|
Poštovanje moći novca, u ovome slučaju američkoga, dovelo je do toga da
izrazi srpske radosti nad američkom nesrećom ostanu lumpenproleterska
privilegija, dok se zvanična politika ponaša pristojno. Negde između,
kulturno-intelektualna elita koja da ne može da zaboravi retoričku
raspojasanost prethodne epohe, a ni da ugrozi svoje nade u novu
dinamiku zamene šefova kabineta i ambasadora, našla je prostor da se
iskaže, poredeći srpska i američka stradanja. Kao, reč je o
intelektualnoj disciplini, tako reći refleksiji o svetu. Amerikanci su
bombardovali beogradski Trgovinski centar, doduše u gluvo doba, bez
ljudskih žrtava, a ni baš sasvim do kraja, a njima su sada srušili
»nešto slično«.
Tu
je i fotografija koja se šalje e-mailom, da potvrdi istovetnost
situacija, ilustracija božje pravde…Druge je njujorški užas naveo na
duboko razmišljanje o tome kako se o srpskim žrtvama, kako rata tako i
NATO bombardovanja, nije dovoljno znalo ni pisalo. U svim meni poznatim
slučajevima, kako ćutanja u srpskoj javnosti tako i brbljanja na
Internetu, osnovno je jedno: baš nas briga za druge, sami smo si glavna
tema. Za nepunu godinu dana posle promena, jasno je, kritički duh je
umro u Beogradu, a one retke koji se ne daju, većina željna zaborava i
nove podele moći potpuno je izolovala – napadanjem, opanjkavanjem,
intrigarenjem, raznim tipovima cenzure, ućutkivanjem.
Onaj ko
je za vreme NATO akcija na Kosovu u Srbiji imao dovoljno debele nerve
da posećuje srpske sajtove, zna da je situacija u dijaspori, bar
izmerena brojkama, prilično slična. Agresivna i nadasve koristoljubiva
– a za male pare – politika zaborava dobila je ovih dana i
karikaturalne provincijalne oblike: umesto smele analize i odlučnoga
pacifizma, mediji i publika bave se – Željkom Simićem, sramotom samoga
čina, organizovanih okolnosti, i konačno vrednostima ukradenog »ulova«,
u društvu koje ozbiljni proučavaoci zovu kleptokratskim.
Željko
Simić je ipak poslednji prišt na kužnome telu, a kada je još bio samo
simptom, bilo je i onih koji su sa njim javno opravili, i sa onima koji
su ga stvorili prvorazrednim intelektualcem: setimo se samo Nikše
Stipčevića, akademika sa jednom od najzabavnijih bibliografija u
istoriji humanističkih disciplina u Srbiji, kome je i rečeni Željko,
počašćen uvodom za sumanutu knjigu, bio važna stepenica na ulasku u
svetu instituciju. Slučajno sam tada »intervent« bila ja, ali bilo je i
drugih pravovremenih posega u mentalnu higijenu predratne kulture na
ovome primeru. Ko je ranije ćutao, sada nema pravo na sarkazam.
Ukratko,
o događajima u Americi treba početi od američkih prijatelja: jedan mi
je pisao da Avganistan treba što pre bombardovati - hranom, lekovima,
novcem, besplatnim kompjuterima i informacijama. Drugi insistiraju da
Amerika slučaj preda međunarodno zaduženome za to – Haškome sudu. Ako
izuzmemo pozere-protivnike, ozbiljan deo američkih medija, organizacija
i bezimenih građana uopšte ne odobrava ratnu histeriju. CNN za Evropu,
koji nam daje iskrivljenu sliku američkih prilika, nije neka važna
stvar u Americi samoj: tamo se za nezavisno mišljenje gleda ili sluša
PBS, državno finansirana, e da bi bila nezavisna, radio i TV mreža,
čita se The Nation i drugi razumni časopisi. Tek sa malo više čitanja,
može se zaista videti ima li i koji su znaci novoga patriotskoga
totalitarizma u Americi, koliko i kod koga ima šansu Predsednik Buš,
koji se izvesno javno osramoćivao pre, za vreme i posle izbora, hoće li
u Beloj kući uistinu prevladati generali tate-Buša, koji su iznenada
izronili posle nesreće…
Svakako najopasniji retorički obrat koji
je široko u upotrebi u Americi, jeste »kažnjavanje počinilaca«, odnosno
vojno poduprta kolektivna osveta. On se ne sastoji toliko u patriotskim
stereotipima, koliko u prećutkivanju belodane činjenice da su svi
direktni počinioci – mrtvi! Ovo drsko prekrivanje istine prvi je
preduslov totalitarnoga diskursa. Što se tiče još preživelih pomagača u
Americi, čak i ako ih je nekoliko hiljada, to je još uvek posao
policije i drugih unutarnjih službi. Progoniti se mogu finansijeri,
jataci, političke i duhovne vođe u inostranstvu, što je uvek jako
riskantno, pravno zapleteno, dugotrajno, i sasvim različito od vruće
osvete: dovoljno je podsetiti se nirnberškoga suđenja, suđenja Ajhmanu,
ili peripetija već pomenutoga Haškoga suda, recimo sa onim koji ga ovih
dana ne priznaje…
Posredno, američka situacija ruši sve teorije
o dugotrajnim posledicama totalitarnoga mentaliteta na sirote građane
post-socijalističkoga sveta, i pokazuje kako je ideološka tranzicija
brz proces, sa lakim menjanjima smera. Drugim rečima, koliko je
demokratski mentalitet ranjiva i krhka stvar: duboko zavisna od
stvaralaštva elita, dodala bih, pa kad one otkažu, demokratija umire i
bez drugih opasnosti. Uostalom, to smo jasno videli kada su
jugoslovenske elite zamenile komunistički ideologem i retoriku
nacionalističkim, ne pustivši demokratskome mentalitetu više od dva-tri
trzaja.
Još je jedan element važan u stvaranju totalitarnoga
mentaliteta u Americi, a to je potpuna cenzura na mrtvo američko telo,
koje se uopšte ne može videti u medijima, posebno ne na CNN. To bi
moglo biti političko iskustvo akcija u Somaliji i Iraku, kada su mrtva
tela na ekranima, umesto da izazovu dalju želju za osvetom, izazvala
kod Amerikanaca zdravu i razumnu želju za povlačenjem, a zatim duge,
skupe, i za vlast krajnje neprijatne procese odštete za bolesti
dobijene u Iraku, uglavnom od savezničkoga šeprtljanja sa biološkim i
hemijskim oružjem.
Treći, najvidljiviji i najneprijatniji
element, jeste mogućna medijska manipulacija. Ako je istina da su za
vest o jako razveseljenim Palestincima na CNN iskoristili snimke iz
1991, kao što su na početku zalivskoga rata iskoristili snimke ptica
koje umiru prekrivene naftom sa drugoga kraja sveta, onda je stvar
više nego ozbiljna. No istovremeno, ovakvi drski gestovi, kada se
otkriju, čine više za mir nego mnoge blage i umerene reči. U tome
smislu, mnogo više zabrinjava ratnička zapenušenost engleskih medija,
posebno BBC, jer to može imati težinu kod evropskih ludaka – a
fudbalska prvenstva tek su na početku.
Strašna i neverovatna
ljudska nesreća u Nju Jorku mogla bi zaboravnoj srpskoj kulturi
poslužiti za trenutak saosećanja, još više za osvešćivanje o sopstvenoj
politici zaborava. Mrtvi ne mogu biti ni »naši« ni »njihovi«: oni su
samo svoji, i ravnomerno pritiskaju sećanje nas, živih, bilo da su
ubijeni u ime Alaha, protiv Alaha, u ime kosovskoga mita, protiv
kosovskoga mita, u ime Srba u Hrvatskoj ili na Palama, protiv njih, i
tako dalje, dokle god sećanje može da dopre u dubinu i u širinu. Samo
ne u visinu, u zaslepljujuću prazninu bilo čega nebeskoga.
septembar 2001.
Povezani članci:
- Država u letu
Dva meseca nakon epohalne inicijative Vlade Srbije da se za sitne pare,
svega šesto tisuća dolara, na omraženom američkom CNN kanalu vrte dva
turistička spota glede promocije Koštuničine države Srbije, slatko
erotsko iščekivanje spram vizuelnog sadržaja – hoće li se u spotu dr
Kalašnjikov lično pojaviti i svojim poznatim horse-with-no-name-osmehom
pozvati inozemne DSS-pristalice da dođu u Guču gde će im on objasniti
sve trubačke Miles Davis tajne, hoće li možda Velimir Ilić biti taj
alkoholni trademark koji će obeležiti Srpskog Domaćina.
- Kosovska nezavisnost iz njemačkog ugla: PANDORINA KUTIJA ili početak normalnosti?
I dok su na CNN-u Srbija i Kosovo bile ovih dana udarne vijesti, čak i
ispred Kenije, kako duhovito reče jedna Beograđanka, njemački mediji i
političari su se držali relativno uzdržano sve dok nije obznanjen točan
datum proglašenja nezavisnosti i donijeta odluka o «startnom pucnju» za
slanje do sada najveće civilne krizne misije Evropske unije u jednu
zemlju (EULEX).
|