Zaboravili ste lozinku?
Etika i estetika Džuče i Guče Štampaj E-pošta
25.10.2006.

Kada smo bili mladi, i Sajam knjiga u Beogradu bio u punome cvatu, prolazili bismo mnogo puta pored štanda Sevene Koreje, da bismo nakupili što je mogućno više značaka, a bogami i kič šarenih publikacija, pa i ploča sa operama, sve sa jednim osnovnim motivom: odbrana, objašnjenje i sporovodjenje džuče, genijalne zamisli ljubljenoga vodje Kim il Sunga, od koje žito raste, ribe padaju u mrežu, elektrika svetli, a neprijatelji crkavaju. Neke od estetičkih zamisli smo i ostvarili – recimo žive figure socrealističkih spomenika, kućnu operu Obedska bara se budi, kućnu komičnu operu sa likovima Mare i bumbara u vezi koja ne dolikuje pominjanju u javnome mediju, itd. U savremenome svetu, sa suludim sinom pomenutog izumitelja i vladara, zlim blizancima na čelu najveće nove evropske države, proverbijalno intelektualno čalendžiranim vodjom najmoćnije države na svetu, u kojoj teku ozbiljne debate o stvarnom prelasku u carstvo te ostajanju istoga zauvek, izjava da onaj ko ne razume Guču ne razume Srbiju, zvuči simpatično uvrnuto i jako udaljeno, drugim rečima provincijalno.


Koliko god šašava bila i pozivala na paralelna »razumevanja« nacionalnih duša – recimo Francuze, Nemce i Engleze koji bljuju po uglovima posle 14. jula, Oktoberfesta ili bilo koje fudbalske utakmice – ova dragocena predsednička perla, o autorstvu poete laureatusa Srbije da i ne govorimo, ima svoju tamnu stranu. Ona se jasno upisala ne samo u govor rata i u medije toga doba, nego i u kulturu koja je na ratu veselo parazitirala: »Mi smo ludi«. Trik »mi smo ludi« ima nekoliko svojih pojavnih oblika, upustimo se zato u njegovu feno-tipologiju. Prvi oblik je gušenje šarmom, koje su izvodili intelektualci nacionalne orijentacije tokom rata na stranim gostima. Britanski dramatičar, austrijski književni nesrećnik – da pomenemo samo najžalosnije slučajeve – pali su žrtvom beogradskoga zavodjenja, i udubili se u tzv. ludilo tačno po navodima svojih šarmera. Estetika i etika Guče je tu bila ključna, i ona se bez oklevanja može izjednačiti sa etikom i estetikom Džuče, jer služi istome cilju uveravanja u smisao ludila. Po prelamanju kroz čokanjče, optika  (obtika?) srbske problematike, potreba i nužnih poteza u smeru ostvarenja ciljeva izgleda savršeno razumljiva i logična. Bez obzira na gadjenje, treba odati priznanje često skrivenim intelektualcima – patriotima, koji su ovo preduzeće ponekad ulagali ne samo svoju institucionalnu moć, znanje stranih jezika, već i troškove priredjivanja večera, kulinarske i druge čari svojih partnerki, itd.

Drugi oblik je agresivniji i penetrabilniji, dakle i nešto uspešniji, a simbolizuju ga stvaraoci poput Kusturice: lista poetičkih replikanata je duga, i o mnogima sa te liste sam već pisala, pa neću oterećivati ovaj kratki komentar. U kusturičanskome proročanstvu za svet, koje ima ogromnu i uistinu svetsku publiku, rat je razrušio bivšu Jugoslaviju jer su se ludaci iz podruma, gde su silovali sve šta im dodje pod ruku, našli sa letećim lopovima-Ciganima na džinovskoj svadbi, koja je, opet zbog ludosti, krenula na zlo: država je uništena takoreći u nehatu, a sigurno iz neuračunljivosti. I tu su zločinci beskonačno šarmantni i pomalo divljačni, što se često vidi na primerima zakovrnutih ptica i drugih životinja – ali tamo na Balkanu znate sve je tako ritualno.... Na kraju krajeva, i Čarobnjak iz Oza ima stalnu (dečiju) publiku...Treći oblik je parazitska odnosno reciklirana verzija dva prethodna, i danas je uveliko ušao u osnovu srpske kulturne intimnosti, odnosno poetike srpskoga nacionalizma. Nema kafanske rasprave u kojoj se ovaj stav o srpskoj ludosti neće pojaviti, da ne pominjem mnogobrojne medijske reflekse kafanskoga mentaliteta. Ludost pokriva odgovornost na način koji je svima ne samo blizak, nego i zabavan, a istovremeno uspešno zakrpava patrijarhalnost  i mužestvensot tamo gde je popucala.

Kada dakle zvanični i najviši predstavnik države pristane u najnižem, trećem obliku, i zameni svoju predstavljačku dužnost prema gradjanima prostačkim ulagivanjem većinskome narodu, onda to znači da više uistinu nema instance koja bi bila u stanju da se nosi sa problemom Kosova, odnosno jednostavnim i razumnim rešenjem toga problema: jedino što »mi smo ludi« stav nudi, jeste krvavo produženje, umesto kratkog i logičnoga prekida ludosti.

Oktobar 2006.

Povezani članci:

  • Šote, mori idiote

    Tu negde - na temu glave i njene sadržine - nekako stižemo do Koštuničinog omiljenog ministra Velimira Ilića koji svoju mentalnu formu precizno tempira za predstojeći Sabor trubača u Guči. Ohrabren prošlogodišnjom antologijskom izjavom večitog srpskog premijera dr. Kalašnjikova ("Ko ne razume trubu, ne razume Srbiju"), bivši ministar za kapitalne investicije, danas ministar za infrastrukturu, Ilić - koji je sebe poslednjih godina proglasio gaulajterom za Guču - zabranio je da se na predstojećem Saboru izvodi pesma "Šote, mori Šote".

  • Divni gubitnici

    Za izdavače poput "Fabrike knjiga", čiji sam urednik, koji ne žive u ljubavi sa knjižarima i distributerima - jer ne pristaju na komisionu prodaju svojih izdanja - pa je njihove knjige teško ili nemoguće pronaći u knjižarama, Sajam knjiga je mesto suočavanja sa stvarnošću. Izađete na Sajam, izložite se i posmatrate: ko su ljudi koji kupuju i čitaju vaše knjige; koliko ih je; koliko su spremni da plate ono što ste objavili. 

  • Izađite na Sajam knjiga, za dobro Srbije

    Gosti: publicista Desimir Tošić, novinar III programa Ivan Milenković, novinar Ekonomista Miša Brkić, Zoran Ostojić iz GSS
    Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

  • Kad jeknu koštunjave trube

    U današnjoj Srbiji je ama baš sve moguće, čak i da se u tako-ozbiljnom-antiahtisarijevskom-trenutku dr. Koštunica nađe tamo gde mu jeste mesto: u Guči, okružen visokorizičnim alkoholnim pristalicama koji nikako da uoče razliku između sablje i satare za pečenje, o Ahtisarijevom zveckanju da ne govorimo. Oduševljen svadbarskim kupusom koji mu je podigao holesterol a spustio adrenalin, dr. Koštunica je, između zalogaja, masne brade, priložio još jednu izjavu na sto istorije: "Truba najbolje govori o našim svojstvima i našim porivima i zato, naravno, dobro znamo da oni koji ne razumeju i ne vole Guču – ne mogu da razumeju Srbiju".

  • Srbija do Helsinkija

    U iščekivanju najznačajnijeg političkog happeninga godine - Sabora trubača u Guči, gde se očekuje neizbežno prisustvo Vojislava Koštunice – tko zna, možda se predsednik Vlade uhvati trube i razvali jednu soul manastirsku, punu elegije glede jazzy Kosova – ovih se dana kolektivno samozadovoljavamo nad likom zloglasnog Martija Ahtisarija, onog debeloguzog i kratkovidog Finca, zaduženog da u ime nekakve antisrpske firme UN predsedava pregovorima između Beograda i Prištine.

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A