| Etika i estetika Džuče i Guče |
|
|
| 25.10.2006. | |
|
Kada smo bili mladi, i Sajam knjiga u Beogradu bio u punome cvatu, prolazili bismo mnogo puta pored štanda Sevene Koreje, da bismo nakupili što je mogućno više značaka, a bogami i kič šarenih publikacija, pa i ploča sa operama, sve sa jednim osnovnim motivom: odbrana, objašnjenje i sporovodjenje džuče, genijalne zamisli ljubljenoga vodje Kim il Sunga, od koje žito raste, ribe padaju u mrežu, elektrika svetli, a neprijatelji crkavaju. Neke od estetičkih zamisli smo i ostvarili – recimo žive figure socrealističkih spomenika, kućnu operu Obedska bara se budi, kućnu komičnu operu sa likovima Mare i bumbara u vezi koja ne dolikuje pominjanju u javnome mediju, itd. U savremenome svetu, sa suludim sinom pomenutog izumitelja i vladara, zlim blizancima na čelu najveće nove evropske države, proverbijalno intelektualno čalendžiranim vodjom najmoćnije države na svetu, u kojoj teku ozbiljne debate o stvarnom prelasku u carstvo te ostajanju istoga zauvek, izjava da onaj ko ne razume Guču ne razume Srbiju, zvuči simpatično uvrnuto i jako udaljeno, drugim rečima provincijalno. Koliko god šašava bila i pozivala na paralelna »razumevanja« nacionalnih duša – recimo Francuze, Nemce i Engleze koji bljuju po uglovima posle 14. jula, Oktoberfesta ili bilo koje fudbalske utakmice – ova dragocena predsednička perla, o autorstvu poete laureatusa Srbije da i ne govorimo, ima svoju tamnu stranu. Ona se jasno upisala ne samo u govor rata i u medije toga doba, nego i u kulturu koja je na ratu veselo parazitirala: »Mi smo ludi«. Trik »mi smo ludi« ima nekoliko svojih pojavnih oblika, upustimo se zato u njegovu feno-tipologiju. Prvi oblik je gušenje šarmom, koje su izvodili intelektualci nacionalne orijentacije tokom rata na stranim gostima. Britanski dramatičar, austrijski književni nesrećnik – da pomenemo samo najžalosnije slučajeve – pali su žrtvom beogradskoga zavodjenja, i udubili se u tzv. ludilo tačno po navodima svojih šarmera. Estetika i etika Guče je tu bila ključna, i ona se bez oklevanja može izjednačiti sa etikom i estetikom Džuče, jer služi istome cilju uveravanja u smisao ludila. Po prelamanju kroz čokanjče, optika (obtika?) srbske problematike, potreba i nužnih poteza u smeru ostvarenja ciljeva izgleda savršeno razumljiva i logična. Bez obzira na gadjenje, treba odati priznanje često skrivenim intelektualcima – patriotima, koji su ovo preduzeće ponekad ulagali ne samo svoju institucionalnu moć, znanje stranih jezika, već i troškove priredjivanja večera, kulinarske i druge čari svojih partnerki, itd. Drugi oblik je agresivniji i penetrabilniji, dakle i nešto uspešniji, a simbolizuju ga stvaraoci poput Kusturice: lista poetičkih replikanata je duga, i o mnogima sa te liste sam već pisala, pa neću oterećivati ovaj kratki komentar. U kusturičanskome proročanstvu za svet, koje ima ogromnu i uistinu svetsku publiku, rat je razrušio bivšu Jugoslaviju jer su se ludaci iz podruma, gde su silovali sve šta im dodje pod ruku, našli sa letećim lopovima-Ciganima na džinovskoj svadbi, koja je, opet zbog ludosti, krenula na zlo: država je uništena takoreći u nehatu, a sigurno iz neuračunljivosti. I tu su zločinci beskonačno šarmantni i pomalo divljačni, što se često vidi na primerima zakovrnutih ptica i drugih životinja – ali tamo na Balkanu znate sve je tako ritualno.... Na kraju krajeva, i Čarobnjak iz Oza ima stalnu (dečiju) publiku...Treći oblik je parazitska odnosno reciklirana verzija dva prethodna, i danas je uveliko ušao u osnovu srpske kulturne intimnosti, odnosno poetike srpskoga nacionalizma. Nema kafanske rasprave u kojoj se ovaj stav o srpskoj ludosti neće pojaviti, da ne pominjem mnogobrojne medijske reflekse kafanskoga mentaliteta. Ludost pokriva odgovornost na način koji je svima ne samo blizak, nego i zabavan, a istovremeno uspešno zakrpava patrijarhalnost i mužestvensot tamo gde je popucala. Kada dakle zvanični i najviši predstavnik države pristane u najnižem, trećem obliku, i zameni svoju predstavljačku dužnost prema gradjanima prostačkim ulagivanjem većinskome narodu, onda to znači da više uistinu nema instance koja bi bila u stanju da se nosi sa problemom Kosova, odnosno jednostavnim i razumnim rešenjem toga problema: jedino što »mi smo ludi« stav nudi, jeste krvavo produženje, umesto kratkog i logičnoga prekida ludosti. Oktobar 2006. Povezani članci:
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|