Prvo obilježje fašizma je kult tradicije, a tradicionalizam podrazumeva odbacivanje moderne. Iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha prosvijećenosti. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.

Iracionalizam je ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava - Kada čujem reč kultura, mašim se za pištolj, do česte upotrebe izraza kao što su degenerisani intelektualci, jajoglavci, jalovi snobovi, univerziteti su gnijezda crvenih. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.

Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.

Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.

Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđani, fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.

Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet, fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji. To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga u korjenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom. Najbolja je međunarodna zavjera. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj, jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja.

U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u The New World Order Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.

Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. Kada sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako neprestanim pomijeranjem retoričkog žarišta, neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove, jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.

U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo konačno rješenje implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.

Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu.

Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu), svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.

Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individua kao individua nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili nirnberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda.

Fašizam je protiv trule parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom parlamentu bila je - Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za moje jedinice. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on više ne izražava volju naroda, tu smrdi na fašizam.

Fašizam govori novogovorom. Orvel je u knjizi 1984 izmislio novogovor kao službeni jezik engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua.

Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi sloboda, diktatura, prava- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada.

Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao- Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima. Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

Lorens Brit je sistematski istraživao prirodu fašističkih režima Franka, Salazara, Hitlera, Musolinija, Pinočea i Suharta i dijagnosticirao četrnaest zajedničkih karakteristika:

1. moćni i kontinuirani nacionalizam (fašistički režimi teže konstantnoj upotrebi patriotskih parola, slogana, simbola, pesama, zastava);

2. prezir prema priznavanju ljudskih prava (iz straha od neprijatelja i iz razloga bezbednosti fašistički režimi uveravaju narod da ljudska prava mogu biti ignorisana kad to nalaže potreba; ljudi su skloni da zažmure pred torturom, pogubljenjima, ubistvima, dugim robijanjem političkih protivnika ili da to čak odobravaju);

3. identifikacija neprijatelja/dežurnih krivaca kao osnovnog ujedinjujućeg razloga (narod se ujedinjuje u patriotskom zanosu oko neophodnosti da se eliminiše uočena zajednička pretnja ili zajednički neprijatelj; to su po pravilu rasne, etničke ili verske manjine, liberali, komunisti, socijalisti, teroristi);

4. prevlast vojnog elementa (čak i kad postoje vrlo ozbiljni domaći problemi, vojska dobija nesrazmerno visok udeo u budžetu, a domaće životne teme su gurnute u drugi plan; vojnici i vojna služba se glamurizuju);

5. žestok muški seksizam (u vladama fašističkih država skoro isključivo dominiraju muškarci; tradicionalne uloge polova postaju još rigidnije; razvod, abortus i homoseksualnost su progonjeni, neguje se predstava o državi kao temeljnom zaštitniku porodice);

6. kontrolisani mediji (nekad medije direktno kontroliše vlast, a nekad ih posredno kontrolišu državna regulativa, portparoli i vladini funkcioneri; cenzura je česta, osobito u ratnim vremenima);

7. opsesija nacionalnom bezbednošću (vlada koristi strah kao motivaciono oruđe za vladanje masama);

8. religija i vlast su isprepletene (vlade fašističkih zemalja su sklone korišćenju najrasprostranjenije religije kao sredstva manipulisanja javnim mišljenjem; nosioci vlasti rado koriste religioznu retoriku i terminologiju, čak i onda kada su verska načela dijametralno suprotna vladinoj politici ili delovanju);

9. moć korporacija je zaštićena (industrijska i poslovna aristokratija dovodi na vlast lidere stvarajući probitačne odnose između biznisa i vlasti i obrazujući novu elitu moći);

10. moć rada je ugušena (organizovana moć rada predstavlja jedinu realnu pretnju fašističkoj vlasti i zato se radnički sindikati ukidaju ili oštro proganjaju);

11. prezir prema intelektualcima i umetnosti (promocija ili tolerisanje otvorenog neprijateljstva prema višem obrazovanju i univerzitetima; nije neuobičajeno da se profesori cenzurišu ili čak hapse; sloboda izražavanja u umetnosti i književnosti se otvoreno napada);

12. opsesija zločinom i kaznom (u fašističkim režimima policiji je data gotovo neograničena vlast u sprovođenju zakona; ljudi su često spremni da zažmure pred policijskim zloupotrebama i da se čak odreknu građanskih sloboda u ime patriotizma; neretko postoje nacionalne policijske snage sa skoro neograničenim ovlašćenjima);

13. neobuzdana korupcija, deljenje položaja i privilegija po stranačkoj pripadnosti (fašističkim režimima uvek vladaju grupe prijatelja i saradnika, koji postavljaju jedni druge na pozicije u vlasti i koriste vlast da zaštite svoje prijatelje od polaganja računa; nije neuobičajeno da su nacionalni izvori i blaga predmet prisvajanja ili otvorene krađe od strane nosilaca vlasti);

14. izborne prevare (ponekad su izbori u fašističkim zemljama potpuna prevara, a ponekad se na opredeljenja građana i rezultate izbora utiče prljavim kampanjama protiv opozicionih kandidata sve do njihove fizičke likvidacije, kontrolom broja glasalih, promenama granica izbornih okruga ili manipulacijom medija; za fašističke države je takođe tipično korišćenje sudstva za kontrolu nad izborima ili nameštanje izbornih rezultata).

Živorad Kovačević na tribini Društva za istinu o antifašističkoj NOB, 19.05.05.

Fašizam je uzdigao u politiku društveni talog. Ne samo u kućama seljačkim, već i u oblakoderima varoškim, uz XX vek još uvek žive 10. i 13. vek. Stotine miliona ljudi služe se električnom strujom iako ne prestaju da veruju u mađijske sile. Papa kroz radio propoveda o čudotvornom preobraćanju vode u vino. Filmske zvezde odlaze vračarama. Avijatičari koji upravljaju čudotvornim aparatima što ih je stvorio genije ljudski, nose pod prsnikom amajlije. Koliko je sve neiscrpnih rezervi mraka, neznanja i divljine! Očajanje ih je oživelo, fašizam im je dao zastavu. Sve što bi u redovnom razvoju društva bilo odbačeno iz narodnog organizma kao izmet kulture, vratilo se sad na grlo: civilizacija kapitalistička bljuje nesvareno varvarstvo. To je filozofija nacional-socijalizma.

moto za novu knjigu Olivere Milosavljević

Povezani članci:

• Anti – antifašizam

  Nakon sloma hladnog rata radikalno se menja kultura sećanja, a time i odnos prema fašizmu. Nova sadašnjica, koja otvara novu budućnost, uvek traži i novu prošlost.

• Bespuća srpskog antifašizma

  I danas je antifašizam odnos prema svetu (civilizaciji), političko i moralno uporište demokratije i slobode, a ne obično prisećanje na tužne i trijumfalne trenutke nedavne prošlosti. Tadašnje velike podele i danas su linija razgraničenja, jer ni opasnost od sličnog nasilja nije konačna prošlost ovog nesavršenog sveta. Nisu ni tada, kao ni sada, frontovi bili "čisti" i nepromenljivi, niti se radilo o prostoj podeli na dobro i zlo. Nacizam, fašizam, rasizam, pokazuje se i kod nas, nije otrovno rastinje bez korena. Ali kod nas se, nažalost, nacizam diže iz mrtvih.

• Dan ponosa

  Homofobija je mesto iskazivanja opšte mržnje prema svima sa kojima se ne slažemo, koje ne uvažavamo ili sa kojima želimo da se politički obračunamo.

• Definicija fašizma

  Zagovarajući nacionalizam, rasizam, a osobito antisemitizam, fašisti pripadnike manjinskih nacija prokazuju kao glavne krivce za krizu poretka. Istovremeno treba nasilno ukinuti sve svjetonazorske, kulturne, vjerske, političke i druge razlike koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva. Teror kao organizirano, trajno, brutalno i neograničeno nasilje je legitimno sredstvo za postizanje ovog ujednačavanja.

• Fascinantni fašizam

   

  Suzan Zontag - Fascinantni fašizam.pdf"