Siže filma razvio se iz članka Scotta Andersona, a scenarij se bavi pokušajem skupine američkih novinara da pronađu najtraženijeg ratnog zločinca iz bosanskog rata. Radovan Karadžić se ne imenuje, no jasno je da se cilja na njega. Gere, naravno, igra američkog novinara, makar je jedan bulevarski nedjeljnik tvrdio da će Gere glumiti Karadžića bazirajući tu informaciju, među ostalim, i na – po njima – sličnim bujnim frizurama Richarda i Radovana.

Kad su u poslijeratnim godinama u Sarajevo navraćali John Malkovich, Steve Buscemi ili Richard Gere, to je zapravo bio dokaz da je Sarajevo ponovo postalo grad kao svaki drugi; njihovi dolasci u Sarajevo bili su za njih festivalsko-profesionalni angažmani usporedivi sa sličnim u, recimo, Zagrebu ili Solunu. Nasuprot tome, ratni dolasci slavnih ljudi u Sarajevo predstavljali su neku vrstu amblema kosmopolitskog svjetonazora, “pismo o namjerama“ kad je riječ o globalno poželjnom sistemu vrijednosti te praktičnu potvrdu sopstvenog humanizma.

Postoji jedna mantra koja se iz godine u godine, obično u novembru, pojavljuje u sarajevskim medijima. Nakon što padne prvi ozbiljniji snijeg pa se grad u manjoj ili većoj mjeri parališe, u novinama gotovo neizostavno osvane naslov: Snijeg iznenadio komunalce. Fraza se već godinama (možda i decenijama) ponavlja bez ikakve ironije.

Nije pogrešno kazati da su očevi momaka koji su se prošle subote međusobno tukli prije par decenija zajedno navijali za Velež - i to Pod Bijelim brijegom, na stadionu čije ime pamte svi koji su nedjeljom na radiju pratili kombinovane prenose utakmica Prve savezne lige. Danas je, međutim, Veležu zabranjeno da uopće igra Pod Bijelim brijegom, a stadion je ratna vlast Hrvatskog vijeća odbrane dodijelila na isključivo korištenje Zrinjskom i to na period od – pazi sad! – stotinu godina. (To je isti stadion na kojem je Partizan Zrinjskom prije nekoliko mjeseci zabio pet komada, a navijači su klicali: Borise, izvini se!)

Ovako mi je pričao Rasim: Bio sam u Beogradu, u Novom Sadu, u Podgorici, u Skoplju, u Prištini, u Banja Luci i evo sad u Sarajevu. (Eto te ko u pjesmi Indire Radić, ubacujem ja.) Od tog što sam vidio jedino je Beograd ozbiljan grad. Zato mi i nije jasna ova politika njihova. Umjesto da budu sretni da su se riješili one bijede na Kosovu dole, oni se sad nove bijede zakačili, ko ono kad robijaš čim iziđe iz zatvore napravi neku budalaštinu zato što se rešetaka poželio, a slobode se prepo. Meni fakat nije jasno šta će njima Banja Luka.

Većina ljudi se vjerovatno sjeća gdje je dočekala Novu godinu prije jedne decenije, ili gdje su proslavili rođendan kad su bili deset godina mlađi. Za mene, međutim, dan koji najbolje pamtim iz 1997. godine nije ni moj rođendan niti bilo koji praznik. Najbolje se sjećam dvadeset i trećeg septembra 1997. godine, dana u kojem su U2 svirali u Sarajevu.

Skandalozna prošlonedjeljna izjava Milorada Dodika o direktoru Transparency Internationala u Bosni i Hercegovini, izrečena nakon što je ova organizacija ukazala na određene nepravilnosti u finansiranju izgradnje zgrade Vlade RS-a u Banjoj Luci, višestruko je indikativna. Uzalud je direktoru što ga se u “konstitutivnoj jednadžbi“ prepoznaje kao Srbina. On je za Dodika samo peder, a Dodik – je li – “ne dozvoljava da mu u kabinet ulaze razni pederi“.

S proljeća 1996. godine bio sam u Sarajevu prvi put poslije rata. Išao sam u četvrti razred gimnazije, a došao sam na državno prvenstvo iz fizike. Ranijih su godina državna takmičenja iz matematike i fizike organizirana u Zenici i Tuzli, a naše su sarajevske kolege na njih dolazili kroz tunel.

Lako bi, velim, bilo napisati neku kićenu kulturno-političku analizu i u nju nadrobiti svega i svačega, no koncerti Rolling Stonesa, a ovaj budvanski to naročito zorno dokazuje, već odavno nemaju veze ni sa kulturom ni sa politikom. Stonesi su grupica starkelja koje pokreću jedino inercija i srebroljublje, a njihovi lokalni menadžeri i pokrovitelji su najgora vrsta tranzicijskih geliptera i poslovičnog estradnog šljama.