|
Danas naše društvo još samo na svojim rubovima komunicira pomoću koda
binarnog shematizma, gde se radi o dihotomijama levo/desno,
revolucionarno/kontrarevolucionarno, progresivno/konzervativno. Ovaj
primitivni kod zamenjen je složenijim, koji barata nijansama, a ne
nepomirljivim razlikama. Tako su sada svi za pluralizam, višepartijski
sistem, slobodno tržište, pravnu državu. Doduše, jedni su za to da se
pomenuta dobra u celini konzumiraju, dok su drugi za oprezno doziranje.
Ne zato što bi imali neke načelne prigovore. Daleko od toga. I oni su
(odjednom) shvatili da bez pluralizma nema razvoja. Samo što se plaše
da bi isuviše nagle promene ugrozile osnovnu stvar, pa predlažu askezu
u praktikovanju demokratije. Ne treba, za početak, preterivati sa
slobodama, pa je zato npr. i kod "slobodnih izbora" dovoljna slutnja da
bi "glavni čovek" pobedio i da su stvarno bili slobodni.
Ova
promena koda, ma koliko inače bila pohvalna, ima tu lošu osobinu da
otežava komunikaciju. Ako se vladajuća partija utrkuje sa novonastalim
alternativnim partijama u pogledu toga ko će tamnijim bojama opisati
postojeće stanje i ko će u svoja programska načela uključiti više
"civilizacijskih vrednosti", ako se, dakle, više ne zna ko je vlast a
ko opozicija, politička publika ostaje zbunjena. Kako da razlikuje
prazna obećanja od istinskih namera?
Srećom, ovde postoji
jednostavna metoda provere. U iskrenom opredeljenju za politički
pluralizam sadržano je saznanje o heterogenom karakteru društva. O tome
da društvo nije moguće jedinstveno reprezentovati, pa da je zbog toga
neophodan pluralizam reprezentovanja. Međutim, ako zagovornici
pluralizma istovremeno svim sredstvima teže tome da na pozicije
društvene reprezentacije (npr. u vrhovima "društveno-političkih"
organizacija) dovedu aktiviste iste (vladajuće) partije, onda je i taj
njihov pluralizam samo neobavezna priča. Onaj ko u nju poveruje sam je
kriv.
Utoliko je političkoj opoziciji relativno lako da pokaže
neiskrenost liberalne demagogije, koja poslednjih meseci cveta i u
Srbiji. Već površno evidentiranje pozicija na kojima se sabire
društvena moć pokazuje da nema ni govora o njenoj redistribuciji. Osim
toga što je personalno koncentrisana u rukama lidera i njegovog najužeg
sledbeništva, ona je i potpuno izmaknuta kontroli. U konstitucionalnim
monarhijama evropskog 18. veka bilo je više institucionalnih sredstava
za kontrolu moći nego što je to slučaj u reformisanom komunizmu
balkanskog tipa.
Iza prividne saglasnosti u pogledu političkog
pluralizma, necenzurisane demokratije, podele vlasti, itd. lako je
prepoznati okoštalu dihotomiju naši/njihovi (tj.
prijatelji/neprijatelji), koja je retorski omekšana, ali je u svojoj
suštini nepromenjena. A kako stoji stvar sa ekonomskom
deboljševizacijom našeg poretka? Da li je zalaganje za tržišnu
ekonomiju, privatnu inicijativu i neprikosnovenost svojine takođe samo
demagoški trik, smišljen da unese zabunu i da blokira stvarne promene?
O kakvom slobodnom tržištu može da bude reč ako naše društvo ostane
"socijalističko" (kako predlaže i nacrt za novi Ustav), o kakvoj
privatnoj inicijativi i svojini se može govoriti uz zadržavanje
"samoupravljanja" i "društvene svojine"?
Zaista, kada je u
pitanju ekonomska deboljševizacija našeg društva, protivrečnosti su
podjednako očevidne kao i kod političke deboljševizacije. Međutim, da
li je stanovište opozicije, kao kritičara vladajućeg koncepta
"reformi", tako jednostavno, kao što je to u slučaju obećanih
političkih promena? Ako se politička obećanja vlasti proveravaju s
obzirom na stvarnu redistribuciju političke moći, da li se iskrenost
vlastodržaca u pogledu obećanih ekonomskih promena može proveravati
istim kriterijem redistribucije? Očigledno da ne, pošto je ekonomski
pojam participacije definitivno kompromitovan modelom
"samoupravljanja". Onaj ko bi danas kritikovao vladajući poredak zbog
toga što on ne obezbeđuje participaciju u ekonomskoj moći nastupao bi
sa pozicije neostvarenih ideala samog tog poretka, i nužno bi delovao
sasvim anahrono. Naime, najviše do čega bi u svojoj kritici mogao doći
bile bi floskule o "otuđenim centrima" koji sprečavaju "integralno
samoupravljanje".
Čini se da iz ove dileme ipak postoji
jednostavan izlaz. Oni koji govore o slobodnom tržištu misle ozbiljno
samo onda ako pod tim podrazumevaju potpuno povlačenje države iz
ekonomije. Naravno da bi to značilo kraj komunizma, pa i onog koji je
radikalno reformisan. Kritičare postojećeg stanja to ne mora da brine,
budući da njihov zadatak i nije da traže modus opstanka komunizma. Ali,
nešto drugo bi moralo da ih zabrine, i to sa dobrim razlogom. Da li
postoji strukturna analogija između političkih i ekonomskih promena?
Takva analogija koja bi opravdavala upotrebu iste metafore, tako da
bismo onda mogli govoriti o političkom liberalizmu kao slobodnom
tržištu političkih ideja i projekata i o ekonomskom liberalizmu kao
slobodnom tržištu roba i usluga.
Ovo pitanje namerno ne želim da
formulišem u obliku klasične dileme o korelaciji između političkih i
socijalnih sloboda (prava). Svi znamo da je na toj dilemi izrastao
socijalistički pokret i da se kompromitovao upravo pri pokušaju da je
reši. Nepopravljivi utopisti će, naravno, sada tvrditi da se uzrok za
epohalni neuspeh komunističke civilizacije ne nalazi u samom projektu
komunizma, nego u prebrzom potcenjivanju političkih sloboda, ostvarenih
u "građanskim društvima" (u kojima nisu bile ostvarene socijalne
slobode). Sada bi u nekom "demokratskom socijalizmu", uveravaju nas
oni, trebalo još jednom pokušati sa istim programom, ali uz pouke koje
smo u međuvremenu stekli. A za mogućnost tog svog "demokratskog
socijalizma" oni ponovo nemaju bolji dokaz nego što je puko uverenje u
nužnost rešavanja pomenute dileme politička/socijalna emancipacija.
Prosvećeni kritičari komunističkog poretka odbacuju sam problem, a ne
samo njegovo rešenje. Ekonomske promene, po njihovom uverenju, ne treba
da se rukovode idealom socijalne pravde, pošto je to jedna ideološka
kategorija koju je analitički teško definisati. Pojam tržišta ima u oba
polja, političkom i ekonomskom, čisto proceduralnu ulogu. On naznačava
slobodu konkurencije, bez obzira na sadržaje koji se razmenjuju.
Već
sam napomenuo da ne želim raspravljati o načelnoj liberalističkoj
kritici komunizma. Ostavljam po strani pitanje da li je zahteve za
političku slobodu moguće neprotivrečno udružiti sa zahtevima za
socijalnu pravdu. Interesuje me sasvim konkretan problem. Ne to da li
postoji korelacija između političke i socijalne emancipacije, nego da
li se može utvrditi strukturna analogija između onih promena koje u
političkom i ekonomskom polju zahtevaju liberalni kritičari komunizma.
Oni u oba polja zahtevaju uvođenje slobodnog tržišta i povlačenje
države. Da li to vodi rezultatu koji očekuju? Da li se sa dobrim
razlozima može očekivati da će u situaciji kakva je, npr. trenutno u
Jugoslaviji, oslobađanje tržišta ideja i tržišta roba i usluga
podsticati demokratiju? Ili će se možda ova dva procesa, formalno
povezana metaforom tržišta, međusobno blokirati? Pitanje je značajno, i
tiče se svih socijalističkih zemalja koje pokušavaju da se sa što manje
gubitaka vrate sa pogrešnog puta.
Ne treba da se zadržavamo kod
prvog elementa dileme: koncept demokratije kao slobodnog tržišta ideja
i projekata, tržišta na kome se političke vizije i političke odluke
razmenjuju za biračke glasove i poverenje, taj koncept demokratije nije
teško na uverljiv način izložiti i utemeljiti. Isto važi i za model
tržišne privrede, kao prirodnog pandana političkog liberalizma. Šta
ostaje od ove evidencije ako je prenesemo u kontekst postojećeg
socijalizma? Da li i tu možemo, kako to čine pristalice neoliberalizma,
poći od hipoteze da tržište krči put ka demokratiji?
Pre svake
dalje rasprave je jasno da stanje socijalističkih zemalja tek treba da
bude promenjeno pomoću navedenog koncepta. A šta to znači? Odgovor ćemo
dobiti samo ako u raspravu uvedemo i stanje koje treba da bude
promenjeno. Ono je formirano pod neposrednim dejstvom lažne socijalne
(socijalističke) države, koja je individuama oduzimala svaku
inicijativu, ali ih je zauzvrat opskrbljavala elementarnim sredstvima
za preživljavanje. Na taj način je nastalo društvo politički i
ekonomski nepunoletnih ljudi. Njihovo participiranje u zajedničkom
životu ograničavalo se na forme nametnutog parazitiranja, koje je u
ekonomskoj sferi završavalo kao trošenje zatečenih resursa.
Stav, februar 1990.
Povezani članci:
- Inflacija, finansije i neoliberalizam I
Kaže se kako je inflacija ubrzana svuda, što bi trebalo da znači da je
posledica nekih činilaca koji su van kontrole privredne politike,
recimo srpskih vlasti. Pominju se cene hrane i energije, koje se u
velikoj meri određuju na svetskom tržištu, bar kada je reč o otvorenim
privredama, dakle o privredama koje izvoze i uvoze ovu vrstu robe.
- Inflacija, finansije i neoliberalizam II
U predizbornim
raspravama se može čuti kako su finansijska kretanja u Srbiji posledica svetske finansijske krize, kako je besmisleno govoriti o tome da Evropska unija nema
alternativu, i kako je potrebno okrenuti se tržištima Rusije, Kine, Indije i
drugih zemalja trećeg sveta. Ovde će se razmotriti te tvrdnje.
- Inflacija, finansije i neoliberalizam III
Neoliberalizam je predmet napada,
mada kritičari gotovo nikada ne kažu na koji skup stavova misle i kod kojih
autora bi trebalo da ih nađemo. Ponekad se misli na Vašingtonski konsenzus,
mada se i tada ne kaže tačno ko je i o čemu postigao taj konsenzus. Iz onoga
što se govori o neoliberalizmu u zemljama u tranziciji, čini se da se smatra da
su one veoma rđavo prošle usled liberalizacije, smanjenja zaposlenosti i
povećanja nejednakosti.
- Neoliberalizam i pravičnost
Najvažniji Felpsov doprinos jeste kritika teorijske tvrdnje, sadržane u takozvanoj Filipsovoj krivi, da je viša stopa inflacije povezana sa manjom stopom nezaposlenosti. Mnogi su iz toga zaključili da se labavijom monetarnom politikom, koja toleriše više stope inflacije, može obezbediti niska stopa nezaposlenosti ili puna zaposlenost. Osnovni Felpsov prigovor je bio teorijske prirode. Naime, nije bilo jasno na kojim se teorijskim pretpostavkama o ponašanju preduzetnika, zaposlenih i monetarnih vlasti zasniva Filipsova kriva? Jer, recimo, ako preduzetnici očekuju rast inflacije, tada će povećati cene a ne zaposlenost.
|