Branka Prpa, foto: Avangarda

Branka Prpa, foto: Avangarda

Hrvatsko-srpska istoričarka Branka Prpa za Avangardu govori o opsjednutosti Srbije i Hrvatske BiH: “Kada male države krenu sa megalomanskim idejama, uvek imaju u planu i teritorijalno proširenje, koje svoje argumente i traži i nalazi u takozvanom prirodnom pravu: tamo, naime, žive pripadnici moje nacije. Eto, to je ideološka matrica koja postoji poslednjih 150 godina i koja i danas funkcioniše na istim principima kao i pre vek i po”;

o ratovima ’90-ih: “U pokušaju da se ovaj cilj realizuje, sprovođena su etnička čišćenja, genocid, masovni zločini, i sa srpske i sa hrvatske strane prema Bošnjacima… u suštini i jedna i druga strana imale su istu nameru: da Bošnjake oteraju sa teritorija na koje su pretendirali. Tako je Mostar postao ’hrvatski grad’, što kroz istoriju nije bio”;

o trgovini Kosovom i Republikom Srpskom: “Sve im je to, je li, deda ostavio u nasleđe, pa sad time mogu trgovati… ovakav način vođenja politike, osim što je sulud, istovremeno je i – neodrživ. Jer, da znaju istoriju ovoga prostora, a očito je ne znaju, onda bi ti veliki ’trgovci’ bili svesni i da je Berlinskim sporazumom celovitost BiH čvrsto utemeljena u evropsku politiku, da je BiH zbog toga i danas živuća i da se podrazumeva”;

o posjeti članova Predsjedništva BiH Srbiji: “Srbi i Hrvati, zapravo, ne priznaju BiH kao samostalnu državu. Hrvatski član Predsedništva Dragan Čović, baš kao i srpski Mladen Ivanić – o predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću da i ne govorim – ponašali su se kao da je BiH njihov dominjon, odnosno kolonija. Otuda zahtev da BiH kao celina usvoji stavove koje imaju nacionalni centri srpskog i hrvatskog naroda. U političkoj praksi to suštinski znači odricanje samostalnosti BiH”;

o reakcijama Hrvatske na hašku presudu: “To je skandalozno. Reč je o petoj po redu presudi u kojoj se govori o međunarodnom sukobu, odnosno o agresiji Hrvatske na BiH. Ako na komemoraciju Slobodanu Praljku dođe potpredsednik Vlade i visoki funkcioner HDZ-a, o čemu mi onda govorimo?! Kada u svemu učestvuje katolička crkva, koja je organizovala mise u čast presuđenih zločinaca, dobijamo zaokružen stav saveza elita kada je reč o BiH”;

o Deklaraciji za očuvanje srpskog naroda: “Ta Strategija je jasno markiranje političkog terena za buduću ideju nezavisnosti RS i njenog pripojenja Srbiji. Što je velikosrpski koncept. Bio i ostao. Srbija je u poslednjem ratu doživela poraz, kapitulirala je, što samo znači da koncept velike Srbije nije uspela da realizira, a ne da je od njega odustala.”

To kako danas izgleda Balkan, tačnije, na šta on liči prije svega zahvaljujući politici dvije najveće države i dva najbrojnija naroda koja su i stvorila i srušila Jugoslaviju – Srba i Hrvata – po riječima hrvatsko-srpske istoričarke Branke Prpe nedoljivo podsjeća da kraj 19. stoljeća, kada je, kako kaže, nacionalni ekskluzivizam pobijedio suštinske interese koji proizlaze iz koncepta zajedništva naroda. “Strategija i strateški cilj dva naroda, ustanovljen u drugoj polovini 19. veka, već osamdesetih godina 19. stoljeća potpuno se promenio, podudarivši se sa aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije”, kaže za Avangardu Branka Prpa. “Početkom 20. veka, politikom novog kursa, a pre svega stvaranjem jugoslavenske revolucionarne omladine koja je, pod uticajem Masarika, prihvatila ideju da bi Austrougarsku monarhiju trebalo rušiti revolucionarnim sredstvima, promenjen je zvanični tok srpsko-hrvatskih odnosa. Centar njihovog međusobnog sukoba, ali i političkog saveza je onda kao i danas bila Bosna i Hercegovina. Uvek, dakle, ista meta; uvek isto pitanje koje istorijski definiše srpsko-hrvatske odnose na Balkanu”.

Kako ih definiše? Otkuda ta opsjednutost Srbije i Hrvatske Bosnom i Hercegovinom?

Otuda što i Srbija i Hrvatska Bosnu i Hercegovinu vide kao deo vlastite teritorije. Što ona nije bila. Najzad, bez podeljene BiH nema ni velike Srbije, ni velike Hrvatske. Kada male države krenu sa megalomanskim idejama, uvek imaju u planu i teritorijalno proširenje, koje svoje argumente i traži i nalazi u takozvanom prirodnom pravu: tamo, naime, žive pripadnici moje nacije. Eto, to je ideološka matrica koja postoji poslednjih 150 godina i koja i danas funkcioniše na istim principima kao i pre vek i po.

Možemo li danas govoriti o teritorijalnim pretenzijama Srbije i Hrvatske u odnosu na BiH?

Ratovi devedesetih jasno su pokazali da te pretenzije postoje. U pokušaju da se ovaj cilj realizuje, sprovođena su etnička čišćenja, genocid, masovni zločini, i sa srpske i sa hrvatske strane prema Bošnjacima. Sporadično je Vojska RS činila zločine prema bosanskim Hrvatima, ali su u suštini i jedna i druga strana imale istu nameru: da Bošnjake oteraju sa teritorija na koje su pretendirali. Tako je Mostar postao “hrvatski grad”, što kroz istoriju nije bio. Ovo o čemu govorim bila je politička, odnosno vojna praksa.

Ako već postoje određene istorijske okolnosti u kojima se pojave manje ili veće teritorijalne pretenzije Srbije i Hrvatske prema BiH, možete li definisati politički momenat koji je uslovio način na koji se danas artikulišu te ambicije?

Pogledajte i međunarodni kontekst, u kojem je dopušteno prekrajanje državnih granica, izdvajanje delove državnih teritorija, priznavanje te teritorije od jedne ili druge strane u međunarodnoj praksi… Pa, predsednik Donald Tramp je nedavno priznao Jerusalim kao glavni grad Izraela, uprkos UN, uprkos svim njenim deklaracijama ili međunarodnom pravu, koje je, raspadom Jugoslavije, počelo da se para. I onda nije čudno što danas imate Baskiju, što imate Krim, što se pitate dokle će to paranje uopšte da dođe, gde će da se zaustavi.

Kada je reč o Bosni i Hercegovini, ako jedan njen deo, kako se to svako malo najavljuje, zaista proglasi nezavisnost i izađe iz određenog državnog konteksta, onda je sledeći logičan korak pripajanje drugom. Istu stvar kao trend imate i među Albancima, gde ono što je izdvojeno ima želju da se spoji sa Albanijom. U tom slučaju dobijamo veliku Alabaniju, koja takođe nije dobra za Balkan. Naravno, namerno sam izdvojila ova dva slučaja, jer se u Beogradu po tom principu konstantno pokušava ustanoviti politička trgovina.

Mi vama Kosovo, vi nama Republiku Srpsku?

Tako je. Sve im je to, je li, deda ostavio u nasleđe, pa sad time mogu trgovati. Cela ideja trgovine teritorijama, narodima, istorijskim celinama je sumanuta; ovakav način vođenja politike, osim što je sulud, istovremeno je i – neodrživ. Jer, da znaju istoriju ovoga prostora, a očito je ne znaju, onda bi ti veliki “trgovci” bili svesni i da je Berlinskim sporazumom celovitost Bosne i Hercegovine čvrsto utemeljena u evropsku politiku, da je BiH zbog toga i danas živuća i da se podrazumeva. Uprkos činjenici da u međunarodnoj politici imamo ljude koji krše ugovore…

Mislite na predsjednika Vladimira Putina?

Kao i na predsjednika Donalda Trampa. Naravno, to ne znači da je ovo što oni čine dozvoljeno i da bi se trebalo uzeti kao praksa. Sa druge strane, za razliku od Trampa, tj. od Amerike, od Putina niko i ne očekuje da poštuje dogovore. Jer, Rusija je, da se razumemo, uvek bila azijska despotovina kojoj je svejedno da li je trenutno carska, komunistička ili kapitalistička. Baš kao i Kina, u kojoj je takođe irelevantno ko sprovodi državnu politiku: car, Mao Ce-tung ili CK Kine. Važno je da cveta hiljadu cvetova, je li.

U Srbiji se zaista često može čuti teza o trgovini “Kosovo za RS”, pa se onda otvara pitanje – ako je Kosovo moglo proglasiti nezavisnost, zašto to ne može RS. Naravno, tu se namjerno prenebregava sitan detalj: i kao građani “krnje” Jugoslavije, Albanci su konstantno ugnjetavani, nad njima je Miloševićev režim izvršio etničko čišćenje 1999, tokom NATO intervencije na SRJ. Najzad, Međunarodni sud pravde u Hagu potvrdio je da kosovska nezavisnost nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Istovremeno, znamo kako je i na čemu je nastala RS.

Prvo, činjenica je da, tokom stotinu godina koliko je Kosovo bilo u sastavu Srbije, srbijanske političke elite nisu uspele da nađu političko rešenje kojim bi Albance integrisale u svoj državni prostor.

Jesu li ga uopšte tražile?

Pa, rešenje ne možete tražiti ako pokušavate da jednom narodu nametnete odnos vlasništva, tj. ako građane albanske nacionalnosti ne učinite ravnopravnim sa ostalim građanima svoje zemlje. Ne možete tražiti rešenje ako sa skupštinskih govornica decenijama konstantno vređate i omalovažavate ceo jedan narod, ili ako kao političku praksu promovišete isključivo vojne uprave koje su se smenjivale jedna za drugom. Podsećam da je nedugo nakon Miloševićevog dolaska na vlast, Albancima oduzeto stečeno pravo, odnosno da je Kosovu ukinuta autonomija. Ovaj potez ogolio je vrstu politike u kojoj vi verujete da činom sopstvene volje možete da radite šta god hoćete. Pa, ne možete. Za vas kao vlast, kao državu i društvo ne postoji, dakle, demokratski način da rešite takozvano albansko pitanje, čime dokazujete da nemate toleranciju ni sposobnost da razumete potrebe drugog naroda, njegovu kulturnu i religijsku matricu. I, šta nakon toga dobijamo? Epilog koji smo gledali u vreme vlasti Slobodana Miloševića: nesposobnost da kao država upravljate određenim prostorom rađa bes, iz kojeg ulazite u zločin. E, taj vas zločin diskvalifikuje kao državu, pa zato i gubite pravo da upravljate tom teritorijom.

Zar ta agresivna politika, politika sile nije viđena i nedavno, prilikom posjete famoznog tročlanog Predsjedništva BiH Beogradu, kada smo, baš kao i devedesetih, na veoma direktan način vidjeli Bakira Izetbegovića u sendviču između dva agresora na BiH? Bijes koji se tog dana sručio na Izetbegovića izazvan je njegovom rečenicom da će se spoljna politika BiH, umjesto u Beogradu, voditi u Sarajevu. Čekajte, šta je tu sporno?

Ništa nije sporno, naravno. Ili barem ne bi trebalo da bude. Nažalost, tog smo dana u Beogradu zaista imali priliku da vidimo sliku koju ste upravo opisali, a koja je pokazala da Srbi i Hrvati, zapravo, ne priznaju BiH kao samostalnu državu. Hrvatski član Predsedništva Dragan Čović, baš kao i srpski Mladen Ivanić – o predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću da i ne govorim – ponašali su se kao da je BiH njihov dominjon, odnosno kolonija. Otuda zahtev da BiH kao celina usvoji stavove koje imaju nacionalni centri srpskog i hrvatskog naroda. U političkoj praksi to suštinski znači odricanje samostalnosti BiH. Do tog zaključka nije teško doći, posebno ako se zna istorija srpsko-hrvatskih odnosa, čija je konstanta, ponavljam, ista: Bosna i Hercegovina. Kada je Stipe Mesić izabran za predsednika Hrvatske i kada je rekao – zaboravimo Bosnu, ponadala sam se da se prvi put u hrvatskoj politici desila veoma važna promena. Na tugu i nesreću same Bosne, tu zemlju ni jedan od dva suseda nije zaboravio. Niti će. To je njeno prokletstvo. Taj sendvič, taj samrtni zagrljaj dva ključna naroda i države koje su stvorile i srušile jugoslavensku zajednicu.

Ako pogledate način na koji je Hrvatska reagovala na presudu šestorici…

To je skandalozno. Reč je o petoj po redu presudi u kojoj se govori o međunarodnom sukobu, odnosno o agresiji Hrvatske na BiH. Pored toga, ovo je bila presuda protiv čovečnosti i kršenja pravila rata, što očito nije naročito impresioniralo državni i politički vrh Hrvatske. Naprotiv: oni presuđene ratne zločince na neki način obogotvoruju, od njih prave heroje. Ako na komemoraciju Slobodanu Praljku dođe potpredsednik Vlade i visoki funkcioner Hrvatske demokratske zajednice, o čemu mi onda govorimo? Kada u svemu učestvuje katolička crkva, koja je organizovala mise u čast presuđenih zločinaca, dobijamo zaokružen stav saveza elita kada je reč o BiH.

Hrvatska je još i članica EU.

Što joj očito ne smeta ni da rehabilituje ustaštvo i NDH. I u Hrvatskoj i u Srbiji je ta revizija istorije zaista jeziva. I sramna. Kao građani Hrvatske ili Srbije morate se zapitati – u čije ime to Hrvatska i Srbija, zapravo, rade? Ko im je to dozvolio? Nažalost, ono što se događa kod nas, događa se i u Evropi i u SAD. Govorim o ozbiljnim polarizacijama celokupnih društava vezanim za ključna civilizacijska pitanja i već postignute domete u koje ubrajamo toleranciju, ljudska prava, jasan stav prema fašizmu i nacizmu… Sve je to, na neki način, relativizovala odluka Evropskog parlamenta, koji je komunizam izjednačio sa nacizmom.

Upravo se na tu idiotsku odluku Evropskog parlamenta pozivaju svi naši nacionalisti i revizionisti.

To je tačno. Nažalost, deklaracijom koju je doneo, Evropski parlament uspostavio je “ravnotežu” koju smo gledali u jugoslavenskom ratu i koju gledamo i danas: da, istina je – mi smo ubijali, mi smo pravili zločine, ali ste ih pravili i vi. Otuda genocid u Srebrenici svoje “opravdanje” traži u zločinima koji su nad Srbima napravljeni tokom Drugog svetskog rata. Pa, neće moći tako. Ta revizija ne samo istorije, nego i celokupnih vrednosnih sistema na kojem počiva međunarodni poredak stvoren nakon Drugog svetskog rata dovela je do toga da je danas sve dozvoljeno, sve je dopušteno. Što je katastrofalno.

Početkom devedesetih, mi koji smo se borili protiv Miloševića, protiv rata i zločina, imali smo jasnu paradigmu, a to je bila Evropa i njen vrednosni sistem. Imali smo i Ameriku, zemlju koja je tvorac ljudskih prava. Američka Deklaracija o nezavisnosti starija je od francuske Deklaracije o pravima čoveka i građanina. Dakle, imali smo nešto što je temelj ljudskih prava i pravde. Zemlje koje to proklamuju sada su se potpuno izopačile, pervertirale te principe u nešto što se ne da podneti.

Zašto?

Zbog ideje neoliberalnog kapitalizma, pomoću kojeg smo svi zajedno vraćeni na model 19. veka, tj. na trenutak kada je ideja socijalne pravde, radničkog zakonodavstva i svega što iz toga prozilazi bila mislena imenica. Tada je i demokratija bila ograničena cenzusom. Ne zaboravite da je biračko pravo u Velikoj Britaniji potpuno i apsolutno dobijeno tek nakon Pravog svetskog rata. Do tada ga nije bilo. U neoliberalnom kapitalizmu su, dakle, promenjeni svi vrednosni sistemi, ukinute su ustavne kategorije poput osmočasovnog radnog vremena i čovek danas radi dvanaest ili četrnaest sati, nema nikakva prava i, da ne bi vreme trošio odlaskom u toalet, nosi pelene dok radi u proizvodnji. Upravo su ove stvari suštinski devastirale sva postignuća s kraja 19. i tokom celog 20. veka, u kojem država više nije bila noćni čuvar bogatstva krupnog kapitala, već država svih svojih građana. Taj model je, kažem, promenjen kada je predsednik Buš proklamovao neoliberalizam iz kojeg je proistekla i revizija koja je sveopšta, i sve ostalo. Ušli smo u neoliberalnu samoživost koja glasi – hoće mi se, može mi se. Evropa je postala koncentracioni logor prepun stražarskih kula, osmatračnica, bodljikavih žica… To je slika Evrope i slika sveta u kojem živimo. Ipak, moramo nastaviti da govorimo o idealima…

Zbog čega?

Zbog toga što to znači ostati čovek. Uprkos stvarnosti, ne smemo odustati od humanosti, od slobode, od jedinstvene sposobnosti čoveka da saoseća sa drugima. Što bi rekli budisti – mislim svet osećajući ga; ili filozofi – ne možeš da misliš svet ako ga ne osećaš. Osećanje sveta, ta empatija je ono što nas čini ljudima. Ove vrednosti su trijumfovale u Drugom svetskom ratu, i to je bila ta velika pobeda antifašističkog bloka: nije, dakle, važno što se nešto ne događa meni, važno je da patnju drugoga osećam kao svoju. Od toga se ne sme odustati, znate…

Šta je sa najavljivanom Deklaracijom za očuvanje srpskog naroda, koja je trebalo da bude objavljena 1. decembra ove godine, čime bismo, kako je to rekao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ušli u godinu obilježavanja vijeka od nastanka Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca? Kako Vam je djelovala ta najava? Kao pokušaj Srbije da nastavi da gospodari “srpskim zemljama”: BiH, Crnom Gorom i Makedonijom, djelovima Hrvatske ili…?

Naravno. Ta Strategija je jasno markiranje političkog terena za buduću ideju nezavisnosti RS i njenog pripojenja Srbiji. Što je velikosrpski koncept. Bio i ostao. Srbija je u poslednjem ratu doživela poraz, kapitulirala je, što samo znači da koncept velike Srbije nije uspela da realizira, a ne da je od njega odustala. Ovde se, nažalost, nije dogodila katarza, u kojoj bi građani kazali – jeste, Milošević je skinut sa vlasti, ali je taj isti Milošević morao da potpiše sve sporazume, sve kapitulacije koje je potpisao. Od Dejtonskog do Kumanovskog sporazuma. Srbija je, dakle, i politički i vojno – poražena.

Međutim, ako nakon tog poraza na vlast dovedete iste ljude koji su ideju velike Srbije zastupali devedestih godina i definisali granice Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica i ako čovek koji je to zagovarao 2012. postane predsednik države, onda… Zašto se danas čuditi činjenici da Vučić od Bosne želi da napravi poslušnu državnu jedinicu, koju će lišiti njene suštinske autonomije? Zašto? Jer, ako je stav da Bosna mora slediti politiku Beograda, ako kao suverena država rizikujete da sa Srbijom dođete do ivice rata samo zato što se usudite da imate drugačiji politički stav, onda to dokazuje da velikosrpski projekat o kojem govorim nije napušten. Eto to je najstrašniji epilog rata i raspada bivše Jugoslavije. Uključujući nepriznavanje ratnih zločina i proglašenje herojima onih koji bi morali biti sramota svojih naroda. Nažalost, nijedna zemlja nastala iz SFRJ nije izašla iz trajnog prošlog vremena, kako bi rekao Corax; svi u njemu živimo, jer smo zadržali sistem koji dovodi u pitanje temelj na kojem počiva ljudski moral i etika.

Da, ali ko je 2012. na vlast doveo ljude o kojima govorite? Ko je ustoličio Miloševića? Pa, građani koji su za njih glasali. Njih nije na scenu spustio nekakav deus ex machina, građani su ih izabrali.

To je istina. Međutim, ne smemo zanemariti ponašanje EU. Na dan inauguracije Aleksandra Vučića, na primer, tadašnja ministarka spoljnih poslova EU rekla je da greše svi oni koji sumnjaju u kapacitete ovog čoveka. Pa, predsednik Francuske Emanuel Makron je pre nekoliko dana pozdravio evropsku politiku Aleksandra Vučića. Koju evropsku politiku? O čemu ti ljudi uopšte govore? Ko je saučesnik galimatijasa u kojem živimo? Ko je ostavljen na cedilu? Pa, mi koji smo i devedesetih bili na drugoj strani, koji smo se borili protiv Miloševićeve politike zločina, šovinizma, nacionalizma i rasizma.

Devedesetih vas je bilo malo, danas još i manje.

Nije problem biti manjina. Posebno ne ona manjina koja govori o moralnim i etičkim temeljima na kojima mora počivati svako društvo i država. Jer, politika mora imati etiku, mora. Pojam politika nastao je od grčke reči politeo, što znači građanin. Građanin je taj koji oličava politiku, a država je, što kaže Kant, umna zajednica slobodnih ljudi. Slobodni ljudi su tvorci svoje države. Jasno je da mi kao građani država Balkana apsolutno ne interesujemo evropsku političku klasu. U suprotnom, vladavina političara poput Aleksandra Vučića bila bi nezamisliva. Demokratske snage 5. oktobra 2000. imale su podršku celog demokratskog sveta; danas je nemaju. Drugim rečima, Evropi odgovara upravo ovakva despotska vlast jednog čoveka koji je zamislio da je država on. Zato kao građani i živimo u toj somnabuliji, u lakrdiji od politike i od države; u rijalitiju jednog čoveka koji može biti sve što mu padne na pamet.

EU podržava predsjednika Vučića vjerujući da je on garant stabilnosti Balkana; istovremeno, zapad žmuri na činjenicu da onaj kojega podržava svojom politikom konstantno dovodi u pitanje upravo stabilnost cijelog regiona. Jer, jasno je da su prsti predsjednika Vučiča upleteni u ugrožavanje stabilnosti BiH, Crne Gore, Makedonije, Kosova… Zar im to nije jasno?

Nakon svih totalitarizama 20 veka, tog “stoleća zlih”, kako bi rekla Agneš Heler, i onog čuvenog – sigurno drug Staljin ne zna šta se događa, a događaju se najstrašnije čistke i likvidacije – u politici danas više nije moguće nešto ne znati ili ne videti. Evropa, dakle, veoma dobro zna šta se ovde događa, zna šta se sprema. Međutim, postavlja se pitanje – da li zapadu odgovara da Balkan ostane trajno nestabilan.

Odgovara li mu?

Odgovara. U suprotnom bi preko noći zaustavio haos na Balkanu. Jer, šta radi Vučić? Destabilizuje Balkan. Zašto onda odgovara zapadu, zašto ga podržavaju? Zato što ne žele ozbiljnu i stabilnu državu kakva je bila Jugoslavija, kojom nisu mogli da upravljaju. Ne zaboravite, Balkan je uvek bio važna tačka ukrštanja interesa istoka i zapada. Jovan Cvijić je davno rekao da je naš problem to što smo svoju kuću sagradili na sred puta i sada stalno razmišljamo o tome da li ćemo da je branimo puškom, ili ćemo da naplaćujemo putarinu. Srećom, svaka od država nastala raspadom SFRJ danas je bez ikakvog potencijala da vodi rat, pa svi eventualni sukobi koji bi se mogli voditi na ovom prostoru biće kreirani sa strane. Da li je to dobra ili loša vest? To, ipak, procenite sami.

Avangarda, 15.12.2017.

Peščanik.net, 19.12.2017.

Srodni linkovi:

Novosti: Branka Prpa – intervju

VIDEO: Branka Prpa – Ruže za Jugoslaviju

BRANKA PRPA NA PEŠČANIKU

REVIZIJA ISTORIJE