Zabrana knjige Dragulj Medine, i to u zemlji u kojoj je procentualno prisustvo muslimana u stanovništvu relativno malo, rječito ilustrira posve anahrono golemu moć vjerskih zajednica na tranzicijskom Balkanu.

Bliže nam se, evo, ko zna koji po redu jesenji postdejtonski izbori, a ovdašnji se analitičari svejednako čude Dodikovoj retorici.  

A onda je, evo, Radovan Karadžić uhapšen, i to u Beogradu. Nije bio ni u kakvom podzemnom bunkeru kao Sadam Hussein, nije bio - kako bi kazao Marko Vešović - "u čika Pekinom trapu"... 

Pouka je bernhardovska: od prošlosti se ne može pobjeći, no svako treba nositi (samo) svoj križ. 

S ruba travnjaka naše je utakmice redovito pratila izbjeglička "mala raja", dječarci od šest, sedam, osam godina, koji bi jedva dočekali da poslije nas i sami zaigraju "Bosanci" naspram "Hrvata". 

Rat u Bosni i Hercegovini neodvojivo je vezan za priču o sarajevskoj televiziji. Jedna od stvari na kojima je Radovan Karadžić najupornije insistirao u mjesecima uoči rata jest podjela Televizije Sarajevo na tri nacionalna kanala. Planinske kote koje je JNA u funkciji prethodnice Vojske Republike Srpske prve zauzela bile su upravo kote na kojima su se nalazili televizijski releji i repetitori.

Prošle nedjelje, pijući kafu u Atmejdanu, uletio sam u poveliku gužvu: kamere, televizijski kombiji, turisti koji škljocaju aparatima. Mislio sam da neka od lokalnih televizija snima nekakvu glupavu anketu, a onda ugledah Christiane Amanpour sa CNN-a i Richarda Holbrooka, poznatog i kao tvorca Dejtonskog sporazuma.

Suada Kapić je osoba koja stoji iza dosad najsustavnijeg projekta trajnog obilježavanja i memoriranja opsade Sarajeva. Edukacijski paket čiji je ona (glavni) tvorac u izdanju Fame International, a pod naslovom Opsada Sarajeva važan je doprinos "Kolektivnom Globalnom Pamćenju". Riječ je o itekako značajnom projektu koji, nažalost, dosad nije imao recepciju i odjek kakve zaslužuje.

Rat je, usput budi rečeno, najbolje vrijeme za učenje geografije. Sve ekskurzije na temu “upoznaj domovinu da bi je više volio“ s ratom se u tom smislu ne mogu mjeriti. Kad s radija čujete nazive različitih kota, čuka i drugih topografskih objekata na kojima su “poznata agresorska uporišta“, ti vam se nazivi urežu u pamćenje za sva vremena.

Usprkos činjenici da je po statističkim pokazateljima Bosna i Hercegovina na samom evropskom dnu kad je riječ o broju korisnika Interneta, Sarajevo je, što bi rekao Teofil Pančić, prepuno “mravolike armije bezbrojnih, anonimnih i nevidljivih apdejtovanih brbljivaca, mutantnog internetskog soja forumaša i blogera.“ To je, naravno, globalna pojava i po tome smo, kako se to kaže, dio svijeta. Ono po čemu je Bosna i Hercegovina izuzetak jest iracionalna opčinjenost “ozbiljnih“ medija nuspojavama internetske globalizacije.