Zaboravili ste lozinku?
Zabole me ideja Štampaj E-pošta
12.06.2008.

“Obe stranke se suočavaju sa činjenicom da neki naši lideri nisu više među nama, obe stranke imaju svoja iskušenja, imaju svoj bol, imaju svoju nesreću u sebi, ali imaju spremnost da pronađu pravo rešenje koje obezbeđuje sreću za razvoj čitavog društva.”
(Boris Tadić, predsednik Srbije o zajedničkim mentalnim bolovima Socijalističke partije Srbije i sopstvene Demokratske stranke)

01*BOLESNIK SE UVEK VRAĆA NA MESTO BOLA: Čak i po slučajnim intravenoznim hrvatskim kriterijumima, Boris Tadić – nažalost Predsednik Srbije i još žalosnije predsednik Demokratske stranke – jeste specijalni medicinski primerak. Samo se iznenadnom i očekivano-razarajućom bolešću u tragovima mozga može objasniti ono što se u ćelijama svesti oblikovalo pomenutom Političkom Mešetaru u procesu kupovine miloševićevskog Otpada kako bi on, Tadić, nekako, bilo kako, svakako, po bilu koju cenu, formirao Vladu sa socijalistima, psihotički uveravajući javnost da SPS krdo Ivice Dačića europski muče, i da je ta ekipa, okupljena oko mrtvog Slobodana Miloševića dovoljno živahna u svom mrtvilu da će se, koliko sutra, o njima govoriti kao o intelektualnoj eliti po meri Borisa Tadića.

Stvar je, u stvari, savršeno jasna: Demokratska stranka Borisa Tadića odavno je postala mega-preduzeće sa desetinama hiljada partijski zaposlenih likova; ko sve nije u tom poslovnom cirkusu – Poslovni prostori diljem Srbije, Upravni odbori stotine miliona preduzeća, Odbori, Grupe, Odeljenja, Skupštine, Namesništva, kako, bre, odjednom da Stranka ostane bez resursa, gde su ugovori, tenderi za mostove, gde su tenderi za sijalice, kamene kocke, kako da se Demokratska stranka ne ugradi u svaku beogradsku ciglu, u svaki beton, cement ili armaturu; kako da Tadić na cedilu ostavi tisuće demokratskih robova koji su radili za sebe i za stranku, kako da Tadić ode u opoziciju kad se toliko zadužio kod onih koji lako ne opraštaju dugove; kako da pristanemo da budemo poraženi kad od nas zavisi budućnost svakog od vas?

Ispravno shvatajući da 12 poslaničkih mesta Ivice Dačića rešava sve njegove probleme, uz tri mesta Arkanovog kurira koji se kliče Palma i pet mesta iz Penzionerske stranke koju predvodi Leš U Obliku Kostura (Krkobabić) kojem je vreme stalo još 1886. kad je bio u drugom pubertetu – Tadić se moždano opustio; nije mu bilo dovoljno što je prošlog tjedna, ničim izazvan, ponudio nacionalno pomirenje, već je na sednici Glavnog Odbora vlastite stranke, praćen aplauzima koji su veselo ličili na staljinističko-partijske orgije u kojima je uvek najebao onaj koji prvi prestane da aplaudira, plasirao tezu o 2 Bola za 2 partije, izjednačavajući likvidiranog Đinđića sa mrtvosanim Balkanskim Kasapinom, kao da je svaka smrt savršeno ista, kao da je Đinđić umro prirodnom smrću, a možda je po Tadiću to stvarno bila sasvim prirodna smrt – šta je prirodnije nego kad mu ubiju konkurenta za presto?

02*BOLESNIK UVEK MOŽE BITI BOLESNIJI: Dosadna propagandna priča o tome kako Srbija mora dobiti proevropsku vladu (sa socijalistima Slobodana Miloševića), kako je imperativ da što pre uđemo u Evropu, kako ćemo ulaskom u Evropu odbraniti Kosovo, kako je najbitnije da duet Tadić/Dačić gaze krupnim koracima ka euroatlanskim integracijama, kako je bitno da Srbija ispunjava svoje obaveze prema Haškom tribunalu (evo, uhićen Stojan Župljanin, šta više hoćete, da nećete možda Mladića?), kako je najvažnije da Tadić bude točak našeg napretka, a Dačić osovina pomenutog točka – ovih se dana otela kontroli; odjednom, iz Tadićevih usta, čujemo da je nešto drugo najvažnije, recimo: „Zaboravite na bivše sukobe! Stegnite ruku onima sa kojima ste se sukobljavali devedesetih godina i zajednički nađite rešenje za bolju budućnost! Ako to ne budete uradili imaćete problem sa mnom".

Kako to u praksi izgleda, Tadić nije precizirao, sem ako nije mislio na ljubavno-seksualni zanos koji ga opseda svaki put kad steže penis onima sa kojima se nije sukobljavao tokom devedesetih godina; naime, teško je da se bilo ko seća Tadića iz devedesetih godina; uspešno se sakrivao kao da je bio član podzemne Demokratske stranke Srbije (čitaj: Koštunica), teško da mu je problem da bilo kome iz SPS pruži ruku i izljubi ga kao rođenog oca, kad sa tim ljudima već deceniju deli ista uverenja, danas ponavlja sve njihove priče, svejedno da li je reč o ratnim zločinima ili oprostu. Ako bude trebalo – ući će Tadić u SPS kao počasni član, sve vredi žrtvovati za DS Preduzeće, jebeš Evropu, jebeš Hag, jebeš Sporazum o pridruživanju, samo da Tadić ostane na vlasti; kako naći mesta tolikim ministrima koji su već postali nestrpljivi; izbori završeni, a nigde keša.

Što se „stezanja ruke“ tiče, neka me Tadić unapred odjebe! Ako njegova izjava znači – a znači – da danas ponizno Miloradu Vučeliću ili Marku Miloševiću ili Ivici Dačiću ljubimo skute u hippie-peace-fazonu „Vodimo Vladu a ne rat“, što prevedeno na hrvatski znači da odobrimo svaki zločin koji je SPS detaljno planirao i izvršio, svejedno da li je to Vukovar, Dubrovnik ili Sarajevo, svejedno da li je to ideja o Velikoj Srbiji, kolektivnom klanju u Srebrenici ili logorima u Prijedoru, svejedno da li je to ova ili ona masovna grobnica u Bratuncu ili Zvorniku, onda me svečano zabole ideja o zajedničkoj Vladi.

Takva frankeštajnovska Vlada, u kojoj su zločinci i oni koji se ne gade na zločine – nema nikakve potrebe da se trudi da nas povede do Evrope, bez obzira na Tadićevu fizičku pretnju da ćemo, ako to ne budemo uradili, imati posla sa njim.

Šta to znači?

Da će nas lično tući ili slati savetnike tipa Krstića i Šapera u kaznene ekspedicije? Da će nas sudski goniti, maltretirati dahtanjem u telefonsku slušalicu, pretiti široj familiji ili jebavati na sex blogu Demokratske stranke?

Budući da mi na pamet ne pada da pružam ruku onima sa kojima sam se sukobljavao, dolazim u veselu situaciju da iznenada osetim svoju ličnu bol: zabole me nježnik za Borisa Tadića!

Jedva čekam njegov sledeći, preteći potez!

Feral Tribune, 12.06.08. 


Povezani članci:

  • Đavo na vrhu igle

    Lepa je ona biblijska vizija pomirenja, koja nudi sliku lava i košute koji spavaju zajedno. U istoriji i životu, pa i u Srbiji, nije tako. Činodejstvovao je Amfilohije nad odrom Z. Đinđića, a vladika Filaret je duhovne napore činio pod lipom u Požarevcu. Dogma o nacionalnom pomirenju, ako neko hoće da je prihvati, mora počivati na maksimi: pomirenje je moguće na istini i u istini. Ostalo je varljiva igra, prazna sholastika i politička mitologija. 

  • CORAX - Nacionalno pomirenje

    Kratki film emitovan na beogradskoj promociji Peščanika, 29.09.2008.

  • Mit o nacionalnom pomirenju

    Kada Tadić progovori o nacionalnom pomirenju, a nacionalno svesna inteligencija razdragano podrži tu njegovu nepromišljenu i nedomišljenu fintu, belodano je da tu nešto (ništa) ne valja, i to manje zbog Tadićevih olako izgovorenih reči, tog jeftinog političkog trika, koliko zbog razdraganosti nacionalne inteligencije: šta god je ova potonja, nacionalna inteligencija to jest, podržala, otišlo je u vražju mater (utoliko Tadić ima dobre razloge da se zabrine za sebe).

  • Najava 335. emisije

    Nego šta, lično ću otići u Požarevac, pod lipu, rukama ću da iskopam ono jastuče u obliku srca, koje je Mira natopila suzama i da i ja, kao doprinos nacionalnom pomirenju, na njega kanem koju suzu. To što je povodom sastavljanje nove vlade sa Miloševićevim socijalistima rekao Tadić, može da izgovori samo oholi glupak, koji ništa ne razume i ne oseća.

  • Odbrana i poslednji dani

    Naslov ovog teksta je preuzet sa albuma Idola, koji se na folirantski način nešto kao bavio pravoslavljem i koji je 1986. godine proglašen za najbolju ploču YU rocka, skupa sa numerama Rusija i Nebeska tema. Prevarivši sve u bivšoj državi, taj muzički napor utro je put budućim lažnim pravoslavcima i tobožnjim nacionalistima, čiji je najveći dokaz bezgranične i vizantijski plave navodne vere obično bio drveni krst koji se klati na retrovizorima polovnih zapadnih automobila, koji se drmusaju putevima jedne sasvim nesrećne zemlje. 

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Stević
Biljana Srbljanović
Borka Pavićević
Biljana Stojković
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Popović
Boris Dežulović
Boban Stojanović
Beton
Dimitrije Boarov
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dušan Bogdanović
Dejan Ilić
Ivan Čolović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivan Janković
Jovan Byford
Laslo Vegel
Latinka Perović
Miloš Vasić
Mirko Đorđević
Miroslav Prokopijević
Miša Brkić
Miloš Ćirić
Mirjana Miočinović
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Milan Vukomanović
Marko Vidojković
Milutin Petrović
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Nadežda Milenković
Nikola Samardžić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Olga Manojlović Pintar
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavle Rak
Petar Luković
Predrag Ž. Vajagić
Rastislav Dinić
Radmila Radić
Svetlana Lukić
Srđa Popović
Stojan Cerović
Sreten Ugričić
Svetlana Slapšak
Semezdin Mehmedinović
Srđan Barišić
Sonja Biserko
Slavoj Žižek
Svetislav Basara
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tomislav Longinović
Todor Kuljić
Vladimir Gligorov
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Vojin Dimitrijević
Velimir Ćurgus Kazimir
Vlada Milovanović
Vojislav Pejović
Vladimir Arsenijević
Vladimir Pištalo
Vladimir Todorić
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Žarko Puhovski
Žan Bodrijar
Jedan autor - jedan tekst
Tekstovi slušalaca
Džozef E. Štiglic
Kristofer Hičens