#Apel100

#Apel100

Jutros (petak 3. mart) sam ponovo video kolumnistički uradak Bogoljuba Karića u Politici. Iz nekog razloga, taj povratnik među ljude koje više ne traže „nadležni organi“ kako bi im metnuli gvožđa na ruke, postao je znameniti novinski pisac velikog lista, uslikan pored naslova, kako i valja.

No, da vidimo, čime se to bavi ovaj šareni biznismen, proizvođač trnokopa, motika i vašarske muzike, uzgajivač zeleniša, vlasnik televizije, telefonije i univerziteta, čovek koji u sebi simbolički sažima biografije Broja Jedan iz Alana Forda, Arsena Lupena, Nušićevog ujka Vase i Manovog Feliksa Krula.

Tekst je naslovljen u obliku besmislene sintagme: „Mir i stabilnost, stop nacionalizmu“, pa su se odatle mogla očekivati zamarajuća opšta mesta o tome kako sačuvati to što nevešti i vidno nepismeni autor smatra važnim.

Kad tamo, naslov je samo maska, vrednosna barijera ili nešto slično, za besramni niz udvaračkih bravura koje je Bogi smislio u slavu Aleksandra Vučića. Ako sve to Karić radi da ga ipak ne bi odveli u aps, a razloga ima onoliko, onda se to može i razumeti. Vidite ovu rečenicu: „Vučićeva strategija jeste da ima najveći stepen tolerancije da bi održao mir i političku stabilnost i on ne naseda na provokacije koje stižu sa svih strana“. Zanimljivo, u ovu stilsku i jezičku besmislicu nisu se mešali ni jezički redaktor a ni lektor, jer da jesu, Bogi bi morao da završi zgužvan u korpi za bezvredne pisane stvari, gde mu je i mesto.

Zašto je Bogoljub Karić toliko važan za Vučićevu kampanju, a jeste važan? Njegov stil pisanja i njegov javni govor predstavljaju šifru za razumevanje suštine naprednjačkog nastupa: oskudna retorika, mrsne laži („stepen tolerancije“ „ne naseda na provokcije“), servilno podilaženje, nevešte obmane, poistovećivanje mira i političke stabilnosti sa imperativom Vučićeve pobede. U prvom krugu, naravno.

Na prvi pogled, Vučićev javni govor je nešto napredniji od Bogijevih leksičkih dostignuća u navedenom, inače upadljivo priglupom panegiriku. Pokušao sam da slušam šta je A.V. govorio u Vranju. Auh, bile su to sudnje muke! Intonacija, gestikuliranje, falseti, urlanje i patetična prenemaganja, koketiranje sa istorijom i opstankom, nemotivisane budalaštine – iritiraju do granica trpljenja. Od toga mogu da budu zaštićeni samo stvorovi čija je ljubav slepa. Svaki misleći partijski trudbenik, ili malo vispreniji pisac govora izbegao bi sklopove rečenica koje su po svojoj suštini bezvezne i ambiciozno prazne. Ali, kod ovoga takvih ljudi nema, kapitalne mudrosti dolaze neposredno iz Vučićeve glave. Citiram iz Danasa, nisam sebe silio da pamtim nadobudne mitingaške ekspresije, koje još pri elementarnom razlaganju izgledaju odvratno tupavo: „Ja vidim koja sila stoji iza ujedinjenih kandidata, koji bi da naruše mir i stabilnost Srbije“. Koja je ta sila, teško je znati i prozvati je, čak i na preventivno dresiranom saboru, pri histeričnoj negaciji svega što je drugačije. Teško jeste za svakoga, ali ne i za A.V. Pa dodaje da oni (ujedinjeni kandidati) „sto dana vode kampanju, nemilice trošeći novac koji su dobili i od tajkuna“. Razumeste li vi ljudi ovo?

Dakle, ujedinjeni tajkuni stoje iza ujedinjenih kandidata. Oni bi zajedno da naruše „mir i stabilnost“ u Srbiji. Ali, kako i zašto? Pa, tako što se kandiduju!

Zanimljivo, Bogi i Vučić u ključnim segmentima poruke govore identičnim jezikom, ali ma kako se bilo kome činilo, predsednički kandidat SNS je znatno konfuzniji od svog ushićenog sledbenika. Svaka analiza sadržaja govora i suštine poruka otkrila bi nekoliko važnih stvari koje se tiču posednika skoro apsolutne vlasti: nesigurnost u ono što govori, strah od gubitka izbora, preventivno opravdavanje takve mogućnosti, strah od nesposobnosti da dovoljno dobro artikuliše poruke, mada ih njegova ciljna grupa poima uglavnom neartikulisane.

Ipak, ključna poruka, koja je primer akumulacije nadmene stupidnosti i samoljublja, jeste paralela između Ukrajine, Makedonije i Srbije. Pa kaže:“ Ja im neću dozvoliti da Srbiju dovedu u stanje u kome se nalazi Makedonija, ili da naprave ukrajinski scenario, vi odlučujete o sudbini Srbije, a ne ambasadori i oni spolja koji nama ne žele dobro.“

E sad „jebi ga Mitre“, što bi rekla moja pokojna baba Draginja, za bližnje Gicka. Šta je govornik želeo da rekne? Imam zamašni inventar zvaničnih podviga Tomislava Nikolića u pokušajima da nešto javno kaže, ali ovako daleko taj nikada nije dobacio. Slutim da je kandidat A.V. poručio kako su njemu svi neprijatelji osim njega lično. Mada se u ovdašnjoj šizofrenoj melodrami ni ta mogućnost ne može isključiti. Dušmani su i građani koji bi glasali za bilo koga iz grupe „ujedinjenih kandidata“. Najpre je rekao da im to (scenarija, ujedinjenje kandidata?) lično neće dozvoliti, deklamujući uobičajenu narcističku apoteozu (sebi samom) da bi okupljenim Vranjancima poručio da ipak oni odlučuju o sudbini Srbije.

Premijer nije objasnio, jer to ne ume, jer je to dibidus mahnita paralela, kako je u Srbiji moguć ukrajinski ili makedonski scenario. Analogije nema, niti bilo kakvih nagoveštaja nečega što liči. U stvari, njega hvata strah od bilo kakvih protesta. Mogući (nadam se i izvesni) građanski otpor protiv njegove iracionalne vladavine, on vidi kao scenario za rušenje Srbije.

Govor u Vranju kazuje kako je Vučić potpuno izgubio orijentaciju, da je ostao bez ideje, da nejasnim jezičkim modelima obrazlaže jedino ono što ne razume i to samo onima koji to nekako ipak umeju da shvate. Moguće da su poruke bez smisla ostale jedino što može da kaže svojim biračima i da svoj strah od pada prenese na njih, pa ih tako vabi u pomoć. On zna da više nije u moći da spreči bilo šta od onoga što ga dovodi do paničnog straha.

Ali, ipak postoji okolnost koja može da ulije infuziju kuraži u A.V. Najčuvenija srpska starleta trećega doba, Nada Macura, javno mu je pružila svu svoju stručnu ljubav i podršku. Ako njen kandidat pobedi na izborima, milo lice ove dražesne javne radnice gledaćemo u jutarnjem programu sve dok ne napuni 90. Nema tog strašila koje po srpskom mraku hoda samo.

Peščanik.net, 04.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)