O imenu NATO-agresije protiv SR Jugoslavije i pojmu "Milosrdni anđeo"

Odgovornost prema istini - biblijskoj ikoni Onoga koji jeste Put, Istina i Život (Jovan 14:6) - čini da se često pozivamo na Svetog Jovana Bogoslova i njegovo svjedočanstvo o "istini koja će nas osloboditi" (Jovan 8:32). Ta istina je u Otkrivenju prikazana kao dvosjekli mač koji izlazi iz usta Hristovih (Otkrivenje 1:16), i taj prikaz je posljedično primjenjivan vrlo često u odnosu prema oružju. Etika korišćenja oružja, ratovanja, kod Srba je sažeta u riječima Marka Miljanova, proisteklim iz crkveno-narodnog opita i predanja: "Junaštvo je čuvati sebe od drugoga, a čojstvo je čuvati drugoga od sebe", što je, uzgred budi rečeno, moto veterana 63. padobranske brigade.

U ovom slučaju, to znači da se ni o protivniku ni o neprijatelju ne smije govoriti što nije tačno, niti ga blatiti lažju ma kakav zlotvor bio i koliko god nam zla nanio.

U ovom slučaju, govorimo o pojmu "Milosrdni anđeo", kako se od marta 1999. već hiljadama i hiljadama puta u srpskim medijima, u razgovorima i člancima, pa i kod crkvenih ljudi, naziva NATO-agresija 1999. godine protiv Srba i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije a u korist kosovsko-metohijskih Albanaca.

No, problem je u tome što u zvaničnim dokumentima NATO-a nema ni traga nekoj akciji takvog naziva niti je iko od onih koji su koristili pojam "Milosrdni anđeo" ikada pokazao neki NATO dokument u kojem se to ime pojavljuje. Štaviše, vjerovatno da se niko neće ni sjetiti gdje je ovaj pojam prvi put čuo ili odakle ga je preuzeo.

Operacija protiv SR Jugoslavije koja je počela marta 1999. bila je nazvana "Allied Force", što bi u prevodu bilo "Saveznička sila" i ni u kom slučaju ne može da se prevede kao "Milosrdni anđeo". Od trenutka ulaska NATO-trupa na Kosovo i Metohiju, juna 1999, operacija je promijenila ime u "Joint Guardian" (kako se zove i danas), tj. "Telohranitelj" ili "Pridruženi stražar" u najslobodnijem prevodu, što iako malo bliže pojmu "Anđela čuvara" ipak još uvijek ne dozvoljava da se upotrebi kod nas odomaćeni naziv. Doduše, nesrećno NATO - "mirotvorenje" na Kosovu i Metohiji u svakodnevnom našem rječniku uglavnom ostaje bezimeno, jer valjda za takvo što se još nije našla riječ, mada najviše liči na "Apokalipsu danas do podne a Alo, alo popodne".

Ukratko, nigdje se ne pominje neki pojam ni izdaleka sličan sintagmi "Angel of Mercy" ili "Merciful Angel", što bi bili engleski jezički ekvivalenti "Milosrdnom anđelu". Negdje se pominje jedna beznačajna akcija sličnog imena vezana za albanske izbjeglice koje su dospjele u Kukeš u Albaniji, ali tamo su u pitanju bile humanitarne organizacije, a ne zvanično NATO ili neka od njegovih članica.

Vratimo li se u 1999. godinu, jasna je bila potreba Miloševićeve vlasti da na brzinu mobiliše i motiviše ljude za odbranu protiv NATO-a čiji napad tadašnji predsjednik Jugoslavije nije očekivao ni u snu i za koji, kao državnik, nije bio izvršio ni vojne ni političke pripreme. Neki tragovi ukazuju na to da je na početku NATO-bombardovanja u Saveznom sekretarijatu za informisanje, kojim je tada rukovodio ministar bez portfelja Goran Matić, skovan i odatle lansiran pojam "Milosrdnog anđela", koji se svojim cinizmom pokazuje kao izvrstan anti-NATO i antizapadni mobilizator i dan-danas, devet godina kasnije.

Naravno, potencijalna konkurencija u osmišljanju pojma "Milosrdni anđeo" je velika: od tadašnjeg ministra informisanja Srbije Aleksandra Vučića, preko Uprave za moral VJ kojom je tada rukovodio general-major Aleksandar Bakočević, preko bezbjednosnih i obavještajnih službi do vrlo vjerovatne mogućnosti da je stvar osmislio bilo koji novinar na dužnosti i da se "podoban" pojam proširio kao nekontrolisan požar.

Koliko ovakva dovitljivost može biti plod ozbiljnog profesionalnog rada, rječito kazuje činjenica da je Goran Matić prethodno bio predstavnik Si-En-Ena za SRJ - nikog drugog do svog ogorčenog neprijatelja iz vremena bombardovanja i ministrovanja uopšte. Neko bi rekao jednostavno da novac nema nacionalnosti ni predrasuda, ali su još Markes i Šafarevič govorili o "sličnosti mentaliteta" ličnosti iz Klintonove administracije sa raznim drugim socijalnim revolucionarima sa lošim istorijskim dosijeom, uključujući i nama domaće.

Kako god bilo, pojam "Milosrdnog anđela" je odavno prevazišao svog pronalazača, koji se osim verovatno u usko profesionalnim krugovima nije ni prsio svojim izumom, dok se "Anđeo" razleteo po novinama, analizama publicista, patriotskim govorima i crkvenim besjedama. Postao je lakonski začin skoro svake optužbe protiv zapadnog svijeta, kojih je, uzgred, pun i 55. broj "Reči" iz oktobra 1999. koju izdaje B92 (doduše, bez pominjanja "Anđela"), a da ne govorimo o manje urbanim izdavačima i javnim djelatnicima.


Šta nam je činiti?

Istina ovakvog tipa neće prijati, naravno, samo balkanskom špijunu Iliji Čvoroviću i njegovim ispisnicima, ogrezlim u navici da im se svakoj riječi vjeruje kao Božijoj. NATO-u, iskreno rečeno, teško da će se ko izvinjavati; izumitelju "Milosrdnog anđela" treba priznati umješnost i poznavanje srpske psihologije, a mi samima sebi sopstvenu lakovjernost, površnost ili neupućenost, prema ličnom slučaju - i jednostavno "Milosrdnog anđela" prestati pominjati. Sa njim ili bez njega, zlo iz 1999. neće nestati, a na Kosovu i Metohiji nas sve čeka dovoljno djela i posla. Oslobodimo li se barem jednog bremena cinizma, možda nam to djelo bolje prione za ruke.


Danas, 09.04.08.