Radikalni francuski filozof Bernard-Henri Levy, rođen 1948. godine u mjestu Beni Saf, u tadašnjem «francuskom Alžiru», autor čudesne  studije od 688 strana o Jean Paulu Sartreu (originalni naslov: «Le Siecle de Sartre», Paris, 2000., na njemačkom objavljena kod «Hansera» dvije godine potom pod naslovom «Sartre. Filozof 20. stoljeća») tvrdi da se uloga velikih, kvalitetnih novina promijenila. One su, tvrdi Levy, od kroničara postale akteri povijesti. Pominjanje Sartrea ovdje nije slučajno, Levy se i u ovom eseju srećom obilato inspirirao Sartreovim poimanjem i politike i  povijesti.

Novinarstvo je postalo «važno mjesto mišljenja»

Po Levyju, tradicionalna uloga novina bila je opisivanje povijesti, komentiranje minulih događaja, čekanje da se “peripetije ohlade” kako bi se isporučila točna slika i pravi okviri za određene događaje, no novine nisu više “Minervina sova”, niti je «jutarnje čitanje novina jedna vrsta realističnog jutarnjeg blagoslova», kako je mislio, primjerice, Georg Friedrich Wilhelm Hegel.

Promjenjena uloga “velikih novina”, tvrdi Levy u svezi je s “krajem ideologije” i “krajem politike”, odnosno novom ulogom novinskog pisanja, koje je, pak,  po Sartreu, apsolutna paradigma “izvršenja filozofije”, jer je “novinarstvo postalo važno mjesto mišljenja». U jednu riječ, novinarstvo i nije ništa drugo do “konstrukcija i razlikovanje onoga šta se broji, a šta se manje broji…”.

Politika je u prošlosti bila “duša Evrope”, obrazlaže Levy, posebice u Francuskoj “u njenim najboljim danima”. Njemačka je imala filozofiju, Engleska Adama Smitha i ekonomiju, a Francuska politiku, koja je od “francuske revolucije konstitutivna za njen identitet, ali i za njenu sudbinu”. No, danas “nije došlo samo do kraja ideologije, nego i politike kao takve”. Po njemu, živimo u svijetu u kojem države samo još ad hoc reagiraju na “frivolna i emocionalna javna mnijenja”, tj. u svijetu u kojem su štampa/tisak, mediji uopće, preuzeli “baklju” koju je ispustila ideologija.

Ilustracije za ovu tvrdnju Levy je pronašao u “pritajenom genocidu” u Ruandi i u BiH, gdje su države bile prisiljene da tek pod uticajem “medijskih slika”, tj. posredovanog “etničkog čišcenja” i “povratka koncentracionih logora na evropsko tlo” konačno donesu odluke koje su bile slom svega onoga što se do tada podrazumjevalo pod politikom, počev od skupljanja humanitarne pomoći do slanja plavih šljemova.

Komu zahvaljujemo na tomu, pita se Levy u eseju “Žurnalizam je filozofija”, tko je pokušavao u ta vremena “ne iz uvjerenja, nego iz osjećaja odgovornosti”, da nešto učini, kada je opsadu Sarajeva bilo moguće okončati s malim žrtvama. Mala grupa intelektualaca, uvijek ista, počev od njega samoga, tvrdi Levy, “ali, također, novine, ratni izvještači i pisci uvodnika u njihovoj zajedničkoj borbi za istinu, poštenje i odgovornost”.

Ako države bježe od svoje odgovornosti, ako se politički odgovorni ujedinjuju samo na najmanji zajednički imenitelj emocija i javnog mnijenja, ako na nacionalnom i internacionalnom nivou nedostaje “pozitivna volja” da se nešto uistinu uradi, kao u Sarajevu, Groznom ili sada u Sudanu, piše Levy, tada su novine posljednje mjesto na kojem se postavlja pitanje neljudskosti i kako se nositi s njom!

Kada bi morao skicirati, piše Levy, na kojim se “velim principima” temelji “žurnalistička filozofija”, koja je na djelu u velikim evropskim novinama, odlučio bih se za sljedećih pet principa: 1) povijesti nema; 2) istine ima, ali se dade izraziti na različite načine; 3) događaj nije “mrtva sirovina” kojeg novinari obrađuju, nego  novinari “produciraju događaje”; 4) novinari nisu samo oni koji “reagiraju”, nego i oni koji “agiraju” i informiraju; 5) novinarstvo je mišljenje, novinarstvo je filozofija.


Pet velikih principa modernog žurnalizma

U svezi s prvim principom (“povijesti nema”), Levy tvrdi da ni u “nebu ideja” niti u božanskom, a pogotovu ne u ljudskom ili državnom razumijevanju stvari nema “korektne verzije povijesti”, koju bismo svi morali proživjeti. Postoje verzije jakih i verzije slabih, piše Levy, kao i verzije naroda i država, pa potom crkava, policije, te na kraju i verzije atomiziranih, izoliranih pojedinaca. No, postoje i “novinske verzije”, koje kao da imaju pravo da vlastiti pogled na svijet suprotstave konkurirajućim pogledima, primjerice državnom.

U svezi s drugim principom (“istine ima, ali se ona dade na različite načine izraziti”), Levy naglašava kako “istina nije stanje”, jer ne postoje više “samo gole informacije”, nego je riječ o “ratu riječi i slika”, što je shvatio “moderni žurnalizam”, pa po toj mustri rade i francuske i druge evropske novine. Da, upravo ovdje bi i mi s Balkana mogli ispričati brojne tužne priče o “ratu riječi i slika”, o sunovratu nekoć “velikih novina” i o siziphovskim naporima rijetkih preživjelih čestitih novina i/ili onih nastalih iz prkosa i nevolje, uostalom kao i drugih medija, poput Peščanika.

U svezi s trećim “velikim principom” (novinari “konstruiraju” ili “produciraju događaje”, nerijetko i netočno, aproksimativno), Levy tvrdi da novinar u principu polazi od toga da određeni događaj nije jednom za svagda data prihvatljivost, nego je dio stvari o kojima nitko ne govori dok se ne iznesu na svijetlo dana.

Četvrti princip, tvrdi Levy, i ne znači drugo do da novinar nije više samo prenositelj poruka ili opisivač događaja nego da pripada akterima, koji agiraju u smislu da informiraju čitatelje, ali i da utječu na njegovo mišljenje. Novinar utječe na javno mnijenje, ponavlja Levy općepoznatu činjenicu, “on mora poučavati javnost”. I sam svjestan, valjda, skliskosti ovog “principa” Levy se pita – zašto bi se, u pravilu, moralo manje ili više vjerovati jednoj novini nego jednoj partiji? Naravno, najbolje je “sam misliti, vlastitom glavom i vlastitim razumom kao jedinim izvorima”, poručuje Levy, zašto se ne suprotstaviti i diktaturi “zlih medija”, tj. u duhu Kantovog problematiziranja ideje prosvjetiteljstva “sam se izvući iz doba malodobnosti”?

Peti i posljednji princip “velikih novina” i istinskog novinarsta prozilazi logički iz sva već pobrojana četiri prethodna principa. “Žurnalizam je mišljenje, žurnalizam je filozofija”, tvrdi Levy, novinari i filozofi bi mogli ili mogu – ukoliko jesu jedno od tog dvojega ili oboje – činiti “jednu veliku alijancu” ili “spekulativno bratstvo”.


Protivu žalosne komike anti-intelektualizma

Time Levy dopire do suštine njegove priče o “velikim principima” u novinarstvu, jer bi njihovo prakticiranje trebalo omogućiti ne samo i “javnu izmjenu mišljenja”, nego i javno prakticiranje uma, to jest laganu, mukotrpnu, naprednu izgradnju mišljenja. Cjelokupni Kantov sustav, po Levyju, i nije drugo do jedna velika pohvala slobodi i novinarstvu. Cijela kritička i post-kritička filozofija uči nas, u stvari, “pedagogiji poziva” koji može doprinijeti obrazovanju (mislećeg) subjekta. “Filozofi i novinari protivu žalosne komike anti-intelektualizma”, tako dominantnog u svakodnevnici, poručuje Bernard-Henri Levy.

Peščanik.net,  27.03.08.

Povezani članci:

• Ko to tamo laže

  Da li je laž najveći problem sa kojim se suočava novinarstvo u Srbiji? Postoji, naime, dosta rašireno uverenje da je nivo manipulacije i falsifikovanja svega i svačega u medijima u Srbiji dostiglo takve razmere da to poprima oblik opšte društvene destrukcije. Ta konstatacija je dobrim delom tačna ali ona, sama po sebi, nema nikakvo racionalno, da ne kažemo dublje objašnjenje. Društvene destrukcija nesumnjivo pogađa i one koji je podstiču – ukoliko, naravno, uopšte žive u zemlji i društvu kojima se bave.