O hapšenju Radovana Karadžića  

Sredinom jula mjeseca, desetak dana prije nego je uhapšen Radovan Karadžić, sjedio sam sa poljskim novinarom koji piše knjigu o Republici Srpskoj. Iz njegove perspektive, Republika Srpska kao entitet je paradigma nekakve bizarne anahrone zloćudnosti i kao takva je pogodna tema za knjigu. Razgovarali smo sat-dva o ratu, poslijeratnom vremenu, trenutnoj političkoj situaciji. Spomenuo je Radovana Karadžića, a ja nisam mogao odoljeti da mu ne prepričam čuveni razgovor između Radovana Karadžića i Dobrice Ćosića u kojem je Karadžić kazao da nema ničeg tužnijeg od slavenskog naroda koji je katolički. Moj sugovornik se slatko smijao, sve glasnije i glasnije, a kad se prestao smijati ozbiljno me upitao šta ja mislim gdje je sada Radovan Karadžić. Zbunio sam se; ne znam, rekao sam. Znam da ne znaš, odgovorio je, ali šta misliš? Ne mislim ništa, rekao sam, obično se spekulira da se krije negdje na pograničnom području između Foče i Nikšića (na osnovu takvih glasina je nastala i novinska priča prema kojoj je snimljen holivudski film The Hunting Party s Richardom Gereom u glavnoj ulozi, a u režiji njegovog imenjaka Sheparda), neki tvrde da se skriva u manastirima Srpske prvoslavne crkve, a neki čak da je negdje u Rusiji. Ima to smisla, rekao je Poljak, kad iz Evropske unije postavljaju ultimatume Srbiji, uvijek insistiraju na hapšenju Mladića, a Karadžića niko gotovo i ne spominje. Izgleda da su u Evropi sigurni da Karadžić nije u Srbiji.

A onda je, evo, Radovan Karadžić uhapšen, i to u Beogradu. Nije bio ni u kakvom podzemnom bunkeru kao Sadam Hussein, nije bio - kako bi kazao Marko Vešović - "u čika Pekinom trapu", nije bio na planini, kako su pjevali njegovi fanovi prisjećajući se valjda Draže Mihailovića. Bio je u gradu, u velegradu, skriven onako kako je bilo skriveno pismo u čuvenoj priči Edgara Allana Poea. Uhapšen je, po jednoj verziji, u autobusu, u vozilu Gradskog saobraćajnog preduzeća. Dosjetljivi Beograđani već su smislili i vic: Karadžića nije uhapsila ni policija ni vojska ni tajna služba, nego - revizori, jer se vozio bez vozne karte!

Kad je pisao o početku Prvog svjetskog rata, Bergson je govorio o vlastitom "čudnovatom divljenju za lakoću prelaska iz apstraktnog u konkretno" uz retoričko pitanje: "Ko bi očekivao da se događaj takvih razmjera može u zbilji odigrati tako glatko?" Kad se nešto već desi, čini se zapravo da je sve vodilo upravo do takvog ishoda. A opet, samo pet minuta prije vijesti o hapšenju, to nije očekivao niko. Na stranu ovdje čuđenje zbog lakoće i glatkoće samog hapšenja, ono što je zbilja čudno jest "maska" pod kojom je Karadžić živio.

Radovan Karadžić živio je u Novom Beogradu kao podstanar pod imenom Dragan David Dabić, bavio se alternativnom medicinom, radio u privatnoj oridinaciji i surađivao sa časopisom Zdrav život. Neprepoznatljiv, zbog duge sijede kose, još duže brade i velikih naočala, Karadžić je živio slobodno i zapravo se nije ni skrivao.

I tako se tragedija, po ko zna koji put, u drugom činu pretvorila u farsu. Čovjek koji je odgovoran za stotinjak hiljada mrtvih, za milione unesrećenih, pisao je članke o meditaciji i držao javna predavanja na temu duševnog mira. I ponovo će biti aktualna ona kafanska teza o proročkim moćima autora Top liste nadrealista. Crnogorac Radovan Karadžić alias Dragan David Dabić koji se bavi alter-na-tivnom medi-cinom, zar vas to ne podsjeća na Ogulina Ćulibrka Oglu? Zar ime ne zvuči slično imenu Milana Dabovića Dabe, njegovog alternativnomedicinskog "kolege" bioenergetičara i recentne zvijezde ovdašnjih tabloida, koji liječi "seksom na daljinu"? Je li Radovan Karadžić, nagrađivani dječiji pisac ovjenčan nagradom Ćopićeve staze djetinjstva, sam birao pseudonim koji će ga podsjećati na Magareće godine, na Duleta Dabića, s karakterističnim nadimkom - Hajduk? Je li Radovan Karadžić, čije su pjesmice (bile) u crnogorskim čitankama, koji je dječiju psihologiju proučavao i uz pomoć Disneyevih stripova iz Mikijevog zabavnika, izabrao ime i prezime koje će ga podsjećati na njegovog omiljenog junaka - Hromog Dabu? Hromi su u evropskim mitologijama bogovi-kovači, hrom je i vrag; Andrić u jednoj priči Nečastivog zove Hromi.

I opet se, nekako već po inerciji, nameće poznata teza Hannah Arendt o banalnosti zla. U jednoj od prvih reakcija na hapšenje, Richard Holbrooke je na CNN-u kazao da je za pojedine Srbe Radovan Karadžić "neka vrsta Robina Hooda". Sada, međutim, ni najveći Karadžićevi pobornici u njegovom načinu života kao Dragana Davida Dabića neće pronaći ništa robinhudovsko. Nije mogao čak ni živjeti povučeno, tražio je publicitet, do te mjere da za tekstove koje je pisao za časopis Zdrav život nije tražio nikakav honorar. Radovane, siđi sa planine, pjevale su mu njegove pristalice, a jedina uzvisina na koju se on penjao bila je bina po salama domova kulture i sličnih institucija.

U noći hapšenja, Žarko Puhovski je kazao kako Karadžićevo hapšenje predstavlja konačni završetak rata u Bosni i Hercegovini. To jest tako, ali je, s druge strane, ovo hapšenje početak jedne nove priče. Valjda će to biti priča koja će naznačiti nestanak "kulta" Karadžića, priča koja će do kraja razobličiti zločinački projekt koji je ovaj predvodio, priča koja će žrtvama donijeti kakvu-takvu satisfakciju. Ta priča tek počinje i ishod joj nije izvjestan. Ova slutnja, dakle, možda nije realna, ali (parafraziraću Borgesa) - dabogda bila proročanska.

BH Dani, 25.07.08.