Zaboravili ste lozinku?
Šta je to Pahomije? Štampaj E-pošta
11.04.2006.
U petak, na trgu kod konja, pored Žena u crnom koje su protestovale protiv novog zakona o verskim zajednicama, nalazila se i grupa srednjoškolki i srednjoškolaca. Iako prisutni ne kao namerni deo performansa već kao slučajni prolaznici, sa dosta interesovanja glasno su čitali poruke sa transparenata. Tada se iz opšteg žamora izdvojio glas jedne devojke koja je pitala: „Šta je to Pahomije?“ Iz grupe od njih desetak nijedna nije znala odgovor. Slegale su ramenima i ponavljale: „Stvarno, šta je to Pahomije?“ - „Ne kaže se šta je to Pahomije nego ko je Pahomije?“- rekao sam im. „Pa ko je Pahomije?“ - pitale su uglas. Objasnio sam da je to vladika Srpske pravoslavne crkve koji je optužen za pedofiliju sa dečacima i oslobođen. - Treba ga ubiti. - jednostavno je zaključila devojka. U tom luku od potpunog neznanja do konačnog nasilnog rešenja kao da se sažela cela naša prošlost i nažalost naša sadašnjost. - Ne rekao sam, treba mu suditi i pravedno ga osuditi.

Nasmejala mi se s potpunim nerazumevanjem.

Još na Trgu pomislio sam kako znamo KO je Pahomije. Mnogo je složeniji odgovor na pitanje ŠTA je to Pahomije? „To Pahomije“ postao je paradigma samoubilačkog napora Srbije da izbegne istinu o bilo čemu, upornog odbijanja svake promene u svom odnosu prema realnosti i svom okruženju. „To Pahomije“ je degutantni primer mešanja države u sudstvo, otužno pristajanje na političke ucene i izdaju časne profesije sudije. „To Pahomije“ je prezir Pravde i podsmeh nevinim žrtvama. „To Pahomije“ je potpuni moralni pad, najveća bruka Srpske pravoslavne crkve. „To Pahomije“ je po budućnost Srbije i njen vrednosni sistem smrtonosan, čvrsti zagrljaj države i crkve.

Neki pošteni i hrabri ljudi iz Niša uložili su žalbu na presudu. Time su, ničim nezasluženo, i država, i sudstvo i Srpska pravoslavna crkva dobili priliku da se bar delimično iskupe. Država, to jest vlada, tj. premijer, tj. neki ministri treba da ne rade ništa. Sudstvo treba da časno, profesionalno i nezavisno uradi svoj deo posla. Srpska pravoslavna crkva može da pokrene svoje zarđale, zaboravljene unutrašnje mehanizme kojima je vekovima štitila svoje izvorne vrednosti i nedvosmisleno osudi ono što je učinilo „to Pahomije“.

Ali pre svega toga svi mi, i država, i pravosuđe, a pre svih Srpska pravoslavna crkva treba da od nevinih žrtava tražimo oproštaj za sve patnje kroz koje su prošli i još uvek prolaze, za nezalečive rane koje smo im naneli i mi i „to Pahomije“.

Potom su devojke uz veseli smeh krenule sa trga. Za njima je pošla i grupa dečaka. Jedan od njih je prema Ženama u crnom mahao uzdignutom šakom pokazujući tri prsta i glasno uzviknuo: „Srbija! Srbija! Srbija!“

Zna li danas neko odgovor na pitanje: Šta je to Srbija? 

Danas, 11. april 2006.

Povezani članci:

  • Manijaci u mantijama

    Povod za ovu filozofsku raspravu o manijacima u mantijama jeste odluka Vrhovnog suda Srbije da se - zbog nepoštovanja procedure - ukine presuda Opštinskog suda u Novom Sadu kojom je Jovan Mišić, poznatiji pod semenim imenom Ilarion, osuđen na čitavih godinu dana zbog pedofilskih aktivnosti; do pre mesec dana, zanimljivo, čak je postojala poternica za Mišićem, ali sad kad je presuda ukinuta i zaključeno da je „slučaj zastareo", mahniti sveštenik slobodan je da po crkvenim baštama i dalje dečacima pokazuje spolovilo i da bogatom novčanom nagradom od 100 dinara celiva svako hrabro dete radoznalo da pipne mlohavu religioznu alatku.

  • Manijak u mantiji

    Šizofrena hrvatska dilema: kakav je mentalni profil većinskog srpskog glasača odanog Šešelju i potajno zaljubljenog u Koštunicu (proces opisan matematičkom formulom «isti qurac, drugo pakovanje») materijalizovala se prošlog tjedna u Pirotu zahtevom tamošnjeg saobraćajnog krila Srpske Radikalne Stranke da se autobus (hrvatski: autobus), koji je kao poklon Pirotu stigao iz Holandije, odmah vrati tamo odakle je na četiri točka došao.

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Tekstovi Petra Lukovića

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Stević
Biljana Srbljanović
Borka Pavićević
Biljana Stojković
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Popović
Boris Dežulović
Boban Stojanović
Beton
Dimitrije Boarov
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dušan Bogdanović
Dejan Ilić
Ivan Čolović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivan Janković
Jovan Byford
Laslo Vegel
Latinka Perović
Miloš Vasić
Mirko Đorđević
Miroslav Prokopijević
Miša Brkić
Miloš Ćirić
Mirjana Miočinović
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Milan Vukomanović
Marko Vidojković
Milutin Petrović
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Nadežda Milenković
Nikola Samardžić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Olga Manojlović Pintar
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavle Rak
Petar Luković
Predrag Ž. Vajagić
Rastislav Dinić
Radmila Radić
Svetlana Lukić
Srđa Popović
Stojan Cerović
Sreten Ugričić
Svetlana Slapšak
Semezdin Mehmedinović
Srđan Barišić
Sonja Biserko
Slavoj Žižek
Svetislav Basara
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tomislav Longinović
Todor Kuljić
Vladimir Gligorov
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Vojin Dimitrijević
Velimir Ćurgus Kazimir
Vlada Milovanović
Vojislav Pejović
Vladimir Arsenijević
Vladimir Pištalo
Vladimir Todorić
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Žarko Puhovski
Žan Bodrijar
Jedan autor - jedan tekst
Tekstovi slušalaca
Džozef E. Štiglic
Kristofer Hičens