je – i bolno – jednostavno: da li stranka na vlasti, sa predsednikom vlade na svom čelu, uzurpira državu s našim ovlašćenjem (a glas za njih je upravo to) ili ćemo se tome suprotstaviti jer hoćemo da živimo u političkoj zajednici ravnopravnih građana? Dakle, sticajem loših okolnosti, na ovim izborima se odlučuje o karakteru države u kojoj živimo, a ne o posebnim političkim programima – ovde su danas naprosto ugroženi ionako krhki demokratski temelji, a sa njima i naš status ravnopravnih građana. Ukoliko se raspišu i parlamentarni izbori, to će otvoriti prostor da se stranke takmiče i svojim političkim programima. Ali i to će ostati u senci referendumskog karaktera predstojećih izbora za predsednika, i to ne zato što je ta referendumska slika zgodna za kampanju, nego zato što stvari zaista tako stoje a tekuća vlast nas otvoreno deli na građane prvog i drugog reda.

Peščanik.net, 07.02.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)