Zaboravili ste lozinku?
Muhamedov lik, evropska maska, srpska šminka Štampaj E-pošta
10.02.2006.

Veoma je teško dati bilo kakvo pametno objašnjenje zašto su evropske novine, pre svega danske, morale da objave nešto što je svakome ko malo pozna politiku i stanje duhova moralo izgledati kao neposredna provokacija muslimana širom sveta. Prvi problem je posledica evropskoga maskiranja, kako u zajednici tako i oko nje, medju evropskim državama koje još nisu pristupile. Maskiranje počinje sa zasada – srećom – neprihvaćenim evropskim Ustavom, nastavlja se u svakodnevici, ne rešava se – nažalost – u evropskom Parlamentu.

Reč je o religiji, odnosno religijama: EZ, umesto da bez oklevanja i dosledno sprovede laičnost kao osnovu svake politike i svakoga ponašanja gradjanina u javnosti, da postavi ateizam ne samo kao jednak svim drugim verskim opredeljenjima, nego i kao nedvosmisleno bolji oblik opredeljenja gradjanina kada se regulišu svakodnevica, kultura, nauka, školstvo i politika, trabunja o hrišćanskim korenima Evrope, pa još umereno o antičkim, dakako samo grčkim i rimskim, ne bi li pitanje identiteta bilo malo više seksi. Iz te situacije govoriti o slobodi govora - naprosto je deplasirano. Ne samo da to koketiranje sa hrišćanskim religijama i crkvama otvara prostor svim bigotnima i netolerantnima, ozbiljno narušava pitanje ljudskih prava i jednakosti, uključujući ženska prava, već još gura pod tepih najbolje što je Evropa stvorila, prosvetiteljstvo i sistem javnih škola. Dodatni problem – to sa jedne strane negira druge religije Evrope, a sa druge nimalo ne problematizuje kolonijalni evropski pogled na drugoga, izvan Evrope. Nekadašnji kolonijalni zločinac sada,  kod kuće,  ne prestaje da ograničava, muči i ponižava svoje bivše podanike.

Na drugoj strani, ništa lakše nego navesti nepismenu sirotinju da sebi da oduška paleći, rušeći, urlajući – štagod, samo neka veruju da su užasno uvredjeni. Nikakav razuman odgovor ili pokušaj vraćanja racionalnosti tu ne znači ništa, posebno ne ako argument dolazi iz...istorije umetnosti.  Kome je poslana primedba da se u muslimanskoj umetnosti ponekad prikazivao Muhamedov lik? Indonežanskim muslimanima, koji nešto znaju o persijskoj minijaturi 18. veka? Vojskama i političarima, koje pripremaju mase za mogućni sveti rat? Otkuda evropska nadutost da se soli pamet drugima, dok je EZ još uvek okružena ne samo teškim graničnim prelazima, nego i minskim poljima u Grčkoj?

Posebno je komično kada se umetnici ratne propagande oglase da se zgroze nad muslimanskim ekstremistima, i to oni isti koji su koliko-toliko site i pismene gradjane Jugoslavije naveli da se ponašaju isto, još gore, i svakako mnogo duže. Posebno je stvar groteskna u kulturi u kojoj istrošeni starac i loš pisac, koji je od svake vlasti dobio sve i više, još uvek tvrdi kako nije izazivao rat, koji mu je doneo najviše.

Kakav je odgovor uvredjenih muslimana? Kako izgleda, ne mogu nikako napasti hrišćanskoga boga: zahvalimo evropskoj kulturi zavitlavanja, ateizma, i uspešne desakralizacije. Nije li to najbolji dokaz da to treba sačuvati i negovati? Pa kad već ne može da se napadne hrišćanski bog, napašće se holokaust. Uistinu, osnovna ideja prvih evropskih ideologa ujedinjenja Evrope, iz uglednih italijanskih jevrejskih porodica, bila je da se zauvek onemogući ponavljanje najstrašnijega doba evropske istorije. U tome smislu, holokaust Jevreja i drugih žrtava nacizma uistinu jeste »svet«. Zamena boga humanističkom vrednošću je postupak koji bi morao da otvori oči Evropljanima, da ih podseti kako je jednostavno i lako zavesti mase, iskoristiti lične frustracije kao pogonsku silu rata i istrebljenja, izazvati i usmeriti slepilo. Na evropskim mapama premišljanja prošlosti, danas se izvesno ističe Srbija, u kojoj niko ko je zaurlavao od sredine 80' do septembra 2000, nije zaćutao za više od dva meseca – ako se dobro sećam, negde do početka decembra 2000. Umesto ućutkivanja njih, ućutkivani su oni drugi, naročito oni koji se zalažu za govor i misao o odgovornosti. Zamena vredjanja boga vredjanjem humanističkih vrednosti se tu kod nas već desila, što znači da je Srbija dala sjajan primer današnjem dirigovanju muslimana. Danske i druge ambasade, zasad još jedine u plamenu, mogle bi biti pouka Srbiji da je krajnje vreme da se počne sa skidanjem šminke, i to ne samo zbog stavljanja evropske maske.

Peščanik, 10.02.2006.


 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Tekstovi Miloša Vasića

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Stević
Biljana Srbljanović
Borka Pavićević
Biljana Stojković
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Popović
Boris Dežulović
Boban Stojanović
Beton
Dimitrije Boarov
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dušan Bogdanović
Dejan Ilić
Ivan Čolović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivan Janković
Jovan Byford
Laslo Vegel
Latinka Perović
Miloš Vasić
Mirko Đorđević
Miroslav Prokopijević
Miša Brkić
Miloš Ćirić
Mirjana Miočinović
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Milan Vukomanović
Marko Vidojković
Milutin Petrović
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Nadežda Milenković
Nikola Samardžić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Olga Manojlović Pintar
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavle Rak
Petar Luković
Predrag Ž. Vajagić
Rastislav Dinić
Radmila Radić
Svetlana Lukić
Srđa Popović
Stojan Cerović
Sreten Ugričić
Svetlana Slapšak
Semezdin Mehmedinović
Srđan Barišić
Sonja Biserko
Slavoj Žižek
Svetislav Basara
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tomislav Longinović
Todor Kuljić
Vladimir Gligorov
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Vojin Dimitrijević
Velimir Ćurgus Kazimir
Vlada Milovanović
Vojislav Pejović
Vladimir Arsenijević
Vladimir Pištalo
Vladimir Todorić
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Žarko Puhovski
Žan Bodrijar
Jedan autor - jedan tekst
Tekstovi slušalaca
Džozef E. Štiglic
Kristofer Hičens