|
Portret srpsko-romsko-njemačkog pjesnika Jovana Nikolića
Nezamjenljivi glas romske literature u Evropi
U cijeloj Evropi živi u ovom momentu oko osam milijuna Roma,
najvećim dijelom u zemljama južne Evrope, te po 70.000 u Njemačkoj i
Italiji, 300.000 u Francuskoj i 700.000 u Španjolskoj. U pravilu su
potcijenjeni, ne pomaže im se da stanu na noge kako zaslužuju. Tek kada
su bolji od drugih skreću pažnju na sebe i povijesni križ koji nose, ni
krivi ni dužni. Ja, pak, imam sreće da mi je Jovan Nikolić prijatelj.
«Umijeće pripovjedanja» se - uz muziku i zanat - smatra najvažnijim
elementom romske opstojnosti. Tomu prefinjeni doprinos daje već
godinama i poezija Jovana Nikolića, dragog čovjeka i prijatelja. U
svezi s tim bit ću veoma ličan, nitko, ama baš nitko izvan moje uže
obitelji, nije bio tako brižan u vrijeme moje prošlogodišnje srčane
bolesti i potonjeg oporavka kao Jovan, koji mi se iz Beča, gdje se
nalazio i još uvijek nalazi na nekom grupnom studijskom boravku za
pjesnike sa prostora bivše Jugoslavije, i «cimer» mu je Boris
Dežulović, neprestano javljao i bodrio me.
Sa slikama iz djetinjstva u pripovijedačkom rancu
Srpsko-romsko-njemačkom
pjesniku Jovanu Nikoliću je, u uglednom berlinskom literarnom časopisu
"Sinn und Form", u martovsko-aprilskom broju za 2006.godinu, objavljen
izbor od 10 kratkih poetskih pripovijesti pod naslovom "O mome
detinjstvu i mojim doživljajima" ("Von meiner Kindheit und meinen Erlebnissen").
Tim činom je, u stvari, Akademija umjetnosti u Berlinu najavila novu
Jovanovu knjigu «Sviraj, Dragiša, sviraj»(«Spiel, Dragiša, spiel»).
Kada se, pak, krajem 2006. godine konačno pojavila na njemačkom jeziku
nije osvanula pod tim, nego pod naslovom «Beli gavran – crno jagnje»
(«Weisser Rabe - schwarzes Lamm», Drava Verlag, Romani Library,
Klagenfurt, oktobar 2006.).
Uvodna rečenica u tadašnjem
Jovanovom "setu" u "Sinn und Form", posvećena djetinjstvu, glasila je:
"Da bih ispričao moje stvarno detinjstvo, koje je jedini sadržaj moga
ranca, koga i danas sobom vucaram, morao bih preskočiti prvih 12 godina
mojeg života; proveo sam ih u hotelima u Slavonskom Brodu, Derventi,
Užicu, Puli, Vrnjačkoj Banji i nebrojenim gradovima izvan Jugoslavije.
To zahvaljujem pozivu mojih roditelja, koji su kao muzičari radili u
hotelima. Tačnije kazano, moj je otac svirao saksofon, a majka je
pevala. Moje stvarno detinjstvo započelo je u Čačku, jednom malom gradu
u zapadnoj Srbiji, u Ivanjičkom sokaku, kako se zvala ulica Kneza
Miloša u ciganskoj četvrti, u kojoj se nalazila i kuća mojih
predaka..."Ovu uvodnu, najopširniju pripovijest u "Sinn und Form", punu
vrcavog duha i melankolije, Jovan Nikolić je završio sljedećim pasusom:
"Kada bih htio dalje pripovedati o mom detinjstvu i mojim doživljajima,
morao bih pisati pravo veliku knjigu. Ali, ja više volim kratke lirske
forme..."
Potom su uslijedile upravo takve "lirske forme" -
"Ogledalo", "Mačkica", "Vratar", "Gosti", "Ples mrtvog petla", da
pomenemo samo njih od ukupno 10, pri čemu je najkraća imala samo pet
redova. Kuriozna kakva jeste, minijatura «Tri akacije», kako se zove na
njemačkom, ili «Tri bagrema», što bi moglo biti bliže Jovanovanom
izvorniku, zaslužuje da se potpuno navede: "Kada bi se deda opio u 'Tri
bagrema', donosili su najpre njegov šešir kući, potom štap i konačno
violinu. Na kraju bi doneli i njega. Kada je deda u birtiji umro, došli
su po prvi put zajedno. Šešir, štap, violina – deda." (Korektnosti radi
pomenimo da smo navode preveli s njemačkog na ekavicu, kojoj nismo
viješti.) Ova «poetska proza» potječe, zapravo, najvećim dijelom iz
Jovanove zbirke «Oči pokojnog jagnjeta», objavljene u Nišu 1993.
godine, ali je vrlo bitna za razumijevanje njegove poetike, pri čemu se
izdvaja nenadmašna «Suza», koja je u Jovanovom originalu izdvojena u
«anterfile».
U međuvremenu je i o novoj Jovanovoj knjizi
pisano u više ovdašnjih stručnih časopisa. Ukazana mu je posebna čast i
izborom njegove poezije u časopisu «Sprachgebunden» (broj 3/2007).
Njemački naziv ovog časopisa, uzgred rečeno, približno znači na našem
jeziku «Za jezik vezan». Jovan je, usitinu, vezan za pokojni
srpsko-hrvatski, na kojem i dalje stvara, a prijevode na njemački jezik
njegove nježne proze i poezije radi vrsna prevoditeljica Bärbel
Schulte.
Podsjetimo, također, da je Jovanu Nikoliću već 2004. godine izišla na
njemačkom jeziku i vrlo zapažena poetska zbirka "Soba s točkom"
("Zimmer mit Rad"), isto kod «Drava Verlaga», i to kao prva knjiga u
"Romskoj biblioteci» ove izdavačke kuće.
U pomenutim i drugim
časopisima, Jovan Nikolić se, inače, njemačkoj publici predstavlja u
pravilu na sljedeći način: «Rođen je 1955. godine u Beogradu, a
odrastao u ciganskom naselju kod Čačka (Srbija), jedan je od
najznačajnijih predstavnika suvremene romske litarature. Pored brojnih
poetskih zbirki objavio je, također, i teatarske komade i satirične
tekstove na srpskohrvatskom jeziku. Od vremena njegove emigracije,
1999. godine, živi u Njemačkoj, u Kölnu. Stipendijant je
Heinrich-Böll-Stiftung, njemačkog PEN-a i «Cultural City Network» iz
Graza.» Dodajmo tomu samo da je Jovan u proteklih osam
godina, koliko je dugo u Njemačkoj, bio stipendijant i «Akademie der
Kunst» u Berlinu, i «Stiftung Kunestlerdorf Schoeppingen», da je
ostavio važan kulturološki trag i dramom „Kosovo, mon
amour“, u koautorstvu sa R. Sejdovićem, koja je izvedena i na Ruhrskim
teatarskim svečanostima (Ruhrfestspielen) i u Ciullievom
"Pralipetheateru" u Mülheim an der Ruhr (kojega više, na žalost, nema,
odradio je svoje, kaže njegova «alfa i omega» Burhan). Zapažen je
i Jovanov angažman za poboljšanje položaja Sinta i Roma u Njemačkoj, a
posebno je aktivan u okviru udruženja «Rom e.V.» iz Kölna. Poezija
mu je u međuvremenu prevedena na više od 20 jezika. Član je srpskog
PEN-a i Udruženja pisaca NRW-a, a od 2002. godine je i potpredsjednik
Medjunarodnog romskog književničkog saveza (IRWA).
U potrazi za životnim i estetskim balansom
Njemačka književna kritika oduševljena je Jovanovom egzotičnom
poetikom. Radi se o malim, u sebe zatvorenim poetsko-proznim
tekstovima, uhvaćenim trenucima, momentalnim snimcima djetinjstva u
ciganskom selu, uobičajeno je mjesto u kritikama, počev od «Sinn und
Form», pa do «Sprachgebunden». Ta sjećanja, ti «snimci djetinsjtva»
razvijaju se u skoro melankolično, ponekad surealno čarobnjaštvo, a
«rimovani jedni uz druge» pripovijedaju o «turbulentnom životu» u
skromnoj ciganskoj naseobini - o Dragiši, ocu-saksofonisti, o djedu i
baki, koja komunicira s duhovima, te o majci koja pokušava sve to
držati pod kontrolom. Naravno i o mnogo čemu drugomu, u krajnjem o
dječaku koji s čuđenjem posmatra svijet oko sebe i sebe samoga.
Jovanova nova knjiga broji svega 36 kratkih pričica, smještenih na
stotinjak stranica, a otvara se ključnom slikom za razumijevanja
Jovanove samobitnosti. U prvoj pričici pod naslovom «Ogledalo» («Der
Spiegel») u središtu je, naime, scena kada dječak šeta s ocem, ruku pod
ruku, kroz grad i čuje odjednom kako netko dobacuje iza njihovih leđa –
cigani! Dječak ne razumije šta znači ta riječ, ali osjeća vatru u
očevoj ruci, pa i dječakova ruka počinje bridjeti. Dječak poimlje
intuitivno da je izgovorena riječ puna nepoznate opasnosti i da će mu
odrediti životnu putanju. Potom se sve češće zagleda u ogledalo,
osluškuje ne bi li mu makar slika u ogledalu odala tajnu ove riječi,
ali ogledalo nije kukavelj, kao ona pogana usta koja su je dobacila u
formi pucnja bičem, pa dječak u neko doba i ne zna više koji je od
njegova dva lika pravi. Da li lik u ogledalu ili ispred ogledala ima
neku grešku, koja je uzrok tomu da se za njim i njegovim ocem dobacuju
«pogrde»? «Greške» nema, naravno, ona je negdje drugdje, Jovan je, pak,
neće izgovoriti, to je ostavio čitateljima da dokuče.
Nećemo
prepričavati ostale poetsko-prozne crtice iz ove knjige, ali kažimo da
je i ostalih 35 na svoj način lijepo kao «Ogledalo», te da je i u njima
otisnut senzibilni trag Jovanovog djetinjstva u ciganskoj mahali u
Čačku i diljem bivše Jugoslavije, uključivo i u BiH, u Derventi, kuda
je išao s roditeljima-muzičarima.
U potrazi za
identitetom i balansom, mogla bi se sažeti Jovanova životna i
umjetnička muka. “Joff” je, kako ga prijatelji zovu, Rom po ocu i Srbin
po majci, pa je njegovo podrijetlo u istoj mjeri i blagoslov i
prokletstvo. Odrastao na dedinom imanju u Čačku bio je isuviše tamnoput
za one s kojima je dijelio majčin jezik, u krajnjem odrastao je u
svijetu u kojem je nevidljiva ali strogo nadzirana granica dijelila
«gedže» i «cigane». Ovo traumatično doživljavanje «dvostruke
nepripadnosti» transformirat će se kasnije u potrebu da u «majčinom
jeziku» traži formulu za «očev svijet», tako je ocijenio, primjerice,
Dragoslav Dedović, srpski i be-ha i njemački pjesnik, sada na
privremenom radu u Beogradu, u zapaženoj kritici povodom prve Jovanove
knjige na njemačkom «Soba s točkom». Dedović je u tom eseju govorio i o
Jovanovom prepoznatljivom "mol-raspoloženju" i o uspostavi «estetskog
balansa» izmedju snova i stvarnosti u pjesnikovom životu i literaturi.
Tomu se nema što dodati, izuzev da je prelijepo što se «Joffa» i ovdje
prepoznalo kao “najmarkantnijeg predstavnika suvremene evropske romske
literature”, odnosno “nezamjenjivi literarni glas, kojega se – kad se
jednom čuje – ne zaboravlja”. Jovan Nikolić je, dakle, postao jedan od
vodećih glasova romske literature, kojega se širom Evrope ne može
prećutati, ukoliko se romska literatura – bez obzira na jezik na kojem
je napisana – definira kao literatura napisana od Roma. Uostalom, to mu
priznaje i njemačka i romska umjetnička kritika ovdje, svakim danom sve
više.
Za „anter -file“ - Jovan Nikolić „Suza“
„Kad se otvori sanduk, ti ćeš mu staviti sat na ruku i novčanik u unutrašnji džep sakoa.
Šta će mu sat?
Nisam te ništa pitala i radi kako ti se kaže!
Gospode mili, kad otvore kovčeg i kad ugledam svoga oca mrtvog, daj mi snage da se onesvestim.
Žut
kao voštanica. Oko temena i donje vilice vezana mu bela marama. Na
stomaku ukršteni, dugi lepi prsti. Tresem se i plačem iznutra. Zubi mi
cvokoću dok mu na ruku vezujem sat.
Hrabrim se: Ovo nije moj otac, ovo je njegovo odelo. Bog mu dao za života.
Donose saksofon na crvenom jastuku od svile. Prislanjaju mu pisak na usne.
Sviraj Dragiša! Sviraj! – ženski glas vrisnu iz gomile.
Mnogi se zaplakaše. Razleže se lelek i ču bubanje o prsa.
Očeve modre usne dodiruju pisak, nečujno, poslednji put.
Sestra ga blago pomilova po licu.
Njemu se utom otvori jedno oko. Vrisak! Stade strka.
Ustuknuše i popovi. Sestra i ja se pogledasmo.
Iz toga otvorenoga oka, niz ugašen obraz skotrljala se krupna suza. Vodnjikav trag presijava se na suncu.»
Peščanik.net, 01. 04.08
|
