Je li kod nas u toku džinovski remake Jonesova experimenta?

Sunovrat u «demokraturu» se može svakom dogoditi

Za liberalni BiH magazin «Dane» uradim tek tu i tamo ponešto, tek da opravdam što mi Senad Pećanin, direktor, i Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica, redovito šalju Dane «na kućnu adresu», kao i ime u «impressumu» medju vanjskim suradnicima. Time se – moram ovdje priznati – ponosim, iako se malo čime ponosim jednako kao i suradnjom na online stranicama «Peščanika», jer je podjednako časno nazočiti i medju umnim Sarajlijama i istim takvim Beogradjanima, te se sličnim ljudima, pretpostaviti je, smjeti i obraćati. (Vidjeti, uostalom, i moju odvojenu crticu o Danima na sajtu Peščanika). Baš za «Dane», broj 562  od 21. marta/ožujka o.g., uradio sam i crticu povodom početka prikazivanja filma «Val» («Die Welle») u ovdašnjim bioskopima, koju nudim - bez ikakvih intervencija - na uvid i posjetiteljima Peščanikova portala.

No, prije toga da kažem kako mi je - gledajući film «Val» i iščitavajući sve do čega sam mogao doći u svezi s njim - polako bivalo jasno da je upravo kod nas (i u BiH i u Srbiji) u tijeku in vivo experiment, svojevrsni džinovski remake Jonesova experimenta, koji je bio i povod za nastanak njemačkog filma «Die Welle». Ako je, pak, nekomu za utjehu, iz onoga što sam pročitao, posebice iz onoga što tvrdi autor experimenta Ron Jones, koji je ovih dana gostovao u  medijima i u brojnim školama u Austriji i Njemačkoj, sunovrat u diktaturu ili autokratiju, ili, pak, u «demokraturu», što je kod nas slučaj, može se dogoditi, dakle, i mnogo kulturno razvijenijim narodima od naših.

Uostalom upravo su Niijemci tragični dokaz za takvo što, ako je nekomu za utijehu. Genski, kodno, sigurno nisu, jer biološki nisu ništa bolji ili gori od drugih, ali desio im se sunovrat. Na njihovu sreću prije više od pola stoljeća, a ne jučer, kao nama, od kada se od toga oporavljaju, objektivni analitičari kažu - s uspijehom.

Inače, u Njemačkoj se i prije filma «Die Welle» o Jonesovu experimentu itekako znalo. U tekstu koji slijedi pominjem i roman o ovom experimentu, koji je ovdje bio obligatornom lektirom u školama, Jonesov experiment se «igrao» i na daskama koje život znače, i sl. Pa, ipak, i poslije svega, o ovom se filmu govori na svakom koraku, te otuda i ovi redovi.


Kako postati nacista za pet dana?

Vi, dakle, vjerujete da autokratija u Njemačkoj nije više moguća, pita svoje učenike lijevo nastrojeni učitelj Rainer Wenger (glumi ga ovdašnji sjajni glumac Jürgen Vogel). Ne, odgovaraju oni, za takvo što smo mi isuviše prosvijećeni.

Nećemo vam, štovani čitatelji, prepričavati ovaj film, pogledajte ga sami kada budete imali prigode, ali ćemo ovdje kazati da ono što slijedi u njemačkom filmu  "Die Welle" (Val) ulijeva strah u kosti upravo prosvijećenima. Diktatura je uvijek moguća, lako se u nju sručiti, brana protiv nje nije niti obrazovanje niti stalež niti novac, osnovna je poruka filma "Die Welle" koji se točno 13 ožujka o.g. počeo prikazivati u njemačkim bioskopima.

Film  «Die Welle» se, inače, bazira na istinitoj priči s druge strane Atlantika iz 1967. godine, surovom i poučnom experimentu Rona Jonesa, ali nije bukvalni  remake, već su mu dodate ovovremene njemačke kulturološke i ine specifičnosti. Ne radi se, primjerice, u njemačkoj verziji o eksperimentu s jednim gimnazijskim razredom i o košarkaškoj momčadi, kao u SAD prije 40 godina, nego o vatrepolo momčadi, kao i ovovremenoj njemačkoj, a ne onovremenoj američkoj omladinskoj svakidašnjici.

Pomenimo, takodjer, da je u SAD, ali i u svijetu  svojevremno bio veoma popularan roman «The Wave», kojeg je napisao Morton Rhue, a u kojem je rekonstruiran radikalni experiment Rona Jonesa iz 1967. godine, te da je u SR Njemačkoj ovaj roman bio i obligatornom školskom lektirom.

Inače, nije ova aktualna njemačka ekranizacija događaja iz 1967. godine prvi takav filmski pokušaj. Već je 1981. godine napravljen televizijski film «The Wave» u SAD. Pa, ipak, ovaj njemački film je za kratko vrijeme postao prvorazredni kulturni i politički događaj. Šokirajući, da se razumijemo, i istovremeno deprimirajući.

Korektnosti radi, navedimo ovdje i osnovne podatke o filmu: naziv «DIE WELLE»; zemlja i godina proizvodnje - BR DEUTSCHLAND, 2008.; režija Dennis Gansel; scenarij Dennis Gansel i Peter Thorwarth; glumci: Jürgen Vogel, Christiane Paul, Frederick Lau, Max Riemelt, Jennifer Ulrich; produkcija «Rat Pack Filmproduktion»; dužina filma: 107 minuta.


Radikalni experiment Ron Jonesa iz 1967. godine

U SR Njemačkoj je točno uoči premijere «Die Welle», dakle ovih dana, gostovao osobno i autor experimenta iz 1967. godine, Ron Jones, te dvoje njegovih nekadašnjih učenika, svojevrsnih žrtava experimenta, a među njima je bio i jedan od nekadašnjih Jonesovih učenika po imenu Noel, koji upravo radi na dokumentaciji Jonesovog experimenta, koji ga je učinio čuvenim u cijelom svijetu. Nastupili su zajedno i u jednom ovdašnjem gledanom night-talkshow (na ZDF-u), baš večer uoči početka prikazivanja filma «Val» u njemačkim bioskopima.

«Učenici nisu mogli tada razumijeti fašizam, ali su iznenada postali dio pokreta», tako je formulirao suštinu Jonesova expermenta pomenuti Noel, jedan od nekadašnjih pokusnih kunića Rona Jonesa. A i Jones je pošteno priznao da mu se experiment vrlo brzo «oteo». On je svjesno započeo «drill» svojeg razreda u disciplini i «momčadskom duhu», uostalom nije bio samo omiljeni profesor povijesti, nego i trener košarkaške momčadi, ali su se zahuktali događaji uskoro oteli i njegovoj kontroli. Da se za pet dana može postati nacistom nije Jones, pak, niti u snu mogao sanjati, a upravo se to desilo s većinom učenika u njegovom experimentu.

Ron Jones je u travnju 1967. godine bio, dakle, profesorom povijesti na Cubberley High School, u kalifornijskom mjestu Palo Alto, a tema kojom se bavio tog dana s učenicima bila je «Treći Rajh». Jedan mu je učenik postavio pitanje: «Kako su Nijemci mogli tvrditi da nisu ništa znali o progonu Židova? Kako su mogli stanovnici sela, namještenici na željeznici, učitelji, liječnici tvrditi da nisu ništa znali o užasu koncentracijskih logora?». Ron Jones tada nije znao odgovor na ova pitanja, a to ga je proganjalo i satima i danima poslije, pa je zaključio da poduzme neobični experiment - izgradit će nacističku Njemačku u malom, u njegovom razredu. Zamislio je, veli sada, da njegovi učenici dožive i horor i fascinaciju fašizmom.

Tako je u sledeći ponedjeljak i započeo redovitu nastavu ne predavanjem i razgovorima, punih razumijevanja, kao do tada, nego «drillom», komandiranjem. Uskoro su se vidjeli prvi rezultati.

U utorak je na školskoj tabli ispisao velikim slovima «Jakost putem discipline» i «Moć putem zajedništva», potom im je o tomu govorio, a na kraju školskog sata je napravio potez rukom u obliku vala, što je odmah postao razredni pozdrav i u školi i na ulici, kako bi se znalo da je se dio pokreta. Jones je nazvao pozdrav «The Third Wave», jer valovi dolaze u slijedu i onaj posljednji je najjači kad stigne do obale. (U studiju ZDF-a je 40 godina poslije ponovio taj experiment.) Navodno nitko od njih nije tada razmišljao da «Treći val» ima ikakvih asocijacija s Trećim Rajhom (Drittes Reich). Već sljedećih dana se pozdrav proširio poput vatre posvuda tamo gdje bi se učenici sreli. Sljedećeg dana, u srijedu, Jones je pripremio i podijelio članske iskaznice, čiji je smisao bio da se svi učenici dovedu u red, a prijave oni koji se ne pridržavaju članskih pravila. Potom je propovijedao o činima i angažmanima za zajednicu, pa mu se i samom počela dopadati uloga «vodje i učitelja», a i njegovi su učenici već trebali «vodju» kao drogu. Bio je ponosan i na zalaganje njegovih učenika-sljedbenika, priznao je prigodom aktualnog gostovanja u Njemačkoj.

Potom je uveo denuncijante u igru, tri su učenika bila ovlaštena da prijave kritičare i one koji vrdaju i ne poštuju pravila igre. Oni su špijali, pak, sve, uključujući roditelje svojih drugova i drugarica koji su se kritički ispoljili o Jonesovu experimentu. Sve za dobrobit zajednice. Novopokrenuti pokret postao je glavnim sadržajem njihova života. Dolazi, medjutim, i do prvih nasilnih scena, potom su se i neki učenici i Jones uplašili voljnošću za denunciranjem i svojih najboljih prijatelja.

Jonesu je postalo jasno da je «stvar dospijela izvan kontrole», te da mora naći put da experiment što hitnije okonča. Ali, kako? Nacistička mašinerija se zahuktala, volja za moći i veličinom u dušama mladića i djevojčica je započela vlastiti život, pokret se već petog dana uvećao s početnih 30 na  200 onih koji su oduševljeni «trećim valom».

U školskoj auli Jones će im potom uzaludno pustiti film o nacističkoj Njemačkoj, o onim spektakularnim partijskim nacističkim kongresima, o disciplini i poslušnosti, o teroru, nasilju i plinskim komorama. Nitko od učenika nije bio spreman ili nije htio povlačiti paralele.

Za Jonesa se, pak, krug zatvorio, pitanje s početka je bilo odgovoreno, on je konačno saznao zašto su Niijemci sve zaboravili i zašto bi i on i njegovi učenici sve zaboravili kada bi se dalje nastavilo s ovim ekperimentom. Jones je potom kazao učenicima: «Kao i Nijemcima, i vama će teško pasti da priznate da ste otišli isuviše daleko. Vi nećete da priznate niti da ste bili manipulirani. Nećete priznati ni da ste sudjelovali u ovom ludilu.».


Šta li o autokratiji misli naša mladost?

Kako je već pomenuto, u njemačkom remakeu suštinski se ponavlja samo matrica Jonesova experimenta, ali ne i doslovice radnja iz 1967. godine. I ovdje se, pak, radi o jedinstvenom pozdravu i jednolikom oblačenju. Sutra svi u bijelim košuljama, kaže njemački profesor Rainer Wenger svojim učenicima. Šta ću ja kad nemam bijelu košulju, pita jedan učenik. Ali drugi uskače i kaže: ja imam kod kuće dvije. Solidarnost zajednice počinje da djeluje. Učenici reagiraju u experimentu i iznenađujuće pozitivno na najstroža naređenja, sve su spremni uraditi, a i sve više učenika želi pristupiti «Valu». Oni koji se bune bivaju slomljeni ili izopćeni, ekskomunicirani, ukupna se zalaganja i rezultati u učenju poboljšavaju.

Stravično je, zapravo, što se u njemačkoj filmskoj verziji ova šarenolika i razbarušena ovovremana njemačka mladost tako brzo uniformirala i pretvorila u odvratni «Hitlerjugend» - Hitlerov nacistički podmladak.

U jednu riječ, iz nekonvencionalnog anti-autoritarnog poigravanja s temom «autokratije» sve munjevitom brzinom izmiče kontroli i završava u totalitarizmu. Da li bi se uistinu tako nešto moglo desiti i s većim društvenim grupama danas, uključujući s cijelom nacijom, ostaje neodgovoreno implicitno pitanje, na koje se, pak, odgovor dade naslutiti!

Jasno je, dakle, da ovaj njemački film primarno ima ambiciju da ispita koliko su i ovi današnji antiautoritarno odgojeni  njemački gimnazijalci anno domini 2008. još uvijek podložni nasrtaju jedne totalitarne ideologije. Ta divna djeca koja se više i ne zovu Gundula i Hans, dakle starim njemačkim imenima, čiji su već roditelji bili plod uspijele denacifikacije i liberalnog odgoja (re-education, rekao bi Habermas), kakvog primjera nema, vjerojatno, više nigdje na svijetu, ta djeca koja se u pravilu zovu danas internacionalnim imenima Marieluise, Tim ili Lucas, i inim, i koja nemaju nikakve veze s grijehovima svojih djedova i čukundjedova, lako su, maltene za pet dana, postali «mali nacisti», jer je njihov omiljeni učitelj i «vodja» tako htio. Ergo, podložna su i dalje autokratskim metodama, kao i njihovi preci, pouka je ovoga filma.

Osobno vrlo sumnjam u ovakva drastična pojednostavljivanja, ali to je moj problem, film nije time manje vrijedan, dapače. Njega, uostalom, i treba shvatiti kao upozorenje i poziv na izoštrenje naših navodno prosvijećenih, uspavljivanju kronično sklonih čula!

A kako li je tek tamo gdje se o opasnostima autokratije i diktature nema pojma, u društvima kakva su naša, u kojima se s tzv. prevladavanjem prošlosti nije ni započelo, stalno sam mislio gledajući «Val». 

Šta li o autokratiji misli naša mladost, koja i nije drugo do pokusni kunić u društvima u kojima se bez stida u udžbenicima i u javnom životu i dalje slave ustaše i četnici, i/ili njihove neo-inačice, a i «mladomuslimani» i «handžar divizija» dobro kotiraju, da ih ne zaboravim pomenuti, ne bi bilo pošteno?

Ne radi li se upravo kod nas o džinovskom experimentu, svojevrsnom remakeu onog Jonesovog ali na uvećanoj populaciji, za vrijeme kojeg su mnogima toliko otupila čula da i dalje u vlastitim nacističkim i autokratskim grdobama vide samo borce za slobodu i tzv. nacionalnu stvar?

Dosta je bilo dociranja, dometnimo na kraju samo još i sljedeće - ako distributeri budu doveli «Val» i u naše bioskope pogledajte ovaj film, zaboravite na moju priču i mislite svojom glavom. I ne samo tu večer...


Peščanik.net, 26.03.2008.

Povezani članci:

• Anti – antifašizam

  Nakon sloma hladnog rata radikalno se menja kultura sećanja, a time i odnos prema fašizmu. Nova sadašnjica, koja otvara novu budućnost, uvek traži i novu prošlost.

• Antifasisticki skup u Novom Sadu

  Nepovjerenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava - Kada čujem reč kultura, mašim se za pištolj, do česte upotrebe izraza kao što su degenerisani intelektualci, jajoglavci, jalovi snobovi, univerziteti su gnijezda crvenih. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.

• Bespuća srpskog antifašizma

  I danas je antifašizam odnos prema svetu (civilizaciji), političko i moralno uporište demokratije i slobode, a ne obično prisećanje na tužne i trijumfalne trenutke nedavne prošlosti. Tadašnje velike podele i danas su linija razgraničenja, jer ni opasnost od sličnog nasilja nije konačna prošlost ovog nesavršenog sveta. Nisu ni tada, kao ni sada, frontovi bili "čisti" i nepromenljivi, niti se radilo o prostoj podeli na dobro i zlo. Nacizam, fašizam, rasizam, pokazuje se i kod nas, nije otrovno rastinje bez korena. Ali kod nas se, nažalost, nacizam diže iz mrtvih.

• Dan ponosa

  Homofobija je mesto iskazivanja opšte mržnje prema svima sa kojima se ne slažemo, koje ne uvažavamo ili sa kojima želimo da se politički obračunamo.

• Definicija fašizma

  Zagovarajući nacionalizam, rasizam, a osobito antisemitizam, fašisti pripadnike manjinskih nacija prokazuju kao glavne krivce za krizu poretka. Istovremeno treba nasilno ukinuti sve svjetonazorske, kulturne, vjerske, političke i druge razlike koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva. Teror kao organizirano, trajno, brutalno i neograničeno nasilje je legitimno sredstvo za postizanje ovog ujednačavanja.