| Josip Broz Tito to the Rescue |
|
|
| 31.07.2008. | |
|
Ovo je vest iz „Politike“:
Koji je ovo žanr? Posle pomirenja sa Slobodanom Miloševićem evo i pomirenja sa Titom. Kako njih dvojicu pomiriti? Pragmatizam je to politički, može se reći, a tu sve ide sa svim. Ipak, to ne objašnjava zašto je rečeno baš to što je rečeno, a ne nešto drugo. Razmotrimo samo neke od ovih bizarnih izjava ministra spoljnih poslova. Tito je promovisao multikulturalnost. Ne bi me iznenadilo da bi on to zaista i promovisao, ali to nije baš nešto što je karakteristično za komuniste. Multinacionalnost i internacionalizam, to da, ali nacije nisu za komuniste bile kulturne činjenice. Još zanimljivije je pitanje šta multikulturalnost znaći zemljama učlanjenim u pokret nesvrstanih? Tolerancija različitosti u mnogim nesvrstanim zemljama nije baš ključna vrednost. Daleko najčudnije je, ipak, da to isticanje vrednosti multikulturalnosti dolazi od ministra zemlje koja je osuđena za kršenje Konvencije o genocidu i čija je zvanična politika da Srbe teritorijalno i funkcionalno razdvoji od drugih nacija i kultura, recimo u Bosni i Hercegovini i na samom Kosovu. Možda bi ovaj povratak titoizmu trebalo razmeti kao nagoveštaj napuštanja nacionalizma kao osnovne vrednosti srpske unutrašnje i spoljne politike? Možda je najbolje mesto da se taj zaokret nagovesti upravo Teheran i konferencija Pokreta nesvrstanih? Možda je takva odluka doneta u vrhovima Demokratske stranke istovremeno kada je doneta i odluka o pomirenju sa Miloševićem? To bi bilo dobro znati. Zanimljiva je i izjava da je država ministra spoljnih poslova Srbije odigrala značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih, a posebno njen predsednik Tito. Ovo je neka vrsta komične fantastike. Posebno kada se tome doda izjava: „osećam se kao da sam ponovo kod kuće“. Jedino što Srbija nije član Pokreta nesvrstanih, pa tako Srbija nije mogla da odigra značajnu ulogu u tom pokretu i to nije njena kuća. A i Josip Broz nije bio predsednik Srbije. Možda je sve to posledica emocija koje takav jedan skup izaziva, pa se gubi kontakt sa realnošću. To bi bio neki emotivni pragmatizam, što je bez sumnje inovacija u međunarodnoj politici. Ali iz Teherana se ipak valja vratiti u tu realnost, a u njoj je ključna činjenica ta da je čitava politika Miloševića i čelnih ljudi Demokratske stranke, bilo da su članovi ili nisu, bila antititoizam uopšte, a posebno kada je reč o politici prema pokrajinama, a ponajviše prema Kosovu. Ako se neko krivio i krivi za gubitak Kosova, to je upravo Josip Broz. Ne samo da nije on bio, po tim tumačenjima, za multikulturalnost, ili kako se tada govorilo ravnopravnost naroda i narodnosti, nego je čitava njegova politika bila antisrpska. Ministar bi Jeremić o tome mogao da se obavesti i kod vođa svoje stranke, ako već ne bi konsultovao autora dvaju tomova pod nazivom „Vreme vlasti“, o ostalim delima o titoizmu i Kosovu i da ne govorimo. Konačno pitanje je da li je ovaj
pragmatizam samo emotivan ili je i pragmatičan; može li, dakle, Josip Broz Tito
da pomogne? To bi valjalo proveriti u Prištini. Bojim se da tamo preovladava
antititoizam kao i u Beogradu, ali možda će se to promeniti ako vest dođe preko
Teherana? Ja znam da bi to imalo velikog odjeka u Sarajevu, ali sumnjam da bi
to bilo po volji Banja Luci. Ali ko zna, čuda je znao da čini Josip Broz, pa
možda i ovoga puta Tito pomogne. Povezani članci:
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|