Ovaj posljednji susret na vrhu u Bukureštu (02-04.04.08.) bit će upamćen sigurno i po oproštaju George W. Busha od NATO mu kolega, ali i po tomu što je Francuska izrazila spremnost da se «u NATO-u ubuduće više angažira i oružano», a ne samo politički kao do sada. «Francuska želi stupiti u središte saveza», precizirao je u Bukureštu Nicolas Sarkozy, najavljujući tako skorašnji francuski povratak u puno članstvo NATO-a, kojeg je ova zemlja napustila 1966. godine. Sarkozy je najavio i da će Francuska u Afganistanu povisiti broj svojih vojnika za 700, na ukupno 2.300, kako bi se rasteretili Amerikanci i Kanađani u istočnom dijelu zemlje. Ova nesretna zemlja na Hindukushu je i bila u središtu diskusija u Bukureštu. U Afganistanu se već bori 47.000 vojnika ISAF-a iz 40 nacija, dakle ne samo iz 26 NATO-nacija.

U pravilu skupovi ovog ranga razmatraju strategijske koncepte i odlučuju o proširenju, pa je tako bilo i ovaj put, a što se vidi i po pozivu Hrvatskoj i Albaniji da se u 2009. pridruže ovoj alijansi. Sličnu pozivnicu dobit će i Makedonija, čim riješi spor oko svojeg imena s Grčkom, ali ne i Ukrajina i Gruzija, ma koliko Bush za njih otvoreno lobirao. Ove dvije zemlje nisu u Bukureštu dobile zeleno svijetlo niti za Membership Action Plan (MAP), pripremni stupanj za članstvo u NATO-u. Samo su im ostavljena odškinuta vrata za prijem u nekoj daljnjoj budućnosti.

«Neprijeporno je da i ove dvije zemlje trebaju imati perspektivu pristupa», kazala je Angela Merkel u Bukureštu, kao da se posredno ispričavala Andre Glucksmannu i Bernard-Hennri Levyju (vidjeti njihov apel Primite Gruziju i Ukrajinu na peščanik.net), «ali je, svakako, još isuviše rano Gruziju i Ukrajinu primiti u akcioni plan članstva – MAP». Tako je poručio i generalni tajnik NATO-a, Jaap de Hoop Scheffer: «Savez stoji otvoren svim demokracijama, u tom se ništa nije promijenilo, NATO će se i ubuduće nastaviti širiti, cilju produbljivanja kooperacije služi i intenzivni dijalog s BiH i Crnom Gorom». Srbiju Scheffer nije pomenuo, makar ovaj put.

U središtu diskusija u Bukureštu bili su i sporovi o prijemu, ali i o budućnosti NATO angažmana u Afganistanu, kao i u svezi Kosova, o čemu su čitatelji ovog sajta sigurno obaviješteni na vrijeme i drugim putom. «Upravo takve misije isprobavaju čvrstinu saveza i pokazuje se pogonskim gorivom za opstojnost i daljni razvoj ove alijanse», navedimo zbog toga ovdje šta se s tim u svezi kaže u službenom Berlinu. Njemačka zagovara, inače, strategiju premreženja vojnog i civilnog angažmana NATO-a posvuda, pa i u Afganistanu i na Kosovu. Merkelova je u Bukureštu izrekla tu razumnu formulu ovako: «Nema civilne izgradnje bez sigurnosti, ali također niti sigurnosti bez civilne izgradnje». Američki predsjednik Bush se, inače, uoči summita u Bukureštu u interview za dnevni list "Die Welt" pokazao «zahvalnim njemačkoj kancelarki i Bundestagu što podržavaju američku borbu na jugu Afganistana sa sjevera». U komentarima u svijetu je ovo shvaćeno kao Bushova žaoka upućena Berlinu.

U Bukureštu su oficijelno usvojena dva dokumenta. U jednom se javno govori o dugoročnoj pomoći Afganistanu, a u drugom se «tajno» i povjerljivo muca o «izlaznoj strategiji», to jest napuštanju Afganistana ukoliko zagusti previše. A moglo bi baš tako biti, mnogi su zavojevači, a ne samo Rusi u nedavnoj prošlosti,  takvo što već iskusili na svojoj koži. O «izlaznoj strategiji» je, pak, u javnost procurilo tek toliko da bi afganistanska vojska i policija trebali stupnjevito jačati kako bi se ISAF uopće mogao početi povlačiti. Izobrazba policije se, pak, izrijekom kritizirala na ovom NATO sijelu i prelu, a time i EU, koja je za takvo što nadležna, jer je stavila na raspolaganje samo 200 instruktora, a Afganistan ih treba pet puta toliko, čulo se u Bukureštu.

Usprkos ruskom protivljenju razmještanju radarskih sustava u Češkoj, a deset protivuraketnih sustava u Poljskoj, NATO je na kraju prihvatio igru američkog predsjednika, pa se George W. Bush može osjećati pobjednikom u Bukureštu makar po ovom pitanju. U stvari, druge članice NATO-a i nisu imale izbora, pa su se lagano navikavale na ovu američku egzibiciju da bi se na kraju (ne)voljno i a posteriori složili s američkim planovima u istočnoj Evropi. NATO je, doduše, otišao i korak dalje kada je odlučio da premreži američke raketne sustave s vlastitima, unatoč tomu što je Rusija vrištala kao Damjanov zelenko, pa čak najavila i usmjeravanje njenih raketa na ciljeve u Evropi. NATO nije usmjeren protivu nikoga, pogotovu ne protivu Rusije, pokušala je na njen ženski, pomirljivi način ublažiti ovu problematičnu odluku Angela Merkel, Rusija je naš partner.

Kao aspirin Rusima za ovu NATO provokaciju poslužio je pritisak na Busha da se suglasi da dostava NATO trupama u Afganistanu može da ide i preko Rusije. S tim se složio i Putin, naravno. Američki obrambeni antiraketni kišobran treba biti gotov tek 2013. godine, do kada Poljaci trebaju osigurati lokacije za 10 američkih raketnih sustava, a Česi radarska postrojenja na svojoj teritoriji. SAD su, pak, ponudile Rusima da i njihovi inspektori kontroliraju ova postrojenja, navodno u funkciji oobrane od «nesigurnih država» i terorizma. Ovu radarsko-raketnu epizodu je, dakako, moguće posmatrati i opuštenije, kao bilateralnu američku stvar s određenom članicom NATO-a, a ne problemom cijelog NATO-a, sugerirao je mudro ovih dana bivši Brandtov savjetnik Egon Bahr.

Good bye George, do svidanja Vladimir. I Putin se u Bukureštu opraštao zadnjega dana summita u konsilijativnijem tonu, iako nije propustio dati do znanja da su svi ovakvi planovi, uključivo načelna obećanja Ukrajini i Gruziji o prijemu u NATO, ništa drugo do provokacija. Čovjek koji je zamalo prošle godine na čuvenoj minhenskoj sigurnosnoj konferenciji izazvao novi hladni rat, ovaj je put  pozvao SAD i druge NATO zemlje –  hej ljudi, ostavimo se budalaština, dajte da budemo prijatelji.

I dok je kod Putina riječ o privremenom odlasku s predsjedničke funkcije, uostalom on već 08. maja preuzima predsjedničko kormilo ruske vlade kako bi se, vjerojatno, u datom momentu vratio u Kremlj još moćniji, Bush krajem godine odlazi definitivno u povijest. Mnogi misle i na smetljište historije, kao najgori američki predsjednik u dugoj niski njih četerdeset i trojice. U ovom podsjedniku ćemo se zato pozvati na neke knjige koje mu idu u prilog, ali i one drugačijeg karaktera. Treba se, dakako, prisjetiti i Stiglitzove analize (The Three Trillion Dolar War) amoralno visokih troškova rata i stravičnog broja ubijenih i umrlih od posljedica rata u Iraku.

Putin i Bush, ta dvojica rođene braće po poimanju geopolitike, businessa i moći, sastali su se, inače, poslije Bukurešta, za vikend i u Sočiju, nakon što je Bush skoknuo do Zagrebu (04. i 05.), gdje su ga dočekali mrzovoljni Hrvati na ulicama, koji su već prikupili 15.000 potpisa za referendum protivu pristupa Hrvatske NATO-u, ali i oduševljeni hrvatski establishment na Markovom trgu i u Banskim dvorima. Interesantno je da je Bush po dolasku promašio postrojenog u redu za doček hrvatskog premijera Ivu Sanadera, zaputivši se odmah prema posljednjem predsjedniku SFRJ, drugu Stipi Mesiću. Gospođe Milka Mesić i Laura Bush su, inače, vodile ugodne razgovore i razmjenile odgovorajuće poklone. George W. Bush je kazao, pak, da vrlo cijeni hrvatsko veliko srce i njihov jak košarkaški team. Toliko o tomu.

U stvari, tako je nekako jednako bilo i u Kijevu. Prvo se, dakle, prvoga aprila, samo dan uoči početka trodnevnog zasjedanja NATO pakta na vrhu u Bukureštu, američki predsjednik obreo u Kijevu, gdje su ga na ulici dočekali smrknuti pogledi i protesti građana, a u kabinetima uvjeravanja ukrajinskog establishmenta u prozapadnu orijentaciju njihove zemlje. Pomoslilo bi se da je američki predsjednik za oprost od nove Evrope izabrao rijetke zemlje gdje bi ga još ponetko mogao i slaviti, ali Bush je i u Ukrajini i u Hrvatskoj boravio iz razloga što Amerikanci žure da ojačaju svoj utjecaj putem NATO-a u ovim zemljama i njihovom okruženju. Uostalom, smije se pretpostaviti da neće ostati samo Camp Bondsteel na Kosovu jedina američka utvrda na Balkanu.

U biti se, dakle, radi o američkom pariranju probuđenoj Rusiji, ili bijaše obrnuto,  jer i Rusija pokušava da učini to isto u svom okruženju i na Balkanu, ali preko Srbije. Rusija je bila u središtu javnih i tajnih razgovora u Bukureštu, upravo zato što se po čitavom nizu pitanja makar javno konfrontirala Bushovom agresivnom kursu približavanja NATO i američkih vojnih potencijala njenim granicama. Bez Rusije se ne dade zamisliti mir u kući, dobro znaju, međutim, i Nijemci i drugi Evropljani, pa su se iza kulisa, a i otvoreno, suprotstavili Bushovom vrbovanju za hitni prijem Ukrajine i Gruzije u MAP.

Uzgred rečeno, ukrajinski predsjednik Juščenko je dan poslije summita u Bukureštu smijenio ukrajinske veleposlanike u Berlinu i Bruxellesu. I Bush je u Bukureštu doživio de facto diplomatsku pljusku po istom pitanju, i to od do jučer najvjernijih američkih saveznika u NATO-u. Ma koliko Glucksmann i Levy apelirali «primite Ukrajinu i Gruziju», neki drugi ljudi s osjećajem za mjeru stvari znaju dobro da je ova priča isuviše komplicirana, o čemu i svjedoče ruske najave privrednih sankcija za Ukrajinu, ukoliko se uputi u pravcu NATO-a. Ruski radikalni veleposlanik pri NATO-u, kojemu su preci bili Srbi, dakako, prijeti ratom i upozorava na moguću podjelu Ukrajine.

O dramatičnosti ovog pitanja ponajbolje, pak, svjedoči ponašanje Njemačke, koja se odlučno suprotstavila da Ukrajina i Gruzija budu «prebrzo» uključene u MAP, NATO-ov akcioni plan, kao prvi korak ka punopravnom članstvu u NATO-u. Berlin insistira na tomu, pisao je  već uoči summita NATO-a u Bukureštu uvijek dobro obaviješteni EUobserver, da sada «nije pravi moment ("not the right time") da dvije bivše republike bivšeg SSSR-a postanu članicama NATO-a. Sličnog su mišljenja, tvrdi ovo glasilo EU, i Italija i Španjolska, kao i zemlje Beneluxa i Portugal, dok su za hitnu pozivnicu Ukrajini i Gruziji bili de facto samo SAD i Poljska. Tako je i bilo na kraju, a za utjehu je u Bukureštu odlučeno da NATO-ministri u prosincu ove godine ponovno razmotre situaciju u ove dvije zemlje.

U interview za «Leipziger Volszeitung», u danu početka summita u Bukureštu, i njemački MIP dr Frank-Walter Steinmeier je direktno upozorio na opasnosti «prebrzog» širenja NATO-a na ruske granice, savjetujući uzdržanost. Potom je njemačka kancelarka u Bukureštu ponovila to isto. U Berlinu se govorkalo i o tomu kako Rusija ima «legitimne sigurnosne interese» u ovim zemljama, što i nije bilo drugo do pokušaj smirivanja ratobornog Busha da Moskvi ne gura prst u oko. Ili, u najmanju ruku, upućena mu je poruka da se «saveznici» ne daju manipulirati, dok on s Putinom dogovara milijardske poslove u svezi tunela ispod Beringovog prolaza. Bush se, pak, oglušio na ovakve apele, jer ne može Rusija određivati tko će biti a tko neće članicom ove alijanse, argumentirao je. Njegovim «saveznicima» nije, pak, bilo jasno zašto bi se samo SAD pitale o stvarima koje se tiču njih, Evropljana.
 

Hoće li Evropa još žaliti za Bushom?

Logično je, u stvari, da u 59. godini postojanja organizacije kao što je NATO ovako važan susret na vrhu i nije mogao proći bez oštrih sukoba. Zbog toga je važnije i od Bushova i Putinova manje-više fingiranog javnog sukobljavanja zaviriti iza kulisa u Bushovu dvomandatsku vladavinu u Bijeloj kući, u osnovne linije nesporazuma Evropljana s Bushom i bushistima, to jest osvijetliti pokušaje evropskog odgovora na ekstremni američki unilateralizam posljednjih godina. Pokazat će se, u stvari, da SAD više brinu «saveznici», dakle Evropljani, od Rusije, obzirom da Evropljani nisu više spremni na drugorazrednu ulogu u američkom poluprotektoratu zvanom NATO, a u igri je i francusko-njemačka ideja o stupnjevitoj izgradnji vlastitih evropskih oružanih snaga u EU.

George W. Bush se u Bukureštu pokušao oficijelno oprostiti  od kolega mu iz ostalih 25 članica NATO-a u staro-rimskoj cezarskoj maniri ophođenja s drugim šefovima država ili vlada kao vazalima. Njegovo pritiskanje drugih članica je bilo uobičajeno grubo, ali novo je što mu kolege «saveznici» odbijaju njegove rezolutnije zahtijeve. Doduše, neke zemlje poput Njemačke su i ranije uspijevale djelomično odoljeti pritisku Bushove doktrine o preventivnim ratovima, pa i nisu sudjelovale u ratu zasnovanom na lažima, onom u Iraku, a dijelom su se oduprijeli i pritiscima za modernizaciju, što je šifra za militarizaciju, kao i pritisku da se uključe u borbe na jugu Afganistana i opisanom aktualnom prebrzom proširenju NATO-a.

Isitini za volju, i Bush je malčice u ovih sedam godina naučio uvažiti takve kao što je Njemačka, pa se i uzdržati od napada na Iran, prihvativši evropsku strategiju u odnosu s ovom (potencijalnom) islamskom atomskom silom, a odustao je u drugom mandatu i od vokabulara o osovinama dobra i zla.

Zbog svega toga je i teško prihvatiti ocijene koje se ovih dana vrte u svjetskim medijima kako će se za Bushom žaliti ponajviše u Evropi. U tim analizama se upozorava  da će se svi postojeći nesporazumi između Evropljana i Amerikanaca nastaviti i poslije Bushova odlaska iz Bijele kuće, što zvuči logično. Jer, bez obzira kako će se zvati novi stanar White House - McCain, Clinton ili, pak, Barack Obama, za kojeg sam po prvi put pomislio da ima predsjednički potencijal kada sam na ovome sajtu pročitao njegov govor o rasama - nesporazumi ostaju, a trans-atlantskoj suradnji prijete i novi konflikti.

O nezaustavljivom procesu emancipacije unutar NATO-a je riječ, između ostalog. Američki konzervatici su uplašeni, pak, da bi Bush još uoči odlaska mogao Evropi učiniti isuviše ustupaka. I dok je njegov prethodnik Bill Clinton uspio zakočiti stvaranje evropske obrambene strukture, kaže se u ovim analizama, Bush upravo u svezi s njom nagoviještava spremnost za kompromis. A te evropske obrambene oružane snage, koje ponajviše zagovaraju Francuzi, upozoravaju Nile Gardiner i Sally McNamara iz «Heritage Foundation», vodit će kraju NATO-a, «pocijepat će ga i konačno razoriti». Ukoliko Bush pristane na «duplu» i «konkurirajuću» komandnu strukturu u Evropi, tako kaže ova analiza, bit će ugrožen «balance», a politička težina izmijestit će se iz «Washingtona i Londona u Paris, Bruxelles i Berlin». Upravo zbog toga morao bi Bushov nasljednik nastupiti oštrije prema Evropljanima. Osim toga niti jedan od preostalih troje kandidata ne sumnja u vodeću američku ulogu u svijetu.

Za Bushovog partijskog kolegu, senatora John McCain, se kaže da bi nastavio «i ofenzivno i preventivno»  Bushov «globalni rat protivu terora i islamizma». Iako je u njegovom nedavnom programatskom govoru izrazio volju da se pobliže usaglašava sa saveznicima, ne treba zaboraviti da je McCain u biti «hardliner». Uostalom, on je javno zapjevao «Bomb, bomb, bomb Iran» na melodiju Beach Boysa, kada su ga 2007. pitali o atomskim iranskim ambicijama. Tu je «šalu» na YouTube pogledalo do sada više od milijun ljudi. Politolog i publicist Anatol Lieven sa Instituta «New America Foundation» napisao je, čak, za «The Financial Times» kako je u odnosu na «jastreba» McCaina «aktualni vlastodržac zapravo anđeo mira», pa bi se uskoro «mogli i Evropa i ostatak svijeta prisjećati s nostalgijom Bushove vlade». Jedan od najvećih problema mogla bi biti McCainova skepsa prema Rusima, koje bi on najradije odmah isključio i iz skupine G8. I McCain zagovara kao i Bush brzi prijem Ukrajine i Gruzije u NATO, kako bi Moskvi još žešće oponirao. «Unatoč njegovim ratničkim sklonostima», piše Anatol Lieven, «Bush je uvijek znao kako tretirati Kinu, pa čak i Rusiju: i s obzirom i diplomatski».

Ovdje smo dužni navesti kako se u Njemačkoj ne misli o Johnu McCainu na ovaj način, nego se u njemu vidi jednog od najliberalnijih američkih konzervativaca. I McCainov programatski govor («Dani», broj 563-564) predstavlja ga zagovornikom novih trans-atlantskih odnosa. U tekstu pod naslovom «Globalni pakt SAD-a i Evrope» McCain poručuje: «Amerikanci i Evropljani imaju zajednički cilj: izgradnju trajnog mira zasnovanog na slobodi.

Danas su naše demokratije snažne i dinamične. U stanju smo da se zajedno prihvatimo različitih izazova koji su pred nama, radilo se o radikalnim religijskim fanaticima kojima je terorizam omiljeno oružje, zabrinjavajućem zaokretu Rusije ka autokratiji ili uznemiravajućim prijetnjama vezanima za klimatske promjene i degradaciju naše planete. No ključna riječ je "zajedno". Moramo obnoviti i revitalizirati našu demokratsku solidarnost. Moramo ojačati naš transatlantski savez kao jezgro novog globalnog pakta - demokratske lige - koji može spregnuti veliku snagu više od 100 demokratskih nacija širom svijeta kako bi unapređivao naše vrijednosti i branio naše zajedničke interese. Uzajamno poštovanje i povjerenje treba da budu srčika našeg novog pakta.»


Govori li tako «hardliner» i unilateralista veći od Busha?

Ali, ako pobijedi i jedno od preostalih dvoje demokratskih kandidata u utrci za Bushovo nasljeđe, neće doći do procvata u transatlantskim odnosima, tvrde slične prognoze. «Jednako tko će od njih dvoje dobiti, kada se o Afganistanu radi, oboje misle isto i žele da Evropljani više čine nego što sada čine», poručuje Julianne Smith, direktorica za Evropu u Institutu za politiku CSIS. Bivši Bushov speech-whriter Michael Gerson je, pak, u Washington Postu nedavno ustvrdio kako bi se u Evropi mogli iznenaditi kada im se početkom 2009. zakuca na vrata s molbom za većim angažmanom i pomoći u Afganistanu i drugdje.

Meni se čini, pak, da ne treba posve otpisati prvog crnog američkog predsjednika, ukoliko ga bude, jer se u onoj misli Baracka Obame kako nije protivu svih ratova, nego samo protivu glupih, krije i zrnce razuma i izvjesni mirovni potencijal.

Nije svaka knjiga razgovora sa svakim američkim predsjednikom unaprijed dobra knjiga, pa taman bila i bestseler. Takve je sudbine i knjiga Roberta Drapera «Smrtno izvjesno - predsjedništvo George Busha» (Dead Certain: The Presidency of George Bush), koja je u biti i ocijenjena kao zakašnjeli pokušaj lakiranja potamnjelog predsjedničkog imagea George W. Busha. Draper je u šest navrata vodio duge razgovore s 43. američkim predsjednikom, pa ih sabrao i objavio baš uoči 11.09 prošle godine u hrestomatiju od više od 450 stranica, koja bi trebala ponuditi historičarima sirovi materijal za prosudbu lika i djela George W. Busha. Međutim, sirovog materijala je na pretek za prosudbu Busha Juniora i bez Draperove knjige. Komu trebaju, primjerice, Bushova priznanja kako «vrlo mnogo plače» glede sudbine američkih vojnika u Iraku? Knjiga Roberta Drapera ne nudi ništa posebno novo u političkoj ravni, tek tu i tamo pruža uvide u neke važne odluke, pa će svijet morati sačekati neke potonje razgovore ili pisanije, ako ih bude, da bi razumio brojne neobjašnjve odluke Busha Juniora u vrijeme njegova predsjednikovanja.

Draperova knjiga je imala za cilj, također, da se objasne Bushovi napori u svezi ratne taktike u Iraku. Iz knjige se tako može saznati da George W. Bush «igra na vrijeme», to jest da želi da ostavi u Iraku svih 160.000 američkih vojnika sve dok ne postignu protivu «Al Qaida i ostalih ustanika» toliko mnogo uspijeha da njegov nasljednik ili nasljednica i ne mogu drugo do «duže ostati» i nastaviti «borbu protivu zla» i nakon januara 2009. Bushov je cilj «premjestiti nas u situaciju da se predsjednički kandidati pri tomu dobro osjećaju ako donose odluku o očuvanju prisustva (trupa u Iraku)».

Možda historičarima budu, ipak, interesantni barem neki detalji iz ove knjige? Iz nje se saznaje, naime, da se Bushov najbliži savjetnik Karl Rove anno domini 2000. vehementno izjasnio protivu imenovanja Dicka Cheneya za vice-predsjednika. Priličito je čemerno, navode se Roveove riječi, ako Bushu Junioru ne pada ništa drugo na um do imenovanja «očevog najvišeg vanjskopolitičkog gurua» za svog zamjenika. Iz Bushovih monologa proizilazi da nije uopće shvatio zašto je u maju 2003. Paul Bremer, tadašnji opunoćenik Washingtona u Bagdadu, raspustio iračku armiju, te tako doprinio općem kaosu u Iraku. Ili to Bush samo «pere ruke» poput Pontius Pilata?

Nije nezanimljivo niti Bushovo svjedočenje kako mu je odluka o ostavci vjernoga mu Donalda Rumsfelda, bivšeg ministra obrane i glavnog izvođača radova u Iraku, teško pala. Donio ju je nevoljno, tek nakon usaglašavanja sa savjetnicima na jednoj večeri. Rumsfeld je morao otići, jer je sedmoro suradnika bilo za odlazak, a samo četvoro da Rumsfeld ostane u službi ministra vojnog.

Na više mjesta u ovoj knjizi biva ogoljeno jasno da je smisao ovih razgovora i ove pisanije popravljanje Bushova imagea. Tako Bush Junior izrijekom reče: «Hoću da me ova prokleta knjiga ispravno ocrta». I iz ove knjige, kao i iz nekih drugih izvora, proizilazi da je George Walker Bush u prvom redu zabrinut za svoje «mjesto u povijesti». 

Bushu skloni Draper pokušava ga, inače, predstaviti kao misaonog i usamljenog čovjeka u poziciji najmoćnijeg političara na svijetu. Strogo vjerujući «novorođeni kršćanin», krščanski fundamentalista Bush Junior se želi u knjizi predstaviti kao suosjećajan i obziran čovjek glede skoro 4.000 mrtvih Amerikanaca u Iraku. Ne razmišlja, pak, o tomu je li bilo pogrešno uopće ratovati u Iraku, nego je li bilo grešaka u tzv. iračkim planovima poslije invazije. O suosjećanju s Iračanima ni slova.

«Nemam vremena da razmišjam o vremenu poslije moga predsjednikovanja», kazao je Bush Junior Draperu, «sprintat ću do ciljne linije». To je već mudro kazano s njegove strane, jer bi u protivnom sam sebe predstavio  kao «šepavog patka» (lame duck), što bi mnogi i kod kuće i u svijetu jedva dočekali.

«Mogu jednostavno zamisliti da se vozim autom, da se malo dosađujem, da se vozikam po ranču», kazao je Bush Draperu, jer on nije «ovisnik od politike» (Politikjunkies) kao Clinton ili neki drugi američki predsjednici. Zaradit će, veli, koji dolar i od predavanja. «Održat ću par govora kako bi ponovno napunio kofer novcem», kazao je Bush Drapeeru, «iako ne znam posve točno koliko dobija moj otac, ali to je negdje izme|u 50.000 i 70.000 dolara po predavanju». Bush je, navodno, u ovom momentu «težak» samo 20 milijuna dolara.

Ma šta govorio, Georg W. Bush se neće, dakle, drugačije ponašati u mirovini od ostalih američkih predsjednika. Svima njima je osim sigurne «predsjedničke apanaže», i svega što uz nju ide, osigurano unovčavanje njihova predsjednikovanja u formi «sjećanja» ili držanja skupo plaćenih predavanja, vođenja zadužbina i slično. Ako mu je vjerovati, Bush Junior pokušat će, čak, naći neki srednji put između post-predsjedničkih karijera Jimmy Cartera i Bill Clintona.

Kao što je poznato, Jimmy Carter nije ušao u povijest kao neki posebno uspiješan američki predsjednik, ali se kao predsjednik u mirovini angažirao po cijelom svijetu u borbi za ljudska prava, što mu je u konačnici donijelo simpatije i Nobelovu nagradu za mir. Bill Clinton je, pak, i dalje veoma popularan, vratio se ili ne u Bijelu kuću kao first lady. Osnovao je u međuvremenu i jednu značajnu zadužbinu, lobira za brojne projekte UN i dobro zarađuje na knjigama i predavanjima.

George Walker Bush će, kako veli, osnovati "Freedom Institute" u Dallasu, koji bi trebao biti neka vrsta think-tank za unapređenje demokracije diljem svijeta. Tko zna, možda dobijemo još jednog «nobelovca» od bivših američkih predsjednika?

Jack Goldsmith je autor brojnih stručno-pravnih knjiga, profesor je na Harvardu, svojevremeno je vrijedio i kao čudo od djeteta američkih konzervativaca. A prije polu godine zamalo nije postao ikona američke ljevice. Razlog tomu je bila njegova knjiga Teror jednog predsjednika, koja je izazvala velika uzbuđenja u Washingtonu, ali i u cijelom svijetu. Jack Goldsmith se, pak, smije na račun takvog obrata i kaže: «To je samo zbog toga što je New York Times pisao u tom smislu, koji je, inače, konstruirao pravu optužnicu protivu Bushovog War on terrorism.».

Jack Goldsmithu su tek 44 godine, a već sa 40 je bio u Bushovoj vladi nadležan za pravna pitanje borbe protivu terorizma, uključivo mučenja, špijunaže i nadzor. On je ostavku, inače, podnio «zbog stalnog stresa u Bijeloj kući, zbog toga što se nisam suglašavao s metodama, iako jesam s ciljevima.».

Bit će da mu se zgadilo. Tako bi se, naime, moglo zaključiti na osnovu ove njegove knjige, s punim naslovom «Teror jednog predsjedništva: zakon i pravda unutar Bushove administracije» (The Terror Presidency: Law and Judgment Inside the Bush Administration). Jack Goldsmith je bio prije četiri godine oficijelno i voditelj Office of Legal Counsel u američkom ministarstvu pravosuđa, a u stvari je bio pravni savjetnik George W. Busha. «Ja sam bio nadležan za to da predsjednika vadim iz pravnih teškoća», kaže duhovito Jack Goldsmith. No, izdržao je samo od oktobra 2003. do jula 2004. Međutim, dok je bio u Bushovoj administraciji imao je dodira sa svim aktima i svim događajima koji su se ticali stvarne ili navodne borbe protivu terorizma. Zato se i smije ustvrditi da je insider i da govori iz prve ruke o moralno-političkom bankrotu Bushove administracije, ali i aktualnog američkog predsjednika osobno, pa ako to i ne formulira tako.

Iako Jack Goldsmith ne može biti lijeva ikona, mora mu se priznati da je učunio moralni čin makar dva puta. Prvi put kada je podnio ostavku nakon šokirajućih fotosa iz Abu Ghureiba. Uzgred rečeno, u međuvremenu je na www.salon.com objavljena stravična dokumentacija američkog terora i zla u ovom nekadašnjem Sadamovom zatvoru, pa potom američkom mučilištu, svojevrsnom uvodu u Guantanamo. Među 279 slika i 19 video snimaka iz Arhiva Criminal Investigation Command (CIC) nalaze se, naime, i brojna do sada neobjavljena svjedočanstva užasa. Drugi je moralni akt bilo ova njegova knjiga sama po sebi, iako Jack Goldsmith i dalje daje nekonzekventne izjave. On, naime, kaže: «Ja ne polazim ni sada, kao što nisam ni ranije, da se mi nalazimo u jednoj vrsti ratne situacije, da se moraju pronaći efektivni putovi dobijanja informacija od terorista, da su agresivna ispitivanja u tu svrhu dobre metode.». Ali je ovih dana kazao i sljedeće: «Ja sam potpuno uvjeren da on (Bush) čini Ameriku sigurnijom»!? Bilo kako da je, Goldsmithovi zaključci u njegovoj knjizi su, ipak, veliki šamar za Busha i za cijeli američki politički establishment.

Bit će da je problem s ovom knjigom u prvom redu u tomu - i da se zato uzbuđuju Bush and Co - što se američka administarcija i danas služi istim (nedozvoljenim) sredstvima i metodama, kao što su ona o kojima piše Jack Goldsmith. A radi se, nije tajna, o tajnim saslušanjima, prisluškivanju, pa i mučenju, u krajnjem o Guantanamu, u kojem se primjenjivalo isto ono što i u Abu Ghureibu, a primjenjuje se i još uvijek. Jack Goldsmith naglašava, inače, da nikada više neće raditi niti za jednu američku vladu. Šta se to može bitno promijeniti, pita se gorko Jack Goldsmith, u nekoj drugoj administraciji, koja će u početku htijeti nešto mjenjati, ali će vidjevši scenarije prijetnje zadržati i metode saslušanja i ispitivanja – «to će ostati»! Najviše što se može očekivati od neke buduće admiistracije jeste «površno obećanje da će raspustiti Gunatanamo», ali «zatvorenike neće osloboditi.»!

Njegovi su, inače, s očeve strane podrijetlom austrijski Židovi, koji su izbjegli u SAD ispred nacističke torture i postali američki državljani, apriorni antiamerikanizam mu se ne može prigovoriti. On sam kaže da je dugo vremena bio opsjednut Amerikom, ali više nije. U ovom se drugom interview Todd zapitao i šta znači očigledna američka propast u Iraku. Da, o propasti je američke misije riječ i to je svakomu razumnomu jasno, izuzev Bushu Junioru i njegovim “neo cons” u Washingtonu. Doduše, i među njima ima razlike. Primjerice, i poznati američki sigurnosni expert s imageom jastreba, politolog Zbigniew Brzezinski je, također u razgovoru za tjednik Die Zeit, prije godinu dana ocijenio američku invaziju u Iraku „vjerojatno najvećom vanjskopolitičkom nevoljom u američkoj povijesti“.

„Mi smo, doduše, i ranije doživljavali protuudarce, ali nikada ranije nismo bili jedina super sila“, objasnio je Brzezinski. Po njegovom mišljenju, „irački rat je već sada doveo u pitanje globalnu legitimnost američkog djelovanja, potkopao je američku uvjerljivost, a SAD uvukao u konflikt kojemu se ne vidi kraja“. Brzezinski je pozvao otvoreno američku vladu da temeljito promisli njenu vanjsku politiku, da koristi drugu vrstu jezika, a ne da kompleksne probleme reducira na prave i pogrešne, dobro i zlo. S tim u svezi kažimo da se u poslednje vrijeme odista i promjenila retorika u Bijeloj kući, State Departmentu i Pentagonu, ali ne i pogrešna politika. Brzezinski misli, inače, da još nije isuviše kasno da se poduzme „pametna promjena pravca“, a rješenje je poznato i bilo bi u odustajanju od unilateralosti i povratku transatlantskoj suradnji.

“Jedna kultura koja raspolaže brilijantnim istraživanjima ne može uopće ozbiljno tvrditi da je u Iraku namjeravala isto ono činiti što i u Njemačkoj 1945. godine”, kritizirao je već prije pet godina Todd plošni Bushov izgovor za upad u Irak, koji je bio kao motiviran “izvozom” demokracije i slobode u Irak. “Pariski Musee de l Homme je prepun znanstvenih studija o običajima i kulturama dalekih naroda, studija koje je financirala baš CIA”, tvrdi Todd, “pa je aktualna američka ignorancija ne samo zaprepašćujuća nego i neobjašnjiva”. I obzirom na kolonijalnu politiku, koju SAD i Velika Britanija već stotinu godina provode prema Iraku i Iranu, moralo se znati da će se tamo sadašnja ”demokratska misija” osjetiti samo kao “zao vic”. Toddov zaključak je da su SAD od nekadašnjeg “ kulturnog uzora” postale “anti-model.”.

U svezi kompliciranih američko-evropskih odnosa Todd ocjenjuje: “Evropljani ne žele poraz Amerike, nego povratak jedne pametne velike sile”. Ali, obzirom na slabosti u izvozu i američki vanjsko-trgovinski deficit su SAD postali “globalni plebejci”, koji se ne mogu više pobrinuti niti za vlastitu opskrbu, pa žive na veresiju, koju uzimaju od ostatka svijeta. Koliko god SAD izdvajaju za vojni proračun, a izdvajaju najviše na svijetu, to nije dovoljno za globalnu kontrolu, ocjenjuje Todd.

Planeta sa šest milijardi ljudi je jednostavno isuviše velika i kompleksna, uostalom “univerzalne hegemonije” nije nikad ni bilo u povijesti čovječanstva, paralelno s Rimskim postojalo je i Kinesko carstvo. U povijesti se uvijek formiraju ravnoteže, pa ako i nestabilne. “Nastanak multipolarnog svijeta je historijski prirodni zakon”, tvrdi Emmanuel Todd. Do raspada SSSR-a živjeli smo u bipolarnom svijetu, tako Todd, danas je svijet sa pet ili šest velikih sila (SAD, Rusijom, Evropom, Kinom, Indijom, Japanom), uistinu kompliciraniji. Ali realistična slika pokazuje da trenutno u svijetu nema nikakve vojne prijetnje, izuzimajući pri tomu terorizam, ali on je manje vojna, a više policijska zadaća. Todd misli da je - uz sve probleme - “svijet stabilan”. Njega, inače, ne zabrinjavaju procesi u Rusiji, jer se Rusi mire da su izgubili svoje ranije carstvo, slično nekoć Francuzima, ali Kina predstavlja potencijalnu veliku opasnost. Po Toddu, Kina i SAD su jedine zemlje sa imperijalnim ambicijama i djeluju u nekoj “bizarnoj simbiozi”.

Možda je, ipak, Toddov najproduktivniji zaključak kako SAD nisu više evropska budućnost. “Evropljani su vjerovali do sada - SAD su njihova budućnost,” kaže Todd, “ali izgleda tako da su SAD ponovile evropsku prošlost”. On procjenjuje da će ovo i skorašnje vrijeme u Evropi, nešto između neoliberalizma i nove evropske zajedničke politike, biti vrlo nemirno. Extremna odgovornost leži zbog toga na Njemačkoj kao centru snage, poručuje Emmanuel Todd, jer Italija leži u komi, a Francuska je pred revoltima. Zbog toga, Evropa mora što prije odustati od “naivnosti u vanjskoj politici”, te se “samoorganizirati kao velika sila”. No, glavna prepreka tomu je još uvijek što evropske vlade strahuju da uopće zamisle svijet bez vodeće uloge SAD.


Početak novog svjetskog (ne)poretka

Bivši njemački MIP i Schroederov vice-kancelar Joschka Fischer piše jednom mjesečno za Project Syndicate, a redovito svakog ponedjeljka i za Zeit Online. U naš inventarni popis međunarodih problema u povodu Bushova (i Putinova) oproštaja u Bukureštu uvrstili smo s razlogom i ono šta je Fischer napisao u Die Zeitu u svojoj božićno-novogodišnjoj kolumni. U sintetizirajućoj, habermasovskoj maniri Fischer je, naime, progovorio o rađanju novog svjetskog poretka. 

Sukus Fischerove analize je u ocijeni kako su stari modeli međunarodne politike odslužili svoje, te da u svijetu nastaju novi centri moći i nove ovisnosti. U starom svjetskom poretku važila je formula kako globalizacija jest jednako Zapad, to jest da ona omogućuje daljnje uvećanje prednosti Zapada u odnosu na ostatak svijeta. Važilo je, također, da oko 20 odsto čovječanstva, u prvom redu u zapadnim zemljama i Japanu, uživa blagodeti potrošačkog kapitalizma, dok je 80 odsto svjetskog stanovništtva isključeno iz uživancije u njegovim blagodetima. Međutim, ova formula iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća ne vrijedi više, konstatira Fischer, «bipolarni svijet hladnog rata je izčezao, dok je unipolarna iluzija samostalne globalne vladavine SAD - iz godina 1989. do 2005. - skončala u nevoljama iračkog rata, silnog američkog državnog deficita, obezvrijeđenog dolara, bankarskoj krizi i krizi nekretnina».

Konačno i u američkim neokonzervativnim krugovima počinje da se shvata kako «američka imperija nije nikakva stvarna opcija», jer je takvo što premašilo snagu i moć i najmoćnije i najbogatije zemlje u svijetu. Umjesto takvih iluzija sve se više uviđa da se «globalne osovine moći u privredi i politici pomjeraju sa Zapada na Istok», ustvrđuje Fischer. Potom navodi ilustracije, primjerice da nukelarni konflikt na Koreanskom poluotoku nije moguće danas riješiti bez Kine, a još je u Clintoonovo vrijeme to bio slučaj, da je Kina u Africi postala dominirajuća ekonomska i politička sila i alternativa Zapadu. Niti se konflikt u Darfuru, u Sudanu, više može riješiti bez Kine i Indije, jer su obje velike zemlje najvažniji investitori u sudansku naftnu industriju. Indija, pak, nije samo sila na subkontinentu, nego i u Afganistanu, Iranu, Centralnoj Aziji, a već sutra bit će i u Perzijskom zaljevu dominirajući igrač, ocijenjuje Fischer.

I tržišta energije i sirovina pomjeraju se, također, sa Zapada na Istok, uostalom stalno rastuće cijene energenata signaliziraju ovu promjenu. Uzgred, Njemačka će u ovoj ili sljedećoj godini izgubiti, i to zauvijek, poziciju izvozne sile broj jedan u svijetu, prognozira Fischer. U ekonomskoj ravni Kina, pak, smjenjuje Japan na poziciji najvećeg povjerioca SAD, dok istovremeno američko tržište postaje odlučujući motor za kineski rast. (Stiglitz bi rekao, Kinezi financiraju i američke ratove.) Da je netko prije samo 15 godina prorokovao ovakvu međusobnu ovisnost kapitalističke super sile SAD i vodeće komunističke sile Kine bio bi ismijan, ali danas je ova nemoguća ovisnost postala realnost i nitko se ne smije, zaključuje razložno Fischer.