|
Kao što su sada svi kod nas odjednom
shvatili da onaj ko se krije - najčešće pušta bradu, ako je ranije nije imao -
tako se i u našoj ekonomskoj javnosti došlo do zaključka da država kojoj već
ove godine preti prekoračenje planiranog budžetskog deficita, a koja pri tome
ima velike razvojne ambicije, pa hoće sama da gradi nove drumove i već deli
beneficije potencijalnim velikim investitorima u domaću industriju, treba da se
zaduži da bi premostila svoje današnje i buduće finansijske probleme. Tim pre
što je državni dug Srbije prema inostranstvu danas relativno
mali (4,5
milijardi evra), a unutrašnji javni dug još manji (3,3 milijarde evra). Pošto
Srbija u suštini ima
mali
budžet u apsolutnom iznosu, a kako se posle izbora nada boljim finansijskim
godinama, logično je da se danas opredeli za zaduživanje, dok njena proevropska
tranziciona orijentacija napokon ne odbaci neku rentu. No, ispalo je da ima
različitih mišljenja o tome kako i koliko država treba da se zaduži, u kojoj
valuti, za koje sve namene, pod kojim uslovima?
Naime, Srbija je za ovu godinu donela
budžet težak oko osam milijardi evra, skoro isti kao Slovenija koja ima četiri
puta manje stanovnika, a dva puta manji od budžeta Hrvatske, koja ima skoro dva
puta manje stanovnika. Dakle, ako se na visinu srpskog budžeta gleda u
regionalnim komparacijama, može se čak dokazivati da naša država i nije veliki
potrošač, samo je Srbija
mali
proizvođač nove vrednosti. To jest, ona ima malu platu. A kada imaš malu platu,
teško je dobiti kredit na lepe oči i bez žiranata. Zbog svega toga, posebno
kada je u pitanju zaduživanje u inostranstvu, kako bi to rekao
mali Đokica,
Srbiji je potreban žirant. Jedni kažu da će taj žirant u političkom smislu biti
Evropska unija. Drugi smatraju da će "geopolitički energetski
sporazum" sa Rusijom, ma koliko nepovoljan po ceni za
NIS, ipak biti garant za dolazak znatnog
ruskog kapitala u Srbiju. Treći, pak, tragaocima za žirantom Srbije kažu: a ko
drugi nego famozni svetski finansijski policajac, ovde nikad omiljeni MMF.
Zanimljivo je u tom kontekstu
primetiti da je nova ministarka finansija Diana Dragutinović, u jednom od prvih
javnih istupa, ocenila da bi za Srbiju bilo dobro da što pre sklopi novi
aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom. Ona je "Ekonomist
magazinu" rekla: " Bez obzira što se ne slažem uvek sa preporukama
Međunarodnog monetarnog fonda, MMF vas uvek tera da vodite odgovornu fiskalnu
politiku, što može da utiče na povećanje rejtinga zemlje, a to znači niže
troškove finansiranja". Kvaka u ovoj izjavi, a to dobro zna nova
ministarka, jeste u tome što ste vi prilikom sklapanja aranžmana sa MMF-om
dužni da s njim uskladite dinamiku zaduživanja države u inostranstvu, a oni
posle "samo nadgledaju" da li se držite onoga što ste ustvrdili da
ćete činiti.
Sa novim aranžmanom sa MMF-om, Srbija
bi, pod uslovom da se drži sporazuma, postala vrlo dobar potencijalni dužnik na
svetskom finansijskom tržištu. Problem je, ponavljamo, u tome što MMF obično
traži da se opredelite za politiku veoma čvrste makroekonomske stabilnosti i za
vrlo precizno tajmingovane reforme. Setimo se samo kako se Koštuničina vlada u
prethodnom sporazumu sa MMF-om, koji je istekao početkom 2007, mučila sa
odredbama o restrukturaciji energetskog sektora, da bi na kraju uspešno
izvrdala obavezu da proda svoju naftnu privredu - sve dok nisu došli Rusi da im
se ona cela pokloni za tepsiju ribe.
Guverner Radovan Jelašić, koji je pre nekoliko godina bio
zagovornik sprovođenja onoga što je bilo dogovoreno sa MMF-om, ovoga puta je,
čini se, prilično rezervisan prema celoj ideji emitovanja državnih papira na
inostranim finansijskim tržištima, jer smatra da stanje na tim tržištima nije
povoljno, pošto se to tržište zbog svetskih finansijskih neprilika prilično suzilo,
pa na njemu do povoljnih zajmova ne mogu da dođu ni nove članice EU, Rumunija i
Bugarska, sa svojim hartijama od vrednosti. No, on ostaje pri onome što je MMF
još ranije od nas tražio. To jest, Jelašić smatra da bi se ubrzanjem
restrukturiranja velikih javnih preduzeća otvorila mogućnost za priliv stranih
investicija od tri do pet milijardi evra godišnje.
Ideja o povratku MMF-a, pored
ekonomske, ima i svoju političku dimenziju. Zašto je MMF u Srbiji (kao i u
većini neodgovornih zemalja) toliko nepopularan? Zato što on nameće svakoj
državi takvu antiinflacionu politiku kakva ne odgovara nikome ko je gladan
brzog razvoja i ko smatra da su kamate, devizni kurs i javna potrošnja samo
instrumenti jedne ili druge politike, a ne uzajamno čvrsto povezani parametri
koji uglavnom neodoljivo utiču jedan na drugi.
U nekadašnjoj SFRJ front prema MMF-u
uvek je bio ratoboran, a Srbija je, kao federalna jedinica te zajednice - bila
glavna na tom grudobranu. Jer, smatralo se da je MMF američka poluga za
nametanje kapitalizma, za finansijsko mučenje zemalja u razvoju i njihovo
zatvaranje u zapadnu geopolitičku orbitu. Mimo MMF-a probali su da rade mnogi
premijeri, zaključno sa Mikulićevim kabinetom, ali se svako razdoblje svađe sa
MMF-om brzo okončavalo u ekspanziji inflacije i u privrednoj recesiji. Zbog
toga nova Vlada Srbije treba da razmotri i tu mogućnost - da se vratimo na
sporazum sa MMF-om - dok nas Evropska unija ne nagradi nečim boljim. Pa makar u
MMF-u od iduće godine sedeli i predstavnici Kosova.
Danas, 24.07.08.
Povezani članci:
- Bankrot
Kako i priliči, prvi je ministar finansija priznao da je državna kasa pred bankrotom kad je saopštio da odmah posle godišnjih odmora država neće biti u stanju da servisira svoje obaveze (pa i da namiruje budžetske korisnike), ako u međuvremenu ne proda nešto od „porodičnog srebra“, dakle neko javno preduzeće kao što su Jat ili Naftna industrija Srbije.
- Bijelo dugme, svetsko, a naše
Gosti: Aleksandar Baucal iz Centra za evaluaciju
obrazovanja, Dejan Ilić iz Fabrike knjiga, istoričar Slobodan G.
Marković, Danica Jovanović Prodanović iz Kulturnog centra Beograda,
selektor Sterijinog pozorja Ivan Medenica, kolumnista Ekonomista Miloš
Marković, pisac Vladimir Arsenijević, novinar Petar Luković, profesorka
Olga Popović Obradović, pisac Marko Vidojković, profesorka Mirjana
Miočinović, filozof Radomir Konstantinović
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- Država stvara inflaciju
Kada je nedavno rebalansom srpski budžet u 2005. uvećan za oko 100
milijardi dinara u odnosu na 2004, režimski mediji poput RTS, B92 ili
Novosti su ćutali, a ni ostali se nisu interesovali. A bio je to razlog
za prvorazrednu uzbunu, jer je time budžet uvećan za 30%, i tako postao
daleko najvažniji faktor inflacije.
Četiri su osnovna faktora inflacije u Srbiji. 1. Ogromna državna
potrošnja, što se vidi iz navedenog. 2. Javna i javna komunalna
preduzeća koja svoju neefikasnost prebacuju na cene, tj. potrošače...
- Inflacija, finansije i neoliberalizam I
Kaže se kako je inflacija ubrzana svuda, što bi trebalo da znači da je
posledica nekih činilaca koji su van kontrole privredne politike,
recimo srpskih vlasti. Pominju se cene hrane i energije, koje se u
velikoj meri određuju na svetskom tržištu, bar kada je reč o otvorenim
privredama, dakle o privredama koje izvoze i uvoze ovu vrstu robe.
- Inflacija, finansije i neoliberalizam II
U predizbornim
raspravama se može čuti kako su finansijska kretanja u Srbiji posledica svetske finansijske krize, kako je besmisleno govoriti o tome da Evropska unija nema
alternativu, i kako je potrebno okrenuti se tržištima Rusije, Kine, Indije i
drugih zemalja trećeg sveta. Ovde će se razmotriti te tvrdnje.
|