Ne davimo Beograd
Ne davimo Beograd

Ima u tome neke (na)opake simbolike: u danu koji je trebalo da označi njeno približavanje poštovanju (ljudskih) prava, Srbija se primakla diktaturi i samovolji. Umesto da hapsi one koji su (s)rušili Savamalu i pravni poredak, vlast hoće da hapsi one koji protiv tog nasilja protestuju.

U ponedeljak 19. jula Srbija je otvorila poglavlja 23 i 24. pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, koja utemeljuju vladavinu prava u jednom društvu. Poglavlje 23, da podsetimo, odnosi se na pravosuđe i osnovna prava, a 24 na pravdu, slobodu i bezbednost.

Kada je o ovom drugom reč „skandal Savamala“ je pokazao da u Srbiji ništa od toga ne funkcioniše. Nema bezbednosti za građane, jer oni i njihova imovina mogu da se nađu na udaru nepoznate sile, a da policija odbije da im pruži zaštitu; nema ni slobode, jer ta ista mračna sila može da im na neodređeno vreme oduzme slobodu kretanja i posedovanja; nema ni pravde, jer ni do dana današnjeg oni koji su to učinili ne da nisu „privedeni pravdi“, nego se čitav pravni sistem srozao kao najlon čarapa. Sve u svemu – troduplo golo.

To je na neki način logična posledica stanja u kome se nalazi srpsko pravosuđe. Kome je, kao što rekosmo, posvećeno 23. poglavlje pregovora. Doduše, nikada ono nije ni imalo status kakav zaslužuje, tj. nikada nije bilo ono što mu formalno-pravno pripada – treća grana vlasti. Uglavnom je bilo prišipetlja izvršne vlasti, drugačije rečeno pod kontrolom vlade, još tačnije – vladajuće partije. Tako je bilo i nekada, u jednopartijskom sistemu, tako je i sada, u višepartijskom. Sve reforme su propale, a položaj pravosuđa poslednjih godina još je i pogoršan, još više je ono stegnuto mengelama državne uprave. Progon sudije Vladimira Vučinića to je najbolje pokazao. A da vladajuća partija nema nameru da pravosuđe ispusti iz ruku pokazuje i najnoviji, „slučaj CEPRIS“. Tačno tuce pravnika – sudija, advokata i profesora – osnovalo je nedavno Centar za pravosudna istraživanja, nevladinu organizaciju čiji je osnovni cilj da radi na unapređenju pravosuđa. Na to je sudski establišment promptno reagovao. Predsednik Višeg suda, Aleksandar Stepanović, ta „zla kob“ srpskog sudstva, koji se proslavio time što je pomenutog sudiju Vučinića oterao iz pravosuđa, CEPRIS je praktično proglasio za antidržavno udruženje. A Vrhovni savet sudstva je brže-bolje zakazao sednicu na kojoj je trebalo da odlučuje da li je članstvo u CEPRIS-u spojivo sa sudijskom funkcijom. Sastanak je zakazan za petak, 15. jul, ali je iznenada to pitanje skinuto sa dnevnog reda. Jasno je i zašto. U ponedeljak 18. jula u Briselu se odlučivalo o tome da li će poglavlja 23 i 24 biti otvorena, a njegova odluka mogla je taj dugo željeni trenutak da otkaže.

Sudije dižu glavu i to je dobro. Bez nezavisnog sudstva nema ni države ni građanina. Nego uzurpirane moći, sa jedne, i podanika, sa druge strane. Ili, ako hoćete – dahija i sirotinje raje.

Peščanik.net, 19.07.2016.

BEOGRAD NA VODI
REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.