Aktualni francusko-njemački sporovi o budućnosti EU

Nije tajna, Nicolas Sarkozy je prvi poslijeratni francuski predsjednik koji se muči s Nijemcima, pa ako se to i ne vidi iz gestike i broja susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Sarkozy je jednostavno ostao pod jakim političkim utjecajem njegova djeda s majčine strane, jedno je od mogućih objašnjenja, jer mu je taj djed, židovske vjere, iskusio boravak i u nacističkim koncentracijskim logorima.

O tinjajućim sporovima na relaciji Paris-Berlin, posebice onom u svezi Mediteranske unije, u Srbiji – izoliranoj i zaokupljenoj drugim problemima - se malo znade. Uostalom Srbija i nije (više) mediteranska zemlja, kakva je bila u vrijeme SFRJ, pa čak i «SeReJe» i «SiCG», hvala budi njenom mudrom memorandumskom, miloševićevsko-koštunjavom vođstvu, jer su od nje takve u posljednjih 20 godina pobjegla kao od kuge sva njena mediteranska i slovenska braća i sestre, pa, čak, i «Iliri» iz njene «pra-postojbine». Pa, ipak, «pro-EUropljane» u Srbiji bi moglo i moralo zanimati kakva to «nova osovina» nastaje na relaciji Paris – London, ako uopće kakva nastaje, kao i sve ono što je bitno u svezi Mediteranske unije, tko će biti budući «prvi čovjek» EU, i tsl.

Tko ima tako isprepletene interese spori se, ali ne ratuje medjusobno

Kao što je rečeno već, između Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel «ne štima kemija», makar ne onakva kakva je «štimala» medju svim drugim poslijeratnim francuskim predsjednicima i njemačkim kancelarima. A zahvaljujući baš toj «kemiji» bilo je dobro i Nijemcima i Francuzima, a i integracije u Evropskoj uniji (EEZ, EZ, EU) išle su kao «podmazane». Doduše, i vremena su se promijenila, vrlo je moguće da Evropska unija na početku 21. stoljeća ne treba više francusko-njemački «dvotaktni motor», nego neki novi višetaktni ili mnoštvo «malih motora» za njeno daljnje funkcioniranje. Hoću reći, možda su moguće i nove «osovine», a jedna je izgleda upravo na pomolu, a možda će EU ući uskoro u dosadnu normalnost. Dobra je, dakako, i takva, sa svim njenim manama, samo da je ima i da je i dalje bude na horizontu ...

Vremena su se promijenila, a ne samo ljudi na čelu Francuske i Njemačke, pa je mogućno da Berlin i Paris ne moraju više biti osnovnim pokretačem integracija, proširenja i produbljivanja unutar EU. Njihove nesporazume, medjutim, ne treba previše ozbiljno shvatati, pa, čak, ni tada ako uistinu stasavaju neke «nove osovine» u EU. O krizi njemačko-francuskih odnosa bi bilo, name, ishitreno govoriti, jer su prosto na tako visokom nivou i plodovi su višedecenijskih želja i rada, vidljivi su golim okom i na svakom koraku, utemeljeni, u krajnjem, na interesima..

Ilustrirati rečeno je ponajbolje francusko-njemačkom (i inom, evropskom) isprepletenošću u okviru zajedničkog evropskog mega koncerna EADS – Airbus, koji je početkom marta/ožujka o.g. dobio nalog čak i od Pentagona da gradi 179 letećih cisterni u vrijednosti od 40 milijardi dolara. Boingu su, naravno, narasle zazubice zbog ovoga. EADS je, naime, «majka koncern» ili drugo po veličini poduzeće u svijetu, a prvo u Evropi u oblasti letenja, uključivo u kosmos, ali i obrane i sigurnosti. EADS zapošljava 110.000 ljudi u 70 fabrika uglavnom u Njemačkoj i Francuskoj, Velikoj Britaniji i [panjolskoj. Airbus je, pak, «firma-kćerka», u 100% vlasništvu mega koncerna EADS i druga je firma po broju proizvedenih civilnih aviona u svijetu, njih 3.700 do sada, a ima poručenih još 1.300 aviona raznih tipova. Od 16 Airbusovih fabrika njih se sedam nalazi u Njemačkoj, četiri u Francuskoj, tri u [panjolskoj i dvije u Velikoj Britaniji. Ergo, tko ima tako isprepletene interese ne ratuje medjusobno više, uče iskustva.

Pomenimo ovdje i «sitnice» kakvi su zajednički francusko-njemački te-ve program za kulturu Arte, iste ili slične udžbenike povijesti za srednjuškolu u obje zemlje, i tsl.

Uostalom, i dalje se redovito susreću i Merkelova i Sarkozy, zadnji put je to bilo početkom marta/ožujka o.g. u Hannoveru, na otvaranju CeBIT-a, kada su «zagladili spor» oko Mediteranske unije, pa se i izgrlili, gestike nije nedostajalo ...

Vratimo se ovdje još jednom i nedavnom službenom posjetu Nicolasa Sarkozyja Velikoj Britaniji (26. i 27. 03.08.). To je bio, naime, sve drugo samo nije obični posjet, uostalom i prvi posjet jednog francuskog predsjednika u posljednjih 12 godina i odvijao se u «kraljevskoj atmosferi». Njegov su rezultat, pak, vladine konsultacije po uzoru na njemačko-francuske, dakle dva puta godišnje i naizmjenice u Francuskoj i Velikoj Britaniji, a to može biti dobro i za obje ove zemlje, pa i za EU...

Ovdje se mora s tim u svezi kazati da je već poslije nastupnog posjeta SAD uslijedila diplomatska ofenziva Nicolasa Sarkozyja i prema Londonu. U medjuvremenu je Sarkozy bio domaćin i Blairu i Gordonu u Parisu, za prvoga lobira kao za rodjenoga da bude prvi predsjednik Evropskog savjeta (o tomu poslije više), a s drugim želi razviti zajedničku viziju EU, kakvu - još će se vidjeti, po svoj prilici naglašeno «inter-govermentalističku», kako bi rekao Jurgen Habermas ...

U Berlinu se, dakako, sa skepsom gledalo i još uvijek gleda na sve to, iako se mora kazati da je sličnu šarm-ofenzivu prema Londonu, na početku kanceloravanja (1998-2005) učinio i bivši njemački kancelar Schroeder, proklamiravši s Blairom ne samo «treći put», koji se za njemačke socijaldemokrate iskazao stranputicom, nego uzaludno pokušavši od Blaira napraviti «većeg Evropljanina»nego što jedan britanski premijer smije biti. Tada se u Parisu, pak, sumnjičavo gledalo na nastajuću osovinu Berlin-London, pa se Schroeder vrlo brzo okrenuo ponovno Parisu...

Bilo kako da je bilo, ostaje zabilježiti da je bračni par Sarkozy primljen prvog dana posjeta Londonu upravo «kraljevski», dakle s najvećim mogućim počastima i uvažavanjem i to ne samo od kraljevske obitelji, nego i od britanske političke klase i pučanstva. Užitak im je na trenutak pokvarila britanska «žuta štampa», koja je «za doček» objavila gole fotografije Carle Bruni - Sarkozy iz 1993. godine, u suštini, medjutim, čedne, nevine i lijepe. «Bračni par kuha od bijesa», komentirali su ozbiljni mediji. Dan poslije su osvanuli i oni i tabloidi prepuni komplimenata na račun stila Carle Bruni – Sarkozy, kako u u oblačenju (Diorovi kostimi), tako i u očaravajućem nastupu, pri čemu je Camela Parker pored nje djelovala kao «očerupana fazanka», prokomentirao je jedan britanski tabloid. Carla je počašćena komplimentima a la »First Lady of chic» i porukom da Sarkozy može ponovno doći «ako je Madame s njim»... 

Naravski, važnije je za zabilježiti je da je Nicolas Sarkozy pred oba doma britanskog parlamenta zahtijevao bliskije francusko-britanske odnose, de facto po mustri dosadašnjih «francusko-njemačkih odnosa», i ne na njihovu štetu, kažu izvještači s lica mjestaa, aššriznaju ovdašnji analitičari. Sarkozy je, pak, u potonjoj izjavi za «Arte» i izrijekom kazao da se uopće ne radi o nekoj novoj osovini na štetu odnosa Parisa i Berlina, u tom pogledu on neće činiti ništa drugačije od prethodnih francuskih predsjednika. Aki, s Britancima želi nešto pokrenuti smrtve točke...

«Želim ispisati novu stranicu naše zajedničke povijesti, francusko-britanskog bratstva, bratstva za 21. stoljeće», kazao je slatkorječivi Sarkozy, burno pozdravljen iz skoro svih poslaničkih i lordovskih klupa. 

«Ja nisam nikada reducirao evropsku politiku jednostavno na naše odnose s Nijemcima», naglasio je Sarkozy i u potonjoj izjavi za BBC, »osovina Paris-Berlin je esencija, ali to nije dovoljno i ja nisam nikad prestao raditi i željeti bliskiju suradnju s Londonom». Sarkozy je precizirao, takodjer, da je on upravo iz referendumskog odbijanja francuskih gradjana «Evropskog ustava» shvatio da oni i drugi evropski gradjani žele «drugačiju Evropu». Ali, da bi ta druga ili drugačija Evropa bila moguća – poručio je Sarkozy - moraju i Britanci biti dio toga. Može li itko zamisliti, retorički se potom zapitao Sarkozy, da mi u Evropi imamo budućnost bez Velike Britanije i tko može zamisliti da bi Velika Britanija mogla živjeti, sama preživjeti, izvan Evrope?

Neophodna su zajednička naprezanja, apelirao je Sarkozy na britansku političku klasu, kako bi evropska privreda postala konkurentnijom, zajednička obrana uspiješnijom, jedanako kao i borba protivu doseljavanja...

Sarkozy je, inače, drugog dana boravka u Londonu vodio oficijelne razgovore s britanskim PM-om ( Prime Minister) Gordonom Brownom o širokom spektru tema, počev od bilateralne suradnje u oblasti atomske energije, pa do promjene klime u svijetu. Interesantno je da su potom upravo na stadionu «Arsenala» potpisali medjudržavne ugovore o atomskoj suradnji. Ovaj je klub, naime, poznat i po svom francuskom treneru i velikom broju sjajnih francuskih «pečalbera». Sarkozy i Brown su razgovarali i o situaciji na svjetskom financijskom tržištu, nakon posljednjih kreditnih kriza koje su potresle svijet, poslije čega je uslijedio i zajednički apel za više tranaspraentnosti na svjetskim financijskim tržištima, izvijestile su agencije. Razgovarali su i o neophodnosti reforme Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, izvijestio je na primjer «EUobserver», pri čemu su i Velika Britanija i Francuska «ujedinjeni u stavu da je neophodna reforma UN-institucija, kako bi bile više reprezentativne». Sarkozy posebice želi izboriti jedno stalno mjesto za Afriku u Vijeću sigurnosti UN, kaže se u ovom EU-glasilu ...

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy se iskazao «najvećim anglophilom» u modernoj povijesti Francuske, prokomentirali su ovu njegovu šarm-ofenzivu i francuski i engleski i njemački mediji.

Ako je vjerovati onomu što je izvijestio tjednik «Die Zeit», u broj 13 od 20. marta o.g., najozbiljniji kandidati za budućeg predsjednika Evropske unije su Tony Blair i Jean-Claude Juncker. Doduše, ta se funkcija i ne zove baš tako, a nije posve izvjesno ni hoće li je biti. Tek ukoliko se do kraja ove godine ratificira «Lisabonski ugovor» u svih 27 zemalja EU, uključivo u Poljskoj, bit će mogućno birati budućeg predsjednika Evropskog savjeta, s mandatom od dvije i pol godine i točno onda kada se s druge strane Atlantika bude «uvodio u službu» novi američki predsjednik.

«Tako bi u januaru 2009. dvojica novih vođa slobodnog svijeta položila zakletvu», konstatira «Die Zeit», pri čemu bi se dalo sporiti i o formulaciji o «slobodnom svijetu» i o «vodjama», pa makar dolazila i iz «Zeita». No, važnije od toga je uočiavanje da se radi o prvoj «super poziciji» unutar EU, jer će «predsjednička služba biti najmoćnije radno mjesto kojeg je ikada bilo u povijesti EU», s pravom je ocijenio «Die Zeit». Uzgred rečeno, dok je u propalom «Evropskom ustavu» bila predviđena vrlo moćna pozicija «ministra vanjskih poslova», u «Lisabonskom ugovoru» ova je pozicija prilično očerupana, pa će budući predsjednik gremija koji okuplja šefove država ili vlada zemalja članica E, ma kako se zvao, ne samo određivati dnevni red političkih dešavanja u EU, nego će i reprezentirati EU prema vani.

Ali, tko će biti taj prvi predsjednik EU? O tomu se odlučuje «iza kulisa» i bit će izvjesno tek uoči izbora. Pomenuti Blair i Juncker su, pak, samo favoriti Parisa i Berlina. Nije, naime, više nikakva tajna, bivšeg britanskog premijera Blaira na mjestu prvog predsjednika EU protežira bez skrivanja francuski predsjednik Sarkozy. Francuz je Britanca pozvao na nedavni kongres njegove partije (UMP), a potonji je održao i tzv. programski evropski govor. Osim toga, upravo je u tijeku francusko-britansko lupkanje po ramenima (susretu Sarkozy – Brown smo već ovlašno dotakli).

U Berlinu su zbog svega toga «izvori bliski Angeli Merkel» odmah dali do znanja da je njemačka kancelarka «iznenađena», te da se ne miri s idejom o Blairu kao «prvom Evropljaninu», jer se tijekom boravka u Downing Street No 10 i nije baš pokazao «uvjerenim Evropljaninom». U Berlinu se i ne krije da bi puno radije na čelu EU voljeli vidjeti uvjerenog pro-EUropljanina Jean-Claude Junckera.

Protivu Blaira ne gunđa se, pak, samo u Berlinu, uostalom u to se može svatko uvjeriti tko pogleda odgovarajuću internet stranicu (www.stopblair.eu), na kojoj se propagira otpor protivu «Bushova drugara», jer ne priznaje, čak, niti Povelju o temeljnim pravima EU, a u vrijeme svog manadata je blokirao i formiranje zajedničke socijalne, poreske i vanjske politike EU. Tzv. online peticiju protivu Blairovog izbora potpisalo je već 25.499 građana EU.

Jean-Claude Junker, 54. godišnji demokršćanski premijer-poliglota iz Luxemburuga je, pak, sve ono što nije Blair, bio je uostalom već dva puta uspješni predsjedavajući EU, a bio je i šef radne grupe iz Maastrichta za uvođenje eura. On bi se radovao ovoj dužnosti ukoliko «boginja sreće» bude na njegovoj strani...

Izbor bi trebao biti vrlo lagan između «Mr. Maastricht» i «Mr. Golfski rat», kaže se u «Die Zeitu», ali se ne smije potcijeniti niti težina koju ima Velika Britanija u svijetu u odnosu na Luxembourg. Uostalom, ne radi se samo o izboru između Junckera i Blaira, nego su tu i irski premijer Bertie Ahern i bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt, kao i Wolfgang Schüssel, bivši austrijski kancelar. 

Jedno je sigurno, poručuje «Die Zeit», o ovom kadrovskom riješenju razgovarat će se u EU u paketu s riješenjima za budućeg opunomoćenika EU za vanjsku politiku i predsjednika Komisije EU.

U čuvenom pojmovniku (Glossaru) Evropske unije, koji se upravo aktualizira zbog potpisivanja «Lisabonskog ugovora», objašnjeno je pod odrednicom «barcelonski proces» kako se time misli na «partnerstvo Europa-Mittelmeer», dakle politiku EU prema mediteranskim zemljama. Odnosi između EU i mediteranskih partnerskih zemalja imaju se produbiti i, istovremeno, izgraditi veze medju samim mediteranskim zemljama, kaže se izrijekom u «Glossaru», kojega bi trebao svatko makar malčice konsultirati prije nego što javno progovori o EU, pa bio on i šef države. Jer, i političari su samo ljudi, pa ishitre i pogriješe, baš kao Sarkozy, kojega u Francuskoj zovu i «Speedy Nicolas». Da je «brzi Nikola» ranije konsultirao «Glossar», ako ne već i svoje savjetnike, ne bi, međutim, niti lansirao ideju «Mediteranska unije», kao da nije nikad ni bilo «barcelonskog procesa», započetog u stvari davno, a uobličenog konačno u proces na susretu MIP-ova EU u Barceloni 1995. godine. U «Glossaru» se, uostalom, izrijekom kaže kako bi partnerstvo između EU i mediteranskih zemalja trebalo biti usmjereno «u pravcu stvaranja mira i stabilnosti u regionu» i «biti solidnom osnovom za politički dijalog koji vodi ka zajedničkim vrijednostima kakvi su demokracija i pravna država». Daljnji utvrđeni ciljevi «barcelonskog procesa» su trebali biti okončanje konflikta u regionu, povišenje standarda i ustanovljenje zone slobodne trgovine, u krajnjem proširena suradnja između EU i zemalja Sredozemlja. 

Niti buduća «Mediteranska unija» neće moći pred sebe postaviti više i plemenitije ciljeve. Uostalom, ona i neće biti drugo do pokršteni «barcelonski proces», složio se na kraju i «brzi Nikola», nije mu bilo druge. Dakle, već prije 13 godina govorilo se vrlo razložno o neophodnom «partnerstvu» EU i mediteranskih zemalja u oblastima politike i sigurnosti, privrede i financija, kao i u socijalnoj i kulturnoj oblasti, te «jačoj suradnji» u oblastima pravosuđa, migracija i socijalne integracije. Sve se to trebalo ostvariti u bilateralnim kontaktima, ali i na regionalnom nivou, a trebalo je biti i podržano putem financijske potpore EU u okrilju programa «MEDA» i investicijama pod pokroviteljstvom Evropske investicijske banke, ali nije, nažalost. Zato u istrčavanju «brzog Nikole» i ima nečega dobroga, pa da konačno vidimo kako je do njega došlo. Unatoč izričitom dogovoru na CeBIT-u u Hannoveru da će njemačka kancelarka i francuski predsjednik zajedno na tzv. proljetnom summitu EU izložiti ideju «Mediteranske unije», Nicolas Sarkozy je odmah po povratku u Paris u listu «Le Figaro» otkrio suštinu francusko-njemačkog kompromisa. U ovom interview je Sarkozy kazao, čak, da su on i Merkelova na ovoj ideji radili od početka «ruku pod ruku», iako i malo bolje obaviješteni vrapci na berlinskim i pariškim granama znaju da je među njima bjesnio pravi diplomatski rat u protekla dva mjeseca baš po pitanju «Mediteranske unije».

Sarkozy je, doduše, morao priznati da je Merkelova bila od početka protivu izgradnje «jedne nove strukture» i da je upozoravala na opasnost «cijepanja EU». Pošteno je, takodjer, priznao da je «Angela htjela da sve evropske zemlje mogu sudjelovati u okviru barcelonskog procesa, a ja sam bio mišljenja da je taj 1995. godine zasnovani proces zaribao i da se mora graditi pravo partnerstvo s južnim zemljama». Nije kazao, a to je bila bit njemačkog protivljenja, ili će biti uključene sve zemlje EU ili od tog nema ništa, ako Francuska zamišlja to graditi s novcem EU ...

Koliki je, pak, vanjskopolitički kaos vladao proteklih mjeseci u Parisu u svezi s «Mediteranskom unijom» svjedoči ponajbolje podatak da se upravo u momentu kada su u Hannoveru Merkelova i Sarkozy konačno «izgladili spor» po ovom pitanju iz Parisa oglasio novi francuski premijer Fillon kako bi poručio da je za Njemačku predviđen samo «posmatrački status u Mediteranskoj uniji».

Sarkozy je, inače, u interview za «Le Figaro» ne samo najavio «susret na vrhu» šefova država ili vlada zemalja EU i država Sredozemlja, za 13. jula/srpnja ove godine, nego je iznio i detalje, napr. kako bi «Mittelmeerunion» trebale predvoditi dvije zemlje, jedna članica EU, a druga koja to nije, i to s mandatom od dvije godine, kako će se odlučivati na summitu svake dvije godine, itd. I s tim je, dakako, mogao sačekati sastanak EU u Bruxellesu. Njemu su, možda i zbog toga, na summitu u Bruxellesu, od 13. i 14. ožujka, kolege iz drugih EU zemalja «u brk» ponovile «njemačku argumentaciju», to jest stav da se ne smije dozvoliti paralelnost novog gremija s postojećim institucijama EU.Tako su argumentirale predsjedavajuća Slovenija, Velika Britanija , Austrija, Nizozemska i Luxembourg...

Na Mediteran preko Bruxellesa!

U službenom priopćenju njemačke vlade se u svezi «Mediteranske unije» kaže jedino da su se «evropski šefovi država i vlada ujedinili oko njemačko-francuskog prijedloga za osnivanje «Mittelmeerunion», u kojoj bi trebale «sve zemlje EU ravnopravno surađivati sa zemljama Sredozemlja». Nikakvo likovanje, to je prepušteno Francuzima. «Svi mi imao sada šansu da mediteranskom procesu damo stvarno novu dinamiku», precizirala je Angela Merkel. U ovom se priopćenju podsjetilo, pak, da je već za «barcelonski proces» predviđeno u srednjoročnom proračunu EU (2007.-2013.) cijelih 16 milijardi eura poticajnih sredstava. «Dodatna financijska sredstva za Mediteransku uniju nisu predviđena», kazalo se u priopćenju Ureda njemačkog kancelara (Kanzleramt)...

U međuvremenu su i iz središta EU u Bruxellesu stigle oficijelne potvrde da su šefovi država i vlada zemalja «dvadeset sedmorice» razmotrili i prihvatili zajednički francusko-njemački prijedlog o osnivanju «Mediteranske unije». Time su dileme otklonjene, «Mediteranska unija» dolazi i toj «maloj uniji» bi trebale pripadati sve članice EU i one sredozemne zemlje koje to žele, sveukupno ih je dvadeset i dvije, a medju njima su i Crna Gora i BiH i Hrvatska, i...                                                               

U Bruxelllsu se kazalo, također, o «Mediteranskoj uniji» bit će ponovno oficijelno razgovarano 13. srpnja ove godine na prvom, izvanrednom summitu EU pod francuskim predsjedavanjem EU, jer Francuzi preuzimaju štafetnu palicu od Slovenaca 01. srpnja ove godine. Na tom sastanku u Parisu bit će, dakle, donijeta ne samo odluka o utemeljenju «Mediteranske unije», nego i odluke o drugim važnim pitanjima za njen rad. Osim onog što se već saznalo iz ovdje iscrpno predočenog Sarkozyjevog interviewa za «Le Figaro», u Bruxelllsu se kazalo da će budućim dvjema zemljama - predsjedavajućima «Mediteranske unije» biti na raspolaganju i «malo tajništvo» s 20 uposlenih stručnjaka i dva direktora... 

Dakle, postignutim dogovorom u Bruxellesu je «Mediteranska unija» i definitivno vraćena u okrilje EU i treba da zamijeni njen tzv. barcelonski proces. Razlike među njima su vidljive u prvom redu u broju zemalja. Naime, dok je u projektu EU zvanom «barcelonski proces» bila predviđena suradnja EU samo s južnih osam zemlja Mediterana, u okrilju «Mediteranske unije» bit će pružena mogućnost svim mediteranskim zemljama da ravnopravno suradjuju u okrilju ove «male unije», nazovimo je i utješnom za zemlje poput CG i BiH. Mala ili utješna unija, kakva na prvi pogled izgleda «Mediteranska unija», iz naše perspektive, pa i perspektive drugih mediteranskih zemalja poput Turske, može biti i šansa za stabilizaciju i pridruživanje EU, u kojoj bi svi sadašnji politički problemi mogli izgledati beskrajno majušni...

U BiH i Crnoj Gori, pa i Hrvatskoj, ma koliko se razlikovala, bi se moralo, pak, shvatiti da je i ovo prilika da se potvrdi opredjeljenost za evropske integracije. Pri tomu bi se u MIP-ovima ovih zemalja, ili makar u direkcijama za pridruživanje EU, moralo koliko sutra početi raspitivati barem o programima i fondovima «utješne unije», onih 16 milijardi eura, naime.

Srbije se ova priča samo na prvi pogled ne tiče, jer se ona dala kastrirati i od svijeta i od Mediterana prije više od 20 godina, kada su njeni «memorandumaši» izradili plan o izlasku na Jadran kod Ka(r)lobaga, ili već negdje drugdje, mimo svih povijesnih činjenica i zdrave logike, opredjelivši se za golu silu, kojom je raspolagala tada u izobilju (šifra: JNA), ali se potom upravo sila okrenula protivu nje. Ali je se itekako sve ovo tiče. Njoj, naime, i nema druge sada, nego na Mediteran preko Bruxellesa, metaforički govoreći. A fizički, ako je to više uopće važno, to više ne mora biti nekoliko puta preko Prokletija i na silu, kako opisa sjajna historičarka Dubravka Stojanović u pretprošlom Peščaniku, nego to može biti izvodivo u miru i preko Soluna i Bara, ali i Drača, tko znade šta nosi vrijeme. No, već sada bi se moralo izabrati izmedju pomirenosti sa statusom periferne, zaostale i zapostavljene ruske gubernije i «EUropske Srbije». Otuda ova priča ...