Zaboravili ste lozinku?
Noć crkotine Štampaj E-pošta
02.08.2008.

One večeri kada je radikalsko-narodnjački bašibozuk odigrao svoj bedni desant na Beograd, prijatelj mi piše: „ala bije Ivica, čuje se od Doma omladine sve do Voždovca“. Okej, Voždovac je podaleko, no ja sam još mašala dalje, kojih sedamstotinak kilometara, ali na drugu stranu, evo me gde zurim u pučinu severnog Jadrana, a sve ono što se ovih dana zbiva Tamo, u Beogradu – kako zapravo lako čovekovo Ovde postane Tamo! – izgleda mi kao neki loš, prežvakani, izanđali vic, produkt odrtavelog smisla za humor nekog daljeg rođaka koji grohoće od smeha na svaku banalnu psovku, a vi se crveneći uljudno smeškate, tobože učestvujete u kretenskoj pošalici. Hoću da kažem, Srbija je i dalje jedno užasno egzotično mesto u kosmosu, dovoljno je da se samo malo izmaknete pa da vam sve to izgleda nadrealno, a bogme i sasvim bolesno u toj svojoj zaumnosti. Ne zato što bi Srbija i Srbi po nekom nepostojećem defaultu bili „gori od drugih“, nego zato što Srbija živi kao zatočena u vremenskoj kapsuli, zato što je ona nekako jedina – uz nesrećnu, raščerečenu Bosnu, ali na drugi način – ostala da se bakće sa stvarima o kojima se više ništa suvislo ne može ni reći, ni učiniti – koje naprosto treba prepustiti prirodnom odumiranju. Jer, ako to odbijete da učinite, možete se i sami zaraziti smrću, što je ionako sudbina koja je Srbiji sasvim nedavno i bila namenjena, i koju bi joj svi oni nadžidžani krvavi pajaci sa bine na Trgu Republike ponovo namenili, samo da mogu.

Kako  god, povremeno ćeš ipak nevoljko skrenuti pogled sa mreškanja slane vode, recimo ka televizoru: eno Nikolić Tomislava kako nešto bogorada, sterilno i glupo, sve kao biva moljakanjem i ulizivanjem zadržavajući Stoku da ne pravi sranje, ali to je uzalud jer Stoka je tu zato da pravi sranje, to je smisao njenog dvonožnog stočnog vegetiranja na svetu; za to Nikolić Tomislav i slični valjda i nisu odgovorni, ali zato jesu za to što Stoka uvek najviše voli baš takve, što takve trajno podržava: ima To instinkt, zna ko i šta mu je prirodni saveznik; dobro, verujem onima koji kažu da radikalima & co. to divljanje politički uopšte nije išlo u račun jer je samo do kraja ogolelo i kompromitovalo jad i čemer njihovog nasilničkog gubitništva, ali šta im to vredi: ne možeš propovedati politiku zla i divljaštva, a da s tobom i uz tebe ne budu baš takvi, zli i divlji, ukoljice i maroderi, psihopate i razbojnici. Nisu ti oni ništa krivi: kriv si ti, jer godinama činiš sve da ti takvi priđu, a da te svako normalan i častan prezre. Pa onda čujem Malog Marodera, Svetlaninu staru mušteriju – u glumatavoj ulozi filmski, hičkokovski savršenog sociopate groteskno ponosnog na svoju navodnu huligansku karijeru - kako dobacuje policajcima da su, vau, „miševi“. Pa vidim kako se unezvereni Todorović i Vučić susreću na posve haotičnom Trgu, šire ruke, bauljaju. Zašto ih, kao organizatore uličnih nemira, te večeri nije naprosto potrpalo u maricu i odvelo tamo gde im je mesto još od 1990, to samo Bog i „Ivica“ znaju.

To su moje slike Beograda, to je ono što mi se vraća u san ovih mirnih toplih večeri, na mestu tako blagosloveno dalekom od kakofonične Buke i Besa poslednjeg čina jedne loše shvaćene Istorije. Ili možda Razistorije, kako je to kadgod lepo nazvao jedan od onih koji su, priznali to ili ne, sukreatori ovog sunovrata. Ljudi koji razgaćeno i bezbrižno bazaju uskim uličicama ovog gradića provlačeći se između kamenih kuća, dok im se nad glavama suši razapeti veš domorodaca, za koji će se dan ili nedelju vratiti u svoje Velike Prljave Gradove tačno znajući šta ih onde čeka; jedino povratnik u Beograd, u Srbiju, u to nikada ne može biti sasvim siguran. Okej, sigurno preterujem: nema više uistinu one ranije dramatične neizvesnosti, jer sve ono tamo, ono barem što sam mogao videti i čuti odavde, ipak se doima kao otužni završni čin, nema dalje jer nema dublje, stvar se spektakularno samopatosirala. Ovo je zasluženo nečasno crkavanje jedne politike zločinjenja i smrtoljublja, i to je prelepa vest, mada je jasno da će ta crkotina zaudarati još dugo. Zaudaraće, da, ali neće valjda više moći nikoga da ritne, jer je beštija crkla, krepala, u sopstvenom smradu lipsala te beogradske noći kada je „Ivica tukao“ onako strasno kako možeš tući samo i jedino bivšega sebe, i nikoga drugog.

Nisu ovde više važni ni krvavi Karadžić, ni izgubljeni Nikolić, ni bedni Koštunica, ni u-reči-neprevodivi Ilić, ni sva njihova živopisna paracirkuska menažerija (koja, međutim, hoće i da ujede), mada ćemo se ovako ili onako baktati sa njima i ubuduće, nego je važno samo to da je te poznojulske noći u Beogradu svečano i radno sahranjena jedna epoha, ona u kojoj se razumno, pošteno, blago i dobro uvek besprizivno povlačilo pred zlim, nasilnim, patološkim i kradljivim. I u kojem je vitlajuća Mržnja uvek imala „masu“, pa je onom drugom preostalo da se teši kako ima „kvalitet“. Te su loše energije kljoknule o tvrdi asfalt Beograda, mamuzajući njih više se ne može postići ništa osim da budete dežurno strašilo. Možda se prerano radujem, možda je sve ovo halucinogeni učinak mora, borovine i terana, ali tako mi to odavde izgleda: bednije od bednog, sramnije od sramnog, ali nakon svega mrtvo da mrtvije ne može biti.

Peščani sprud
Peščanik.net, 02.08.08.  


Povezani članci:

  • Đavolji lik

    U sarajevskom Oslobođenju, početkom rata, objavljena je jedna fotografija. Na njoj je spaljena zgrada iz koje kulja gust i crn dim. 

  • Banalizacija zločina

    Čemu smo proteklih dana, povodom »misterioznog hapšenja« lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, prisustvovali: dobro režiranoj predstavi za uveseljavanje naroda ili... 

  • Demonska banalnost

    Zbog ljudi kao što je Radovan razočarao sam se u istoriju. Shvatio sam da svako moze postati istorijska ličnost.

  • Digla žaba nogu

    Srpska Crkva je rešila da neznatno promeni ploču koju nam je vrtela povodom najtraženijih haških optuženika. (Ovo pod pretpostavkom da cetinjski mitropolit Amfilohije nije govorio u svoje lično ime, i da ga njegov sabrat Atanasije neće ućutkati još jednim "ili on ili ja, takvi ne možemo biti zajedno u istoj crkvi".)

  • Duhovnik u ludoj kući

    Ne samo banalno, bljutavo je sve to, nema tu ni traga o heroju i hrišćanskom vitezu. I sve se kockice slažu: kafana u kojoj je najčešće boravio zove se „Luda kuća“, tu su gusle i krivo gudalo koje nam je veru sačuvalo, tu su novine „Zdrav život“, sa tekstovima doktora Dabića...

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Stević
Biljana Srbljanović
Borka Pavićević
Biljana Stojković
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Popović
Boris Dežulović
Boban Stojanović
Beton
Dimitrije Boarov
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dušan Bogdanović
Dejan Ilić
Ivan Čolović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivan Janković
Jovan Byford
Laslo Vegel
Latinka Perović
Miloš Vasić
Mirko Đorđević
Miroslav Prokopijević
Miša Brkić
Miloš Ćirić
Mirjana Miočinović
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Milan Vukomanović
Marko Vidojković
Milutin Petrović
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Nadežda Milenković
Nikola Samardžić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Olga Manojlović Pintar
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavle Rak
Petar Luković
Predrag Ž. Vajagić
Rastislav Dinić
Radmila Radić
Svetlana Lukić
Srđa Popović
Stojan Cerović
Sreten Ugričić
Svetlana Slapšak
Semezdin Mehmedinović
Srđan Barišić
Sonja Biserko
Slavoj Žižek
Svetislav Basara
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tomislav Longinović
Todor Kuljić
Vladimir Gligorov
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Vojin Dimitrijević
Velimir Ćurgus Kazimir
Vlada Milovanović
Vojislav Pejović
Vladimir Arsenijević
Vladimir Pištalo
Vladimir Todorić
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Žarko Puhovski
Žan Bodrijar
Jedan autor - jedan tekst
Tekstovi slušalaca
Džozef E. Štiglic
Kristofer Hičens